Uroš Petrović: Knjige bi, kao i ljude, trebalo dijeliti samo na dobre i loše

Uroš Petrović autor je knjiga za djecu i mlade koje pomjeraju granice čitanja. Od zbirki priča - mozgalica i romana u zagonetkama do fantastičnih pripovijesti, djela ovog autora su originalne pustolovine koje nagrađuju čitaoce. Petrovićeve knjige: „Aven i jazopas u Zemlji Vauka“, „Priče s one strane“,„Peti leptir“, pet edukativno-zabavnih knjiga u serijalu „Zagonetne priče“, „Misterije Ginkove ulice“, „Mračne tajne Ginkove ulice”, “Tajne vještine Marte Smart”, „Djeca Bestragije“ su naslovi koji su mnogu djecu i omladinu vratili čitanju. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su i „Neven“, „Dositejevo pero”...

Uroš Petrović je rođen 1967. godine u Gornjem Milanovcu. Donedavno je bio predsjednik Mense Srbije. Osnivač je Mensa World Photo Cup-a, globalnog fotografskog takmičenja.

U svijet knjiga ste ušli romanom „Aven i jazopas u zemlji Vauka“. Šta ste prije toga radili i kako ste se osmjelili da postanete profesionalni pisac?

- Prije nego što sam počeo da se profesionalno bavim književnošću, bio sam oličenje novog vremena - užurbani poslovni čovjek, koji je imao sve, osim sebe. Kada sam prepoznao otuđenje u koje sam zdušno uplovio, poželio sam nešto drugo. To je bilo teško objasniti drugima - zašto se neko odriče odličnih finansijskih i svih ostalih uslova zarad maglovite, daleke i teško ostvarive ideje o bavljenju umjetnošću na Balkanu? Ne sjećam se šta sam odgovarao na to pitanje. Nije ni važno, ionako onaj ko postavlja takvo pitanje ne bi razumio odgovor, ma koliko bio sveden.

Naravno, nije sve što je uslijedilo posljedica samo upornosti i talenta - imao sam i puno, puno sreće. Naime, „Aven“ je sasvim slučajno dolutao do profesorke književnosti iz Novog Sada, Ljiljane Pešikan - Ljuštanović, a to se ispostavilo kao krucijalno za početak njegovog, pa i mog, novog puta.

U romanu „Aven i jazopas u zemlji Vauka“ ima još skrivenih tajni, možete li nam nešto reći o njima?

- O tom romanu postoji nekoliko ozbiljnih naučnih radova i još uvek doživljava nova izdanja. „Aven“ je nedavno proslavio deseti rođendan. Ipak, bar dvije njegove velike tajne još niko nije otkrio. Otkrivene su neke misterije kojih ni ja nijesam bio svjestan iako djeluju savim logično - zašto sam jednu svetu vjetrenjaču nazvao Ilandas, ili zašto se biće sazdano od svjetlosti zove Sip. Tu sam knjigu sam i ilustrovao jer sam želio da izgleda kao starinska enciklopedija. Po njenom izlasku, dosta toga se poklopilo - roman je postao kultni u najboljem smislu tog pridjeva. Ima još mnogo zanimljivosti koje prate tu knjigu.

Čovjek koji je crtao naslovnu stranu, Igor Stefanović, sada živi u Los Anđelosu i radi sa Spilbergom i njegovim timovima na novim animiranim filmovima. Kosti kopnenih kitova, životinja koje su veoma važne za radnju romana, prvi put su pronađene u nekom turskom bespuću, nekoliko godina po objavljivanju ove knjige. Napravljena je dječija pozorišna predstava po ovoj knjizi. Crteži i ilustracije iz romana izlagani su na festivalu „Exit“ prije nekoliko godina. Čini mi se da „Avena“ čeka još puno zanimljivih prepletaja.

Pet nastavaka knjige “Zagonetne priče” sadrže maštovite literarne rebuse, šta vas je potstaklo da napišete baš ovakav serijal?

- To su knjige kakve bih volio da su postojale kada sam bio dječak. U ta vremena bismo za ljetnjih večeri sjedeli do kasno u noć, i pričali. Neko je tada ispričao zagonetnu priču o albatrosu, koju smo dugo rješavali. Bilo je to dovoljno, već sam bio ludo zaljubljen u tu formu pripovijedanja. Nažalost, takvih priča je bilo svega nekoliko. Trideset godina kasnije, napisao sam knjigu o neobičnom traperskom naselju, sazdanu od trideset priča za rješavanje. Ispostavilo se da sam mojom dječačkom strašću nenadano zarazio više od stotinu hiljada djece i odraslih. Velike zasluge za uspjeh ovog serijala ima i ilustrator Ilija Melentijević.

Na “Zagonetnim pričama” se zasniva dio programa „NTC sistem učenja”. O kakvom sistemu učenja je ovdje riječ, koji je njegov značaj?

- Riječ je o drugačijem pristupu nastavi, u kojem se više vrednuje i razvija razmišljanje, primjena znanja i kreativnost od pukog učenja napamet i ponavljanja tuđih rečenica. Zajedno sa doktorom Rankom Rajovićem, osnivačem srpske Mense, pokušao sam da dam svoj doprinos društvu kroz borbu za uspješnije i zanimljivije obrazovanje. Ispostavilo se da smo napravili zaista dobre postulate za drugačije, efikasnije i radosnije škole i vrtiće - zahvaljujući rezultatima, program se primjenjuje u nekoliko zemalja Evrope.

U sličnom stilu kao „Zagonetne priče“, napisali ste i tri knjige o Marti Smart: „Misterije Ginkove ulice“, „Mračne tajne Ginkove ulice“ i „Tajne veštine Marte Smart“. Ove su knjige omiljene i kod djece i kod odraslih, zašto?

- Riječ je o doživljajima zelenokose djevojčice koja život posmatra na poseban način. Već od prve knjige sa njenim doživljajima, događaju se neobično lijepe stvari. Italijansko izdanje je dobilo nagradu „Estroverso“ za najbolji prevod godine. U Pizi je napravljena pozorišna predstava po tekstu iz knjige. Izašla je u Mađarskoj. U toku su i pregovori za ekranizovanje priče o Ginkovoj ulici. Druga knjiga u serijalu, „Mračne tajne Ginkove ulice“ za mene je bila više nego zabavni iskorak - to je roman u zagonetkama. Ako se čita na pravi način, ne može se preći na sljedeću stranu dok se ne riješi zagonetka, koja glavnoj junakinji preprečuje put.

U svojim knjigama vratili ste žanr fantastike na velika vrata. Mislite li da je ovaj žanr na neki način potcijenjen kod nas, ako jeste, zašto?

- Potcijenjivanje fantastike proističe iz nedovoljnog poznavanja književnosti uopšte. Nabrojaću vam neka djela koja neporecivo pripadaju fantastici, a o kojima niko i ne razmišlja drugačije nego kao o djelima vrhunske klasike: „Odiseja“, „Ilijada“, „Hamlet“, „Faust“, „Božanstvana komedija“... Možemo li onda govoriti o fantastici kao žanrovskoj literaturi? Knjige bi, kao i ljude, trebalo dijeliti na dobre i loše.

Bili ste predsjednik MENSE Srbije, a usto ste trenutno na listi nekoliko najinteligentnijih ljudi svijeta. Kako se inteligencija prepoznaje, razvija, usavršava?

- Bio sam predjsednik Mense nekih pet godina, potom sam se povukao da bih se više bavio darovitom djecom i aktivnostima vezanim za okruženja u kojem će se ta djeca ostvariti i napredovati. Djeca su, jednostavno, prioritet. Svako od nas se trudi da osmisli život, da ga ispuni što kvalitenijim sadržajem. Ima li išta ljepše nego baviti se uljepšavanjem i bogaćenjem nečijeg djetinjstva? Mislim da nema! Postoji puno lijepih stvari u poslu kojim se bavim - držati predavanja na mnogo fakulteta u Srbiji i van nje, biti ekskluzivni autor vrhunskog, agilnog izdavača koji na pravi način uzvraća povjerenje i profesionalnost, vidjeti se na bilbordu ili plakatima, šetati po domaćim i stranim sajmovima knjiga, ići na književne turneje... Ipak, iskreno, toplo pismo od nekog djeteta ili njegovih roditelja je dragulj na kruni, ono pred čime ostalo blijedi a pisanje se osmišljava. Eto, dobio sam nekoliko stotina takvih pisama i to smatram svojim najvećim uspehom.

Upoznali ste dosta ljudi sa izuzetno visokim koeficijentom inteligencije, kod nas i u svijetu. Po čemu se oni razlikuju od “običnih ljudi”, pri svakodnevnoj komunikaciji?

- Jedini zajednički imenilac koji sam primijetio jeste nesputana radoznalost. Ipak, moram reći i da sam se uvjerio da samo jedna vrsta inteligencije ne znači mnogo. Jako su važni i drugi vidovi inteligencije, a ima ih puno. Šta znači jedna savršeno naštimovana žica na gitari? Ako su ostale loše, akord će zvučati nesnosno. Kao i u čitavom svemiru, ravnoteža je najvažnija. Ona drži svemir na okupu. Zato se ne bi trebalo opterećivati značajem inteligencije, već potražiti svoje mjesto pod Suncem sa osobinama koje svako od nas posjeduje. Uvijek postoji recept za sreću, i on je često mnogo jednostavniji od načina da se život komplikuje. Ostaje nejasno zašto većini ljudi ovo drugo bolje uspijeva.

( Vujica Ognjenović )