Milo i Marx

Govorio je K. Marx da primitivni komunizam ne može prevazići privatno vlasništvo, jer do njega nije ni stigao. Ka’ da je gledao naše Partizane kako su željno, sa golih brda, noseći u sebi svakojaku oskudicu, naselili buržoaske vile na Dedinju. I uskoro sklopili savez sa sebi sličnima - primitivnim patrijahalnim mentalitetom - e da bi što učinkovitije i „ćim prije“ sproveli svoju revoluciju. Ukinuli su namah privatnu svojinu, organizovali ekonomiju i proizvodnju na društvenom i podruštvljenom kapitalu. Upravo u toj njihovoj organizaciji, vođstvu, revolucionarnom potencijalu iliti neznanju i korupciji - izreče se Ranko - bio je osnovni razlog, klica pada i sloma revolucije. I tako pokopaše najljepše nade i žrtve ovoga naroda.

Ostavivši nedirnutim najmračniji sloj stvarnosti - palanački mentalitet i pleme u agoniji. Jedinstvenost naše Partije na vlasti je u tome što nijesu dozvolili da vaskrsavanje plemena i kontrarevoluciju izvedu neprijateljske snage. Jedino su oni bili sposobni da dosljedno dovrše svoje djelo i stave tačku na „i“. Kunu se investitorima da neće skrenuti sa njihovog puta. I neće: ovoga puta su lično bogatstvo i imetak proglasili za domoljublje. Ni slično dakle, nekadašnjim eksploatatorima, narodnim neprijateljima i mrskim buržujima.

Das kapital

Kapital, bio on u privatnom ili društvenom vlasništvu donosi dobit. Razlika je tek u prisvajanju viška, koji pripada vlasniku kapitala. Da li se dobit preliva na dobrobit cijelog društva u slučaju društvenog vlasništva ili pojedinačnim „investitorima“ zavisi od osnovnog ustrojstva društva, odnosno države. I sve stade, oba vida vlasništva nad kapitalom, u dvije vesele faze života mladih, lijepih i poštenih. Upravljali su predano društvenom svojinom i uspjeli naposljetku ono što još nikome uspjelo: da društveni kapital rastoče, umrtve, obesmisle i učine jalovim. Odjeveni u bijela odijela i dijamantske šnale, pjevajući umilno radničke pjesme na putu u svijetlu budućnost. U potonjoj fazi, kad je budućnost konačno došla, spremno se pridružiše klasnom neprijatelju - privatnim investitorima - da nam zajedno, podare i obnove nadu u srećnu budućnost i kapitalizam.

Otkrili svoj pravi identitet i drugo ja, kao rentijeri i mešetari - elem, privatnu svojinu u njenom predkapitalističkom vidu - kao nekretninu. Otuda pripadajuće i „neočekivano“ obnavaljanje kulturne nadgradnje, predgrađanskog kolorita, palanačkog i plemenskog mentaliteta. Sa sve mehkim suglasnicima. Našlo se i dovoljno posvećenika da ličnim bogaćenjem, podrže i podupru osebujan napredak, Evropu i globalnu bezbjednost. Što se kapitala tiče - uz pripadajuću dobit - stavljen je u ruke stranih „investitora“ uz blagoslov vlastodržaca i domoljubnih glasača kojima je usred neoliberalizacije i deindustrijalizacije, obezbijeđena puna zaposlenost i zavidan životni standard.

Kamen temeljac

Politika vlastodržaca svjesno teži okamenjivanju zaostalosti, naivnosti i patrijahalnosti primitivnih slojeva društva. Tako raspamećenoj i gotovanskoj socijalnoj strukturi i sama pomisao na nešto razumno, zdravo i uljuđeno izaziva mučninu, bijes i egzistencijalni strah. Ipak, zahvaljujući obnoviteljskom, palanačkom „državnom“ projektu, društveni parazitizam ima bezbrižan i naivan izgled: njihova djeca, žene i oni sami, nijesu nijesu ni primijetili rastur ekonomske supstance društva. Partija zna kako se njeguje i održava biračka posvećenost.

Ono što decenijama nije bastalo Učenjacima, konačno Britva sam priznade: da je njegova fundamentalna ideja, izvor svekolike podrške i uspjeha, kamen temeljac i siguran glas - palanka, običajno pravo i patrijahalni moral u agoniji. Akademici i poštena inteligencija obaška: posvećeno i podobno, za neku crkavicu, pjevaju pjesme postignutim građanskim, pak NATO standardima i našem koračanju k Evropi. Između Mila ili Marxa - izabrali su Svetozara Marovića.

( Ratimir Vujačić )