Beranski šamar

Onoliko smeća u Vasovim vodama ne tone u zemlju, đukanovićevci. To, vidimo - izlazi na nos! Slika je to cijele Crne Gore, od Bara do Berana: godinama nas zatrpavaju slojevima svakojakog smeća, sistematski - od zločina devedesetih do kriminala dvijehiljaditih, od automobilskih guma do gumica za njihove privatne orgije. Ima nešto u tome: dok sam, nedavno, prilazio otpadu podno Berankrša, zapazio sam pokraj puta, u lokvi, bačenu dječiju lutku, bebu. Izgledalo je morbidno, koliko i brutalno simbolično: šta da očekuju, pored takvih naslaga smeća, djeca u blizini? Ne samo ona: Crna Gora je Beranselo.

Ipak, kada se devedesetpetogodišnji Đorđije Tomović, u znak otpora prema nelegalnom odlaganju otpada, opružio na asfaltu pred policijskom maricom, nadomak svog dvorišta, moralo je biti što biti ne može: slobodno Berane. Nije zabilježeno u nas takvo požrtvovanje, samo sebi dovoljno, istrajno i iskonsko, trogodišnje, kao ono - Beranselaca. Dok smo udisali smrad sa deponije, govorio mi je mještanin Gojko Cimbaljević: Mi smo, u ovom našem, Rimskom carstvu, malo selo Gala, koje se ne predaje imperiji. Tu je zaiskrilo.

Treba biti talentovan pa domisliti: koliko je samo pritisaka mafije pretrpio prosječan stanovnik Berana, pred izbore? Koliko prljavih savjeta. Koliko pritajenih ucjena. Koliko komšijskih dobronamjernih sugestija. Koliko „iskrene“ brige za đecu. Koliko predizbornih obećanja o postizbornom zaposlenju najbližih. Treba biti talentovan pa zamisliti: koliko je lokalna DPS mašinerija Vuke Golubovića i njegovih - zapravo ekspozitura Mila Đukanovića i njegovih - otkupila ličnih karata, precrtala dugova za struju, donirala budžetskog novca - pedesetica ili dvadesetica plus petica. Pa, ipak: nije prošlo.

A trudio se Vuka, kao vuk. Preciznije: kao čopor gladnih vukova. Od kada je stupio na čelo opštine, septembra 2006. godine, razgranao je mrežu svojih. U jednom momentu: supruga Milijana - direktorica Komunalnog preduzeća, rođeni brat Milan - direktor Direkcije za izgradnju i razvoj Berana, brat od tetke Vesko - šef mehanizacije u Komunalnom, sestra od tetke Vesna - direktorica Centra za kulturu, snaha Gorica - vodoprivredni inspektor, snaha Vinka - glavni administrator, snaha Milka - zaposlena u Centru za kulturu, kuma Dragana - Sekretar za finansije, razvoj i saobraćaj, rođak Aleksandar - VD sekretara sekretarijata za poljoprivredu... Berane: Vukino, i za Vukine.

Narečeno, a to je djelić, skica je za savršenog prokonzula mafije, namjesnika za Đukanovićeve provincije širom države: poslušan do kosti, privržen do bezumlja, spreman na - šefovo - sve. Tipičnih autoritarnih crta: arogantan prema podređenima, ponizan prema nadređenima. Sjetiti se, naročito sada: kada su Beranselci, revoltirani, prošlog maja dopremili nekoliko kesa smeća ispred zgrade Golubovićeve Opštine - tek da vidi kako je njima, svakodnevno - on se, probijajući se kroz kese i odgurujući ih šeretski nogama, obratio jednom od pridošlih, Jovici Lončaru: "Džukelo, treba da odeš." To džukelo zazvonilo je, zvoni, isto kao i ono Đukanovićevo - bitango. Ista manijakalna matrica oligarhije. Isti rukopis bahatosti svite. Ista logika sirove sile. Isti kod zla.

Džukele su, za takvog i takve, Đukanovićeve, zapravo svi - neistomišljenici. Zar se usuditi, na Vukinom i Milovom zabranu, prkositi zakonima marovićevskog DPS-a? Zar kušati mićunovićevske bogove? Zar širiti virus otpora među tarzanovskim Sjeverom? Zar unositi nemir u godinama betonirani de-pe-es-ovski mir? Zar remetiti a-en-be-ovsku vješto izgrađivanu tajnu kontrolu? Ubijeđeni su gospodari sudbina: to su - džukele. Ali! Zaboravili su, Vuka i družina iz centrale kriminogene partije (nijesu odmakli od komunističke skraćenice: CKP), zaboravili su važnu stvar, važnu kao oči: da su džukele - slobodne životinje, bez povodaca i bez gazda. Kao najbolji dio naroda. Dio nas.

Probudila se u nedjelju, a čekamo je godinama - nada. Kao da je birala pravi trenut: nakon pregovaračkog, marovićevskog, debakla u Ulcinju, a prije velikih, proljećnjih izbora u, nikada manje - šerifovoj, Podgorici. Stigla je iz Vasojevića, prkosnih Vasojevića, onih Vasojevića kojima je nekada vrhunio mudrac i junak Mojsije Zečević, koji je, što ne pomenuti, uz još nekolicinu znamenitih, presudno uticao da odveć mladi Radivoje Petrović, Vladika Rade, sigurno zauzme poluge nesigurne državne vlasti. Sad se odatle šalje poruka, jasna da jasnija biti ne može, za Mila i Milove: otežale poluge rukovodeće mafijaške kamarile moraju početi padati. I, još jedna, lokalna, za Vuku i Vukine: „Previše je bilo!“

Eho urušavanja dijela okoštalog sistema, u izbornoj noći, najvidljiviji je bio među glasilima režima. Znakovito do banalnosti bilo je - dok stvar nije bila suviše očigledna - gromoglasno šutanje trenutno nabrutalnijeg glasila - batine mafijaške propagande, Pinkovog - „Minut, dva...“. Pa: dok se ulicama Berana uveliko valjala velika pobjeda, mali Beba nije zabilježio ni sekund, dva. Berane je začepilo usta i Bebi. Ogromnom cuclom slobode.

Razbježali su se sa mjesta zločina, poraženi i ošamućeni: od portparola Časlava Vešovića ni traga. Svetozar Marović - koji je pred izbore pozivao buduće gubitnike, opoziciju, na „samokažnjavanje šamaranjem“ (zamislite: on poziva na šamaranje, on koga njegov šef, prvo preko rođenog mu brata, a sada i preko predsjednika budvanske opštine, Lazara Rađenovića - šamara u produženom trajanju) - nestao je. Od Đukanovića - ni slova. Tek nemušti Tarzan Milošević, najkraće, u obliku snimljene izjave, i to kakve: čestita pobjedu - zarad fingiranja demokratije - opoziciji, pa svojima, zbog boljeg rezultata u odnosu na protekle izbore!

Kada je ovako, na samo jednom dijelu zemlje, moćan huk nade, snažan miris pobjede i žestoka panika režima - koji nikako ne smiju da opiju, jer mafija uvijek zbija redove - kako li će tek biti kada hobotnica tresne glavom o pod, na tlu čitave Crne Gore? Kada Đukanović shvati, a to nije daleko, da nema na koga da se osloni? Kada Brano Mićunović dokuči da nije siguran na svome? Kada tajkuni posumnjaju u bezbjednost svojih bogatstava? Kada počne da se raspliće krvavo klupko kriminala? Kada krene lavina, decenijama taloženog, otpada mafije?

Kako li će biti? Kao u Ukrajini, prije dvadesetak dana, kada je sa aerodroma Žuljani, u Kijevu, tokom samo jedne večeri, u nepoznatim pravcima odletjelo 80 aviona krcatih ljudima, najbližih vrhovima režima. Kako li će, dakle, biti? Neki će uspjeti da polete, a neki će sletjeti na “pistu” Spuža.

Neka nam je, konačno, srećno: Poslije mnogo proljeća i ljeta sloboda se kroz Berane šeta.

( Marko Milačić )