(Ne)vidljivi Centar za kulturu u Danilovgradu

Centar za kulturu je javna ustanova koja ima program, kulturno umjetnički program. Centri za kulturu mogu biti: Gradski kulturni centri, kulturni centri u seoskoj sredini (u sklopu seoskog doma, škole...), studentski i omladinski...

Programi centara za kulturu mogu biti: sopstvene produkcije , gostujući programi, a mogu biti i formata koprodukcije. Po karakteru se razlikuju: pozorišni (izvođenje predstava, spremanje novih...), filmski (premijere filmova, prikazivanje filmova, seminari...), muzički koncerti, radionice za djecu i mlade, izložbe, književne večeri, festivali... Svaki centar za kulturu kao javna institucija mora da ima svoj budžet, koji pokriva opšte troškove, troškove programa i sopstvene produkcije.

Centar za kulturu treba da vode osobe koje imaju znanja i vještine iz oblasti kulture. Po pravilu ova institucija mora da ima viziju i misiju kako bi donijela program koji treba da bude dostupan svim građanima i onima koji žive na seoskim područjima.

Što se tiče centra za kulturu u Danilovgradu situacija je, nažalost, jasna i nevidljiva. Jasna u smislu da centar za kulturu postoji kao zgrada na obali rijeke Zeta. Zgrada koja ima zaposlene ljude koji se ponekad bave kulturom. Nažalost, ne njihovom krivicom već krivicom presjednika Opštine koji godinama nema osjećaj da Danilovgrađani imaju kulturne potrebe, možda jer ni sam ne živi u „svom gradu“. A sad da se vratimo na onaj tužni, nevidljivi dio, mada ni ovaj prvi vidljivi nije sjajan. Lista će biti podugačka, ali tako je bilo proteklih godina.

Centar za kulturu u Danilovgradu je javna institucija koja nema program, to će nam potvrditi i građani koji se ne sjećaju kad su odgledali predstavu u svom gradu, zatim oglasna tabla koja je namijenjena za plakate i program za naredni mjesec.

Logično bi bilo da na čelu ovakve institucije bude osoba koja se profesionalno bavi kulturom i posjeduje znanja i vještine iz ove oblasti.

A podsjetićemo da na Cetinju od 1994. godine postoje umjetnički fakulteti gdje se školuju mladi ljudi velikim čudom baš iz oblasti kulture. Ali nas ne čudi da oni koji odlučuju o sudbini Centra nemaju osjećaja svih ovih godina da se bar posavjetuju sa ljudima koji su u toj struci eksperti ili bar stručni i imaju profesionalnog iskustva. A znamo da ih ima u Bjelopavlićima, iako se odseljavaju negdje drugo kako bi življeli od svog rada u svojoj struci jer u Danilovgradu za sad mjesta za umjetnike nema.

Iako neki u državi vole da kulturu stave u zapećak jer može da ih ugrozi u smislu komentarisanja društva, vjerovatno je zato i Centar za kulturu u Danilovgradu nevidljiv, a uprava slučajno nestručna.

Mi u Danilovgradu hoćemo da Centar za kulturu bude mjesto za okupljanje svih generacija. On ne treba i neće biti politički poligon bilo koje vlasti. U našem centru trebamo imati profesionalce, ljude koji umiju, žele i hoće da se bave sa ovom oblašću. Nužni je napraviti plan, koji bi imao za cilj da se publika vrati u naše sale i da imamo program. Otvorimo sekcije za djecu koje se neće plaćati. Troškove svih kurseva (glume, likovnih, filmskih radionica, kreativnog pisanja, škole gitare i drugih) bi snosio Centar za kulturu. Omogućimo svakom djetetu u našoj opštini da mjesečno bar jedom odgleda jednu predstavu ako ne u Danilovgradu onda u Spužu, Martinićima, Zagaraču, Kosiću, Lazinama, na Slapu... U svakom i najmanjem mjestu gdje postoji prostor da se može izvesti predstava. Napravićemo svoju produkciji, za početak manju, ali vjerujući u nove generacije i njihove korijene gdje ne dovodimo u pitanje umjetnički talenat bićemo prepoznatljivi i šire.

Dosta je više bilo okupljanja u “modernim” noćnim klubovima i igranja kladionice od petka da nedjelje. Vjerujemo da će sa novim ljudima i provjerenim modelima menadžmenta u kulturi, sa jasnim planom Danilovgrad biti lijepi gradić u koji će se sklapati brakovi, rađati djeca, uživati i ostajati,i bez šoping molova i rijalitija.

( Milivoje Lakić )