Beeeeeeeeeeee

Čitam komentare ispod svojih tekstova. Neki misle da bi na netu trebalo ukinuti komentare jer taj način komunikacije daje mogućnost “bolesnicima” da iz sebe, anonimno, izdrkaju ono najgore. Ono “najgore”? Sigurna sam da internetska anonimnost ljudima pruža mogućnost da iz sebe istisnu svoju suštinu.

Kukavičluk. Zlobu. Bešćutnost. Ljubomoru. Nedostatak empatije. Iživljavanje nad slabijim od sebe. Mržnju prema svakome tko digne glas i usudi se napisati ono što ti misliš ali bi prije umro nego to rekao ili imenom i prezimenom potpisao. Ljudska potreba da trune u svom govnu dok ga od njega smrt ne rastavi jača je od potrebe za slobodom. Potreba za slobodom… Ljudi ne žele slobodu.

U subotu sam bila na skupu podrške pulskim radnicama Tvornice trikotaže “Arena”. Napisala sam da se tamo pjevalo, plakalo, recitiralo i mahalo cvijećem umjesto da se nešto pokrene što bi moglo promijeniti Hrvatsku. Neki mi zamjeraju da “palim radi paljenja” umjesto da predložim “konkretna rješenja”.

Evo neka od mojih “rješenja”. Da sam ja jedna od sad već bivših radnica “Arene” predložila bih svojim kolegicama da provalimo u zgradu “Arene”, tamo se zabarikadiramo, preko razglasa bismo urlajući od Puležana i Puležanki tražile hranu i lijekove i da skupa s nama logoruju, oni pred “Arenom”, mi u “Areni”. Ostali bismo tamo tjedan, mjesec, godinu… Sve dok nam Država ne bi vratila oteto.

Preko neta bismo objavile kako smo ostale bez posla i firme. Ja sam to u Puli doznala. Kad bi policija došla riješiti “krizu”, a pred zgradom “Arene” bi je dočekalo dvadeset tisuća ljudi, ne bi je baš lako riješila. Uostalom i hrvatska policija je samo skupina gladnih bijednika. Ni specijalci nisu dobro plaćeni.

Što bih učinila da radim za jedan hrvatski lokalni dnevni list? Novinari toga lista dobivaju plaću u dva dijela. Prvi dio u iznosu minimalca a drugi dobiju… Kad dobiju. Nitko u Hrvatskoj o njihovoj agoniji ništa ne zna. List koji bi mogao bez ikakvih problema sam sebe izdržavati propada zato jer vlasnik iz njega izvlači lovu i troši je za svoje privatne projekte. Jedan od njih je i ulaganje u veterinarsku ambulantu svoje kćeri. Ultrazvuk kojim ona pregledava pasje i mačje želučiće toliko je sofisticiran da bi njime mogla pregledati i utrobu predsjednika Josipovića kad bi se on pregledavao u Hrvatskoj.

Zašto se novinari ne udruže, zašto ne krenu prema veterinarskoj stanici, zašto je ne razvale, ultrazvuk mogu uzeti i pokloniti ga Riječkom KBC-u. Do svijetle budućnosti stiže se malim koracima.

Kako bih riješila slučaj “Todorić” koji je inkarnacija hrvatskog Zla? Nekome je to već palo na pamet ali su ljudi odustali. Trebalo bi se okupiti, recimo, nas trideset tisuća. Napraviti živi zid oko Todorićevih dvera. Ne dozvoliti živom stvoru da probije naš lanac. Čekati. Mjesec, dva, godinu… I stalno imati na umu da psi čuvari hrvatskog režima nisu bijesni psi nego gladni, olinjali džukci nimalo inspirirani da životom brane gadne gospodare.

Eto, nudim nekoliko rješenja. Neki mi zamjeraju i zašto samo pišem umjesto da “povedem” ljude u bolje sutra? Dobro pitanje. Moje protupitanje glasi, koga da povedem? Koga? Preko dvadeset godina zločinci širokoga spektra vladaju Hrvatskom. Nikad u ovih dvadeset i pitaj boga koliko godina, nikad građani Hrvatske nisu pokazali ni najmanju ozbiljnu namjeru da nešto promijene. Nikad! Pa, onda… Koga bih ja to mogla povesti?

Što bi građane Hrvatske moglo pokrenuti? Mržnja prema “pederima”. Mržnja prema “četnicima”. Ja ne mrzim ni “pedere” ni “četnike”. Zato nisam Matija Gubica.

( Vedrana Rudan )