Zagora, selo u kome je postojalo čak sedam crkava

Tek smo načeli zagonetke koje se kriju u Zagori i njenoj okolini. Zaustavili smo se kod uzroka koji su doveli do iščezavanja starog stanovništva. U narodnom predanju se dobro sačuvalo sjećanje na veliku glad i iseljavanje tokom 17. vijeka. O tome posredno govori bilješka cetinjskog monaha Avakuma iz 1608. godine. Bila je “tolika glad da su ljudi u očaju sebi oduzimali život”. O tim davnašnjim događajima su preostali brojni tragovi. Tako Andrija Jovićević 1911. pominje predanje koje su čuvali Nikinovići, starosjedioci u Vignjevićima u Ljubotinu. Pamtili su da ih je nekada bilo 17 domova i da su se skoro svi iselili “jedne gladne godine u Istriju”, a da je u selu ostao samo jedan bratsvenik. Moguće je da je ovo povezano sa 1657. godinom kada se u Istru iselio dio crnogorskog stanovništva. Možda to ima veze i sa “zlim sjevernim vjetrom” koji je po predanju neprekidno duvao četiri godine uništavajući usjeve, što se u Riječkoj nahiji pamtilo kao uzrok preseljenja starog življa u Banat sredinom 17. vijeka.

Dramatične promjene

...položaj Zagore, dvadesetak kilometara u dubini krševito-brdskog područja naprosto se nije uklapao u kasnoantičku i ranovizantijsku sliku Zetske ravnice i njenih rubnih djelova. To je naselje jednostavno bilo predaleko od trase kojom je išao poznati rimski put - od Skadra (Skodra), preko Zetske ravnice (Cina, Bersumno, Alata) ka Bjelopavlićima (Salunto) i Pješivcima (Varis) i dalje ka Nikšiću (Anderba)

Ali, Jovićević sumnja u to objašnjenje. Odbacuje da je “sjeverni vjetar” mogao biti uzrok potpunog nestanka starijeg življa, pretpostavljajući da su tome najviše doprinijeli turski pohodi iz 1692, 1712. i 1714. godine.

Doduše, nijesu to jedini faktori, jer je siromašenje drumskih sela započelo još nakon turskog zauzeća Žabljaka 1478. i opadanjem značaja te trgovačke trase. Do dramatične promjene demografske slike na trasi starog puta doveli su veliki turski pogromi, od Sulejman-pašinog 1692. do Ćuprilićevog 1714. U narodu je upamćeno da su Turci osobito bili uporni tokom ove druge kampanje, kada su gonili i porobljavali zbjegove visoko po brdima i planinama. Tada su postradala brojna sela i u njima porušene crkve. Mnoga su potpuno zapustjela. O tome svjedoče tragovi na pravcu glavnog druma od Karuča prema unutrašnjosti. Doduše, u nekim selima su ostaci starog stanovništva opstajali i nakon 1714. godine, ali su se tokom 18. vijeka suočili s pritiskom novih doseljenika i okolnih plemena. Jer, nijesu svi djelovi Stare Crne Gore bili pod istim udarom turskog pustošenja. Oni koji su uspjeli da izmaknu, kasnije su i sami pritisnuli zapustjele krajeve. Borba za životni prostor je crnogorska istorijska konstanta, koja je igrala značajnu ulogu u oblikovanju plemena i nahija.

Selišta i crkvišta

Jovićević u istraživanjima s početka prošlog vijeka pominje brojna selišta koja su podsjećala na nekadašnju situaciju. Zapravo, za mnoga od nih znamo isključivo njegovom zaslugom. Jer, da ih on nije detaljno opisao 1911. jednostavno ne bi bilo nikakvog traga i sve bi nepovratno otišlo u zaborav. Od toga je dobar dio nestao. Ali, ponešto se još uvijek može vidjeti, jer kamene građevine ne iščezavaju tek tako. Treba ih, međutim, pronaći. Stare ozidine se obično nalaze na rubovima kasnijih naselja, dobro pritisnute mahovinom i šikarom. Ukoliko su unutar naselja, obično su uklopljene u ambijent s novom namjenom. Ostaci davno napuštenih sela se pored Zagore mogu vidjeti i na Lalinoj Glavici u Meterizima, zatim u Pelešima u Dobrskoj Župi i Đalcima.

To je samo dio. Jovićević pominje desetak selišta sa ostacima crkava i prastarim ublovima samo na pravcu od brda Vranja prema Sokolskim kršima, Orašanima i Kosijerima.

Starih selišta i crkvišta ima i u drugim krajevima Riječke nahije. Pomenućemo Špure iznad Šin Đona ili Velje Petroviće poviše Arbanasa ili Pecinje kod Bokova ili Ćetoviće ispod Gornjih Ulića. Ima ih u tolikom broju da je to začuđujuće.

Ovdje imamo pravi fenomen. Jer, priroda krša je takva da tragovi prošlosti mogu ostati neprimijećeni iako su “pred nosom” današnjih putnika. Na cijelom tom prostoru krije se veliki muzej na otvorenom.

Stara kućišta u Zagori

U Zagori su se početkom prošlog vijeka još mogli vidjeti tragovi nekadašnje situacije. Jovićević pominje da su zapustjeli krajevi Vinogradi, Kućišta, Potkuće i Dabove zgrade. “Selišta su vrlo stara; kuće su bile male i obične, kao i sve ovdašnje suhomeđe, okrugle i pri kakvoj strani ili gredi.” U selu se još pamtilo da je tu živio “nekakav Dabo, koji je imao devet sinova i devet snaha i imao svega dosta. On je općio s jednim duhom i dokle mu je duh zborio da ide naprijed, odilo mu je naprijed kao rijekom, a kad mu je duh rekao; natrag, okrene mu se natrag i odmah proda sve svoje i preseli se nekuda” (“Riječka nahija”, 167).

Pogled na polje i Sinjačke krše

Nakon bilješke o Dabu koji bi mogao biti i kakav “zduhač”, Jovićević kaže da “niko ne zna pričati ko su bili stari stanovnici Zagore”, ali na drugom mjestu ipak pominje da su “današnji stanovnici zastali ovdje neke starosjedioce, kao ostatak onog starijeg mnogobrojnog stanovništva”, koje su “istisli odavde” (“Riječka nahija”, 208).

Sa ovim je povezano predanje o “starom zagorskom bratstvu” Babićima. Jovićević piše da su se ovi starinci “preselili u Srbiju” (“Riječka nahija”, 245). Milo Božović kaže da su Babići živjeli u brdskoj strani. Pominje i Zagorane koje je ratni vihor balkanskih ratova 1913. odveo do Bregalnice, gdje su među lokalnim stanovništvom sreli potomke nekadašnjih žitelja.

Neobičan detalj iz 1523.

Turski defter iz 1523. nudi nam mnogo jasniju sliku (Branislav Đurđev, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-Bega Crnojevića”, Sarajevo 1968. i 1973). U Zagori su tada popisani Radosav Stjepko, Nikolica Bojko (vjerovatno sin onog Bojka Radovanovića iz Ivanbegove darovne povelje iz 1485), zatim Nikac Bratić, Stjepan Branko, Radonja Radosal, Nikola Bogdan, Nikola Radosav, Vučeta Srdan i Radojica Vuleta.

U istoj bilješci nailazimo na važan i skoro bizaran detalj. U Zagori je 1523. živjelo pet popova! Naime, popisani su pop Nikola, pop Ratko (“Radko”?), pop Stefan, pop Joko i pop Radonja.

Ovo nesumnjivo stoji u direktnoj vezi sa podatkom da je u selu bilo čak sedam crkava, porušenih najvjerovatnije između 1692. do 1714. godine, nakon čega više nijesu obnavljane.

Osim jedne. Jovićević 1911. bilježi da u Zagori ima sedam crkvišta, kao i da je na jednom od njih podignuta nova crkva (“današnja je crkva sagrađena na temelju stare razrušene crkve”). Od preostalih šest crkvišta, dva su bila u selu, jedno na Spasojevoj glavici, jedno u Dabovim zgradama, a dva blizu sela. “Neke od ovih crkava bile su klačne”, dok su se “oko svih njih nalazili grobovi i grobnice raznih veličina i oblika (“Riječka nahija”, CID, 1999, 174).

Zaboravljena vjerska središta

Dakle, u Zagori je postojalo sedam crkava, dok je u njoj 1523. godine živjelo čak pet popova!?

O čemu govore ovi podaci? Jer, u defteru iz 1523. istu situaciju nalazimo još samo u selu Goričanima (današnjim Vukovcima). Tamo su tada živjeli monah Sava (“Sava rahib”), pop Božidar, pop Nikola, pop Radosav i pop Đurica - uz koje je navedeno i 17 seljana.

Dakle, u Goričanima i Zagori se 1523. nalazilo po pet sveštenih lica.

Ovolika brojnost, osobito u Zagori, navodi nas da obratimo pažnju na situaciju u drugim crnogorskim selima.

Po četiri popa živjeli su 1523. u Cerovi (u Pješivcima), Sotonićima i Brčelima, kao i u “mahali Radičevići” na Njegušima. Četiri popa nalazimo u još jednom selu (u Zeti ili Lješkopolju?) čije ime Branislav Đurđev u defteru nije mogao pročitati - upisani su pop Ratko, pop Boško, pop Laleta, pop Đurica, kao i seljaci Nikola Lešnjan, Radonja Đujko i Martin Bogomil Lešnjan.

Po tri popa bilo je u Ulićima, Limljanima, Jednošima i Goljemadima (sa Sinjcem).

Po dva nalazimo u Berima, Milovićima, Seljanima, Građanima i Orahovu.

Jednog popa nalazimo u Skupom na Gornjem blatu, u Grbavcima, Bogmilovićima, Stanisalićima, Mikulićima, Bjelošima, Začiru, Dubovi, Bogutama, Mikovićima, Dupilu, Trnovu, Boljevićima i Godinju.

U najvećem broju popisanih crnogorskih sela uopšte nije bilo popova. Proizilazi da su 1523. Goričani (Vukovci) i Zagora, uz tadašnje manastire, predstavljali svojevrsna vjerska središta.

Odakle toliko bogomolja u Zagori ?

Posljednje podatke o nekadašnjoj situaciji u ovom selu nalazimo u Boličinom “Opisu Skadarskog sandžakata” iz 1614. godine. Navodi se da u njoj ima 17 kuća sa 50 vojnika kojima komanduje Pero Vuksanov.

To su i zadnje vijesti o starijem stanovništvu koje je najvećim dijelom pobijeno, porobljeno ili izgnato u turskim pohodima od 1692. do 1714. godine - kada su najvjerovatnije porušene i zagorske crkve, kao i crkve u okolnim selima.

Jedno od preostalih crkvišta

Otkud ovdje antičko naselje?

Sve je jasnije koliko je Zagora zagonetna. Takva je i cijela bliža i dalja okolina. Zapravo, cijeli taj dio Stare Crne Gore predstavlja veliku enigmu. Pri tome govorimo o kraju srednjeg vijeka i početnom osmanskom dobu, dok antičko i praistorijsko nasljeđe čine još zagonetnije poglavlje.

O kakvoj je nepoznanici riječ uvjerio sam se još prilikom prve posjete 2010. godine. Tada sam u kući Mila Božovića prvi put vidio fragmente kasnoantičke keramike koje je sakupio na Močilima, visoko na obodu Sinjačkih krša. Kasnije se ispostavilo da je slična ili identična kasnoantičkoj keramici sa Samobora u Malesiji i Obluna na Gornjem blatu.

Fragmenti kasnoantičke keramike sa Sinjačkih krša

Pećina i arheološka sonda na Močilima 2010.

Dakle, taj prizor me je 2010. silno začudio. Odakle to tu!? Jer, položaj Zagore, dvadesetak kilometara u dubini krševito-brdskog područja naprosto se nije uklapao u kasnoantičku i ranovizantijsku sliku Zetske ravnice i njenih rubnih djelova. To je naselje jednostavno bilo predaleko od trase kojom je išao poznati rimski put - od Skadra (Skodra), preko Zetske ravnice (Cina, Bersumno, Alata) ka Bjelopavlićima (Salunto) i Pješivcima (Varis) i dalje ka Nikšiću (Anderba). Zbog toga je sve to i djelovalo nevjerovatno.

Drugim riječima, trebalo je pronaći dovoljno dobar rezon za postojanje antičkog naselja ovako duboko u unutrašnjosti Crne Gore - i to sa žiteljima dovoljno imućnim, da bi mogli da posjeduju mnoštvo velikih keramičkih posuda i da ih (eventualno) polome u obredne svrhe. Jer, za tako nešto su potrebni saobraćajna povezanost i - trgovina.

Ali, sve se polagano razjasnilo. U sklapanju tog mozaika ključnu ulogu odigrala je stara drumska mreža. Potvrdilo se da su putevi najpouzdaniji trag u razumijevanju daleke prošlosti.

(Četvrti nastavak u narednom neđeljnom broju)

( Slobodan Čukić )