Filmom smo možda prešli granice, ali ih nismo srušili

Nakon knjige Južnjaci marš! koja je osvojila prostore bivše Jugoslavije, slovenački pisac i reditelj je snimio istoimeni film, koji je publika ispratila sa ništa manjom pažnjom.

Čefuri raus!, kako zvuči u originalu (Čefur - pogrdan naziv za u sve doseljenike iz biših jugoslovenskih republika ili za sve “južnjake”) je u regionu već doživio ogromnu popularnost a tim se Goran Vojnović nametnuo kao važno umjetničko ime. Pisac je i sam dijete doseljenika iz Bosne, trenirao je košarku kao njegov junak i živio u pomenutoj okolini, ali za svoj roman kaže da nije autobiografski.

Film "Južnjaci marš!" je počeo da se prikazuje u regionu. U Sloveniji je doživio ogromnu popularnost. S obzirom na temu da li očekujete istu stvar i u ostalim eks Ju zemljama?

- Istu će teško doživjeti. Nije naime ni knjiga u regionu dosegla popularnost kao u Sloveniji, a i filmska je realnost na žalost takva da se danas u bioskopima gledaju samo domaći i holivudski filmovi. Mi smo zato poslije dugo godina prvi slovenski film u ovdašnjoj redovnoj distribuciji i putujući s filmom neprestano sam imao osjećaj da otkrivamo toplu vodu, da radimo nešto što niko prije nas nije uradio, da time što slovenski film prikazujemo Hrvatima ili Bosancima, mi zapravo letimo na Jupiter. Što je potpuno suprotno reakcijama publike na tim premijerama jer su ljudi naš film i u Zagrebu i u Sarajevu i u Beogradu prepoznali kao domaći film. Kao svoj. Rekao bi da smo s filmom možda prešli granice, ali ih nismo srušili.

Roman po kome je rađen film je napisan 2008. godine. Da li se išta promijenilo za ovih šest godina?

Jugonostalgija i nacionalizam proizlaze iz istog onog osjećaja poraženosti i razočarenja koje danas možda i jedino ujedinjava veliku većinu Hrvata, Bosanaca, Srba i Crnogoraca...

- U Sloveniji se situacija bar donekle promijenila. Neke priče koje su godinama povećavale napetost između Slovenaca i Južnjaka skinute su sa dnevnog reda. Ljubljana je potvrdila gradnju džamije, Sud za ljudska prava u Strazburu presudio je u korist izbrisanih, a pitanje granice sa Hrvatskom prepušteno je međunarodnoj arbitraži. Uz sve to, mnogo se u tih proteklih godina govorilo i pisalo o Južnjacima, o ksenofobiji, ulazak u Evropsku uniju donio je postepeno neke nove standarde u javnom diskursu. Prije svega, rasistički ispadi ne prolaze bez reakcije, nije nam više, kao što je to bio slučaj prije deset ili petnaest godina, normalno da javne ličnosti ili čak visoki dužnosnici govore o Čefurima, trenerkama, opankarima. A to je veliki pomak. Jer po meni je na našim prostorima najveći problem to što smo mi zbog nenormalnih okolnosti bili prisiljeni da mnoge nenormalne stvari prihvatimo kao normalne, pa su nam i dandanas normalni nasilje, homofobija, korupcija ili medijski primitivizam.

Ekranizacije mogu biti veliki problem za reditelja. Čitaoci uvijek imaju svoju predstavu likova, situacija, scene... a reditelj je takođe samo čitalac koji iznosi svoju viziju pročitanog djela. Ovog puta ste vi mnogo toga... Kako ste zadovoljni?

- Pa zadovoljan sam prije svega time što smo uspjeli da ujedno ispričamo istu priču koju priča roman i da se od tog romana na neki način odmaknemo. Film za razliku od romana nije toliko političan u neposrednom smislu, odnos manjine i većine nije mu glavna tema, on se više bavi svakidašnjicom doseljenika, uvlači vas u njihove stanove, u njihove zebnje i dileme i time vas pogađa na neka druga mjesta. On vas emotivno približava tim ljudima. Mnogi su gledaoci bili iznenađeni jer su očekivali provokativnu gorku komediju, a dobili jedan doduše zabavan, ali prije svega snažan i osjećajan film.

Čefuri iliti Južnjaci su slovenački “specijalitet”. Kako su isti oni prihvaćeni u bivšim republikma? Da li smo dobili "slovenački domaći film".

- Ja ga svakako vidim kao takvog. U našem filmu vrvi od domaćih glumaca. Emir Hadžihafizbegović, Moamer Kasumović, Mustafa Nadarević, Zoran Cvijanović, Vesna Trivalić, Meto Jovanovski, Milan Pavlović samo su neka od svima poznatih imena. I jezik filma je podjednako slovenski i naški.

Nacionalizam i mržnja su divljali ovim prostorima 90-tih godina. Nakon rata sve je utihlo, države su ponovo počele da "komuniciraju", a cijelo to vrijeme živi i jugonostalgija i sjećanja na bolja vremena...

Ja sam recimo druga generacija, rođen sam u Sloveniji i moj je odnos prema Sloveniji drugačiji od odnosa mojih roditelja. Možda sam ja intimno čefur i Jugosloven, ali sam se istovremeno u potpunosti srastao sa okolinom u kojoj živim, ona je moja i ja sam njen, moja će djeca po svoj prilici biti Slovenci i ništa više

- Ljudi u sebi često spajaju nespojivo pa nije čudno što ima na ovim našim divnim prostorima i nacionalista jugonostalgičara. Na neki način i jugonostalgija i nacionalizam proizlaze iz istog onog osjećaja poraženosti i razočarenja koje danas možda i jedino ujedinjava veliku većinu Hrvata, Bosanaca, Srba i Crnogoraca. Taj osjećaj je svakako socijalne prirode, rođen iz vlastitog siromaštva, iz nepostojeće budućnosti, ali vrlo ga je lako preobraziti u kolektivni osjećaj nemoći jednog naroda, uzrokovan stranim zavjerama i drugim sci-fi pričama, te iz njega proizvesti mržnju. Toga smo na neki način svi svjesni i sve nas to plaši pa nam je onda jugonostalgija simpatična jer okreće ljude na drugu, ljepšu stranu. Ali usprkos njoj onaj osjećaj ostaje, a razlozi zbog kojih su ljudi razočarani se samo gomilaju. Svi mi i dalje sa strepnjom gledamo vijesti da vidimo kada će neki od ovih novokompovanih proeuropskih političara u, recimo, Srbiji, okrenuti ploču i za čas posla nas vratiti u dobro nam poznati užas.

Južnjaci marš! ima dva plana. Jedan je porodična priča, koja je primjenljiva na mnoge porodice koje su zapele u sistemu tranzicije svih vrijednosti, ali i priča o kulturološkoj i mentalitetskoj razlici (ne)prihvatanju sredine.

- Mnogo godina je prošlo od početka tih promjena koje bi trebalo već da imaju svoju konačnicu... Da li je on priča svih generacija? Prva i druga generacija doseljenika imaju svaka svoju priču i djelimično je razlog za promjenu atmosfere u slovenskom društvu i činjenica što je sve manje prve, a sve više druge i treće generacije doseljenika. Ja sam recimo druga generacija, rođen sam u Sloveniji i moj je odnos prema Sloveniji drugačiji od odnosa mojih roditelja. Možda sam ja intimno čefur i Jugosloven, ali sam se istovremeno u potpunosti srastao sa okolinom u kojoj živim, ona je moja i ja sam njen, moja će djeca po svoj prilici biti Slovenci i ništa više. Ali nisu sve priče takve jer se ne radi samo o generacijama. Ima ljudi druge pa čak i treće generacije koje zbog ranih razloga nisu u stanju da se pomire sa okolinom, koji su naslijedili unutrašnje konflikte svojih roditelja, radikalizirali ih pa su često i u najobičnijim životnim situacijama stranci. O njima ja govorim o filmu. O četvorici momaka koji ne mogu razriješiti svoju životnu nelagodu jer je ona u stvari nelagoda njihovih neprilagođenih majki i očeva.

“Izgubljeni” Čefuri u Sloveniji, da li se mogu uporediti sa izgubljenom generacijom koja je stasavala 90-tih.

- Možda... U devedesetima svi smo gubili tlo pod nogama, ne samo mi koji smo tada bili djeca nego i naši roditelji. I njima je sve ono bilo strano i nepoznato, ni oni nisu znali kako se postaviti, kako se snaći u tim novim vremenima. Na neki način smo tada svi bili čefuri. Izgubljeni u vlastitoj zemlji, ako ste bili imalo normalni, onda jednostavno niste mogli pripadati onome što se zbivalo oko vas. I djeca su zato, poput junaka u našem filmu, rasla uz izgubljene roditelje, bez osjećaja bilo kakve pripadnosti.

Da li ste prisutvovali projekcijma filma. Da li publika u različitim "republikama" različito reaguje.

- Nisam dobio taj osjećaj. Reakcije u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji su bile gotovo identične. Ljudi prepoznaju sebe i svoje bližnje, ljudi se smiju i ljudi plaču. I svi se nekako nalaze u čefurima bez obzira na njihovu nacionalnost. Jer u Sloveniji su Južnjaci svi koji žive južno od Kupe bez obzira na republike.

Na neki način i jugonostalgija i nacionalizam proizlaze iz istog onog osjećaja poraženosti i razočarenja koje danas možda i jedino ujedinjava veliku većinu Hrvata, Bosanaca, Srba i Crnogoraca...

( Jelena Nelević )