Karneval

Devetog dana od karnevala, helijumski balon u obliku motocikla počeo je da posrće pod svojom težinom i pijano udara o zidove dnevne sobe, nošen valunzima starog klima-uređaja.

Lagano i jedva primjetno odumire preplaćena igračka, praznični eksces koji bake vole da priušte unucima jer su izdržljivo i posvećeno nosili svoju masku i ispratili karneval na posljednje odredište na Maceu, prije nego su plamenovi rasuli njegov pepeo nad mirnim zalivom kotorskim.

Pod slabom sam kišom posmatrala dogorijevajuću lutku, mučeći se da objasnim radoznalom petogodišnjem tigru zašto smo, od svih mogućih krivaca za gradske nedaće, spalili baš jednog - Irca. Bila sam slaba u tome, pretpostavljam, budući očito nedorasla zahtjevnom zadatku da racionaliziram i uljepšam stabilne fašizoidne porive lociranja i iživljavanja nad dežurnom drugošću na koju se mogu adresirati nagomilani neuspjesi, frustracije, nesposobnosti i kukavičluci koji su se ovoga februara ovaplotili u gorućem leprikonu.

Ovo je pretjerivanje u neku ruku indikativno, naravno, ne samo za Kotor. Tolika odlijepljenost od realnosti i nespremnost za suočavanje sa vlastitom odgovornošću za stanje u kom se nalazimo našla je igrom slučaja, skoro omaškom (frojdovskom, može biti), savršen izraz u odabranom krivcu Slamnog suda kotorske komunitadi - žrtvenom leprikonu koji nas je, umjesto da nas kalenda ćupom zlatnika, kalendao iznenađujuće odgovarajućim zrcalom naše naravi.

Istini za volju komunitada kotorska pamti i neke svjetlije dane, posebno kad su u pitanju ‘dežurne drugosti’. Tako je prije 95 godina, pred istim zidinama pred kojim smo prije neki dan užgali stranog investitora, održana prva proslava 8. marta u Crnoj Gori. Tada su kotorske socijalistkinje u saradnji sa članovima radničkih i političkih (socijalističkih i komunističkih) organizacija organizovale “javni zbor protiv skupoće i aprovizacionog odbora”.

Zboru je prisustvovalo oko 300 radnika i radnica. U osmomartovskom Proglasu kojeg su u okviru borbe za opšte pravo glasa, na nivou Jugoslavije objavile socijalistkinje u “Radničkim novinama” stoje zahtjevi koje bismo, i sa distance od skoro stotinu godina, mogle i danas potpisati: “Danas će svjesne žene osuditi idiotski i haotični poredak kapitalističkog društva i demonstrirati za ostvarivanje socijalističkog društva u kome će žena biti ravna muškarcu u svemu, kako u dužnostima, tako i u pravima. (...) Žena se osloboditi ne može sitnim mrvicama sa stola buržoaskog društva. Neznatne reforme više revoltiraju i korumpiraju, no što čine boljitak”.

Tako su govorile naše revolucionarne pretkinje, a koliko smo uspjele da iskoristimo to što je nama njihova borba dala, na najotužniji način demonstrira i crnogorski Javni servis, nastojeći da se, u duhu ‘evro-atlantskih integracija’, bavi i rodnom problematikom, što sporadičnim prilozima u dnevniku o ‘muškim i ženskim’ poslovima, što u kontakt emisijama tipa “Otvoreno”.

Patrijarhalno prezasićen i zastrašujuće nazadan diskurs koji žene prepoznaje kao bića za druge, isključivo na instrumentalan način, preko njihove reproduktivne funkcije koja uključuje i onu seksualnog objekta, oglasio se preko eksperata za pitanja seksualnosti, psihologije, endokrinologije i žene-žrtve klimaksa (ili korektnije - menopauze).

Poreski obveznici i obveznice finansirali su davanje medijskog prostora i naučnog legitimiteta i autoriteta stavovima poput onog da je upitan smisao života žene nakon pedesete godine, odnosno sa završetkom njenog fertilnog perioda, da se kod muškaraca radi o seksualnosti, a kod žena o materinskom instinktu, da depresiju nastalu uslijed menopauze najbolje liječe unuci, da ekspanzija moći mladih žena predstavlja jedan od razloga zašto se mlađi muškarci osjećaju nesigurnim i što koriste Vijagru, da muškarac u svojim šezdesetim nadmudruje Tanatos imajući seksualni odnos sa dvadesetogodišnjakinjom, dok se obrnuta situacija, paradoksalno, karakteriše kao dominacija mlađeg muškarca koji posjeduje “biološku prednost” koja mu daje “osećanje superiornosti”, itd, itd.

Sve je to stari oprobani repertoar mizoginije još od “Malja za vještice” (srednjevjekovnog priručnika za prepoznavanje i kažnjavanje vještica) koji na sličan način tumači seksualnu impotenciju muškaraca kao impotentia ex maleficio, nastalu kao rezultat vještičarenja, za koju su, jasno, odgovorne žene i njihove demonske moći. Dobri doktor psihijatrije zahvaljuje nebesima na vijagri i defibrilatorima u javnim kućama, neubjedljivo lamentuje na izostanku sličnog medikamenta za žene (koga još zanima njihovo seksualno zadovoljstvo?!) i dijeli sa gledateljstvom svoju šaljivu klasifikaciju superlativa koje je moguće pripisati ženama u različitim dobima njihovog života, pa su one do 25. godine najljepše, do 30. najbolje, do 35. najzanimljivije (i tu je kraj pozitivnim superlativima), do 40. najkomplikovanije, do 45. najzahtjevnije, do 50. najželjnije, do 55. najnervoznije, do 60. najdepresivnije, nakon čega se više ni dobri doktor ne usuđuje da dalje imenuje vrhunce koje jedno potrošeno biće može da pruži.

Opšte pravo glasa je većinom ostvareno, na izborima možemo da biramo i da (neuporedivo rjeđe, doduše) budemo birane, ali je očito da ni danas nismo definitivno odgovorili na pitanje srednjevjekovnih teologa ima li žena dušu, te može li biti biće za sebe, jednako kao i muškarac. I dok je god tako 8. mart ostaje zadatak i politički, borbeni praznik žena i svih onih koji vjeruju u jednako dostojanstvo svih ljudi, a ne još jedna prilika u kojoj ćemo, tepajući i mlateći ocvalim buketima, još jednom potvrditi vječitu drugorazrednost ‘ljepšeg’ i ‘nježnijeg’ pola.

Karneval koji je napravljen od ovog praznika njegovim pervertiranjem u konzumeristički miks Dana zaljubljenih i Dana majki trebalo bi da gori po sve nesigurnijim i neslobodnijim trgovima, svjedočeći o spremnosti da prihvatimo odgovornost za vlastito punoljetstvo i odustanemo od logike žrtvenog jagnjeta, obrćući leprikone na vašarskim ražnjevima.

( Paula Petričević )