Pozorište je tu da preispita, osvijesti, obrazuje

Autorski projekat “Očevi su grad(ili)” Borisa Liješevića imaće svoje 50. igranje u subotu 23. februara na Velikoj sceni CNP-a. Ovaj komad je dokumentarna kritika ljudske pohlepe koja se do krajnjih granica koristi vlastitim autentičnim prostorom i vremenom, a izvedena je u žanru političkog kabarea.

Ovu predstavu imala je priliku da vidi publika na gotovo svim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a upravo je projekat “Očevi su gradili” nagrađen Velikom nagradom CNP-a za 2013. godinu u konkurenciji glumački ansambl.

U predstavi igra veliki broj glumaca: Žaklina Oštir, Gojko Burzanović, Slobodan Marunović, Slavko Kalezić, Momo Pićurić, Dušan Kovačević, Srđan Grahovac, Jadranka Mamić, Mišo Obradović, Petar Burić, Dragan Račić, Olivera Vuković, Ana Vujošević, Stevan Radusinović, Emir Ćatović, Julija Milačić, Kristina Obradović, Nada Vukčević, Emir Ćatović, Petar Burić, Radmila Čolić i Zoran Vujović.

Prema riječima glumice Žakline Oštir u predstavi “Očevi su gradili” čije je premijera bila u aprilu 2013. godine i dalje igra sa istom ljubavlju, motivom i žarom. Smatra da se priče iz predstave žive svugdje oko nas i da se zbog toga publika lako saživi sa akterima, a da je pozorište tu da nas nasmije, zamisli, preispita, obrazuje....

Predstava “Očevi su gradili” prilično je sprecifična jer je u pitanju komad gdje nemate klasične uloge, već svi učestnici pričaju po nekoliko priča. Da li je zbog toga bilo lakše ili teže da gradite ulogu?

Zapravo, svaki od aktera u predstavi ima svoju priču, a rediteljeva zamisao je bila da svi učestvujemo u “izgradnji” svih ostalih, zato može zaličiti da svi pričamo po nekoliko priča. Sad da se vratim na pitanje. Naime, priče koje pripovijedamo kroz predstavu su autentične, stvarne, neke od njih su čak i ispovijesti nama vrlo dragih i bliskih ljudi. Takav je slučaj i sa mojom pričom, pričom o čovjeku koga sam poznavala, sa kojim sam sarađivala, bio mi je neobično drag i nekako sam sa ovom pričom vratila dug njemu, a priču je reditelju ispričala njegova ćerka, na moju molbu. Dakle, moj zadatak je bio da na scenu donesem lik djevojke koju poznajem, sa čijom porodicom sam povezana prijateljski, koja me se izuzetno tiče, a da pri tom ne odem u imitaciju, u previše lično, karikiranje, patetiku ili ne zauzmem preveliku distancu... Trebalo je istinski dobro izmjeriti sve te stvari i dostojanstveno iznijeti priču čovjeka, koji je ostavio traga na mnogo generacija Podgoričana. Da zaključim, bilo je mnogo teže, ali zahvaljujući reditelju Borisu Liješeviću, koji me je mudro vodio kroz proces, pri tom vodeći računa o materijalu od kog sam ja kao čovjek i glumica napravljena, ispalo je ono što se može vidjeti u predstavi.

Veliki dio predstave izmami osmijeh publike. Smijemo li se tim situacijama, ili u stvari nama?

Kažu da su osmijeh i smijeh moćna oružja. Prvi da nas zaštiti od drugih, a drugi od nas samih. Ne vidim ja u toj zaštiti nista loše, no ipak se nadam da se kroz taj iskreni smijeh, koji je posljedica dešavanja na sceni, ipak zapitamo i nad sobom i nad svijetom oko sebe, jer na kraju krajeva pozorište i jeste tu da nasmije, provocira, suoči, zamisli, preispita, obrazuje, inspiriše, osvijesti...

Koja je Vas od svih priča najviše pogodila i zašto?

Logično da je to priča za koju sam se odlučila da je ispričam, koja me se najviše ticala, ne samo iz ličnih razloga, već zato što je priča o nestanku kultnog mjesta, jednog od kulturnih prepoznatljivosti Podgorice, priča o svemu onome “što su očevi gradili” a mi nismo umjeli da sačuvamo, o nasljeđu koje nismo umjeli da poštujemo, priča je i o računanju vremena koje počinje od nas, kao da ono ranije nije nikada postojalo... Ipak, ništa manje me ne dodiruju i priče u kojima “gostujem” svojim kolegama, kao i nekoliko priča u kojima ne učestvujem, ali ih uvijek sa istim emocijama pratim iza scene, a neke mi izmame i osmjeh, neke i suze. Jednostavnije je bilo reći da obožavam ovu predstavu i da svakog od nas dvadeset vežu prekrasne uspomene za rad na predstavi.

Predstava je na programu CNP-a od 2013. godine. U subotu će biti njeno 50. igranje. Kakav je osjećaj igrati jedan komad godinama?

Hmmm... 50. igranje, a 4. aprila će biti punih šest godina... Vjerujte mi da sam mislila da nema više od četiri... To vam je zapravo i odgovor. Skoro šest godina, a predstavu i dalje igram sa istom ljubalju, motivom, žarom i uvijek se trudim da donesem svježu i čistu emociju. Ne mislim da je to slučaj samo sa ovom predstavom, ali imam sreću da se veliki broj predstava koje obožavam, uglavnom dugo zadržao na repertoaru, zato se nadam da će i “Očevi”, kako je mi između sebe zovemo, imati dug život.

Predstava je nastala kao potreba da se priča o ključnim stvarima. Jesmo li se kao društvo od kad nam je ukazano gdje griješimo kroz ovaj komad, išta promijenilo na bolje?

Gledajući na sceni drame koje su napisali Sofokle, Euripid, Eshil ili drame koje su napisali Šekspir, Molijer, a obrađivali su aktuelne društveno-socijalne teme svog doba, ili se bavili nijansama ljudske prirode, da li Vam se one čine manje aktuelnim, nego u vremenu kada su nastale? Mislim da ne i da se malo toga suštinski promijenilo. Valjda je tih par i nešto hiljada godina isuviše kratko vrijeme da to suštinsko evoluira, ali sam i ranije napomenula da je pozorište tu da preispita, osvijesti, obrazuje...a ukoliko se nešto i promijeni, tim bolje po pozorište i nas.

Sa predstavom ste učestvovali na mnogim festivalima, kakve je reakcije publika budila u nekim drugim sredinama?

Koliko god je ova predstava na prvi pogled “lokalna”, jer su sve priče življene i žive se svuda oko nas, u našim kućama i komšiluku, ni druge sredine nisu ostale imune na talas koji je zahvatio, ne samo Balkan, već gotovo čitav svijet, te su priče koje smo mi ispričali našle mnogo slušalaca i u okruženju, koji su imali slična proživljena iskustva, te je ova predstava doživjela iste, ili gotovo iste reakcije, u kojoj god sredini da smo je igrali. Ono sto je najljepše su zapravo direktni razgovori sa gledaocima nakon predstave, koja su i najbolji vid kritike, gdje prihvatanje viđenog, u tim razgovorima, nikad nije izostalo, što najbolje govori o kvalitetu izabranih tema i o samoj predstavi.

Da se danas postavlja predstava “Očevi su gradili” koliko bi bilo “novih priča” za ispričati?

Uvijek ima novih, aktuelnih priča za ispričati, zato pozorište i ne samo pozorište i živi i opstaje. Ne smijemo zanemariti istinu da su sva iskustva, emocije, priče, dešavanja, već proživljene nekada i negdje, ali uvijek postoji neka nova nijansa, novi ugao, drugi akteri, nova situacija, drugi grad... koji će iznova osvijestiti, isprovocirati, nasmijati, suočiti... i opet se vraćamo na ono što jeste misija pozorišta. A i da se ispričaju neke “nove priče”.

( Marija Vasić )