Misteriozna djevojka

Dovoljno je nasumično otvoriti knjigu Filozofija palanke Radomira Konstantinovića i sa bilo koje stranice opet nasumično odabrati bilo koju rečenicu, a ona će poslužiti kao savršen citat kojim bi se opisala dešavanja na podgoričkom trgu.

Pojavila se cura na glavnom trgu glavnog grada, obučena u bijelo, prenašminkana. U rukama drži transparent na kojem iz dana u dan ispisuje riječi, valjda sa ciljem da formira rečenicu. Međutim, javnost je uznemirena jer ta cura ćuti. Toliko su svi opterećeni tom curom što ćuti da nema nezainteresovanih i ravnodušnih. Naša javnost, poznata po tome što ćuti, isprovocirana je curom koja samo ćuti. „Extra!“

Sa jedne strane napadaju je naši umjetnici tvrdeći da je imitator, da je samo falsifikat cure iz Prijedora koja je nedavno izvodila sličan performans. Na drugoj strani je narod.

Ukoliko zaista performans te cure ne vrijedi i ukoliko je loš i falš, ne vidim razlog zašto izaziva toliku pažnju i zašto su se i narod i kvazi-umjetnici udružili u cilju obesmišljavanja njenog performansa. Čini mi se da „naš narod“ može baš sve da istrpi i prećuti, od svega da se distancira osim u slučaju kad ima žestok poriv da učestvuje u obaranju onog što se na bilo koji način istakao. To je zajednička crta svima, ne dozvoliti bilo kakvo isticanje.

Kao da je teško proći pored te cure, vidjeti je i samo nastaviti dalje. Koliko je na trgovima pantomimičara, zaleđenih ljudi i ostalih zabavljača i performera, umjetnika i promašenih pokušaja, pa ništa, ljudi nastavljaju dalje, ili fotografišu, ubace novac, nastave dalje. Ne pljuju, ne krevelje se, ne viču i prepadaju ljude.

Mi ne, mi svojatamo taj trg i vazduh. „Ko je ona mene da tu nešto...“, to je formula, što god radila ta cura, ko je ona? Kako se usuđuje nama da pametuje, nama koji sve znamo, nama najboljima? U ljudima postoji strah, možda baš od onoga što će da postigne, pa makar njen performans bio potpuno besciljan i beznačajan, probudila je u rulji strah da će baš njih opisati i pogoditi, da ih je skenirala.

Kako će se završiti njena rečenica? Sve i da je ne nastavi, postigla je u startu više nego većina neshvaćenih umjetnika sa cetinjske akademije koji svim silama hrle u neshvaćenost, jer ako ih shvate, gotovi su, razapeće ih, sprdaće se narod sa njima isto kao što se okupljaju oko cure na trgu.

Prilog jedne televizije o misterioznoj curi na trgu je dragocjen. Voditeljka kruži oko cure, kako se kamera kreće, ljudi se sklanjaju i bježe u stranu, ne žele da učestvuju u „tome“. Medijski nezrela nacija! Tad kreće razgovor sa par građana koji daju sulude odgovore na pitanje zašto je ta cura tu i šta joj je cilj. Ima duhovitih, ima umišljenih, onih što zarad kamere i familije koja će da ih gleda daju mudre odgovore i dešifruju curu sa trga. Ostali se krevelje, ništaju curu i javno je preziru, iako imaju pravo i na ravnodušnost. Na kraju priloga voditeljka pruža curi u bijelom mikrofon i postavlja joj pitanje, ona naravno i dalje samo ćuti i drži transparent, a prilog završava sa malo glume, kao Ejpril O'Nil sa kanala 6.

Grupe srednjoškolaca okupljenih oko cure na trgu podsjećaju na momke koji posmatraju u parku kola koja se ljuljaju. Isti osmijeh i uzbuđenje. Nisu ljudi navikli, ne znaju što ih je snašlo, nesvjesno reaguju i učestvuju u performansu koji možda i „nije svjestan šta je postigao“ i na što je ukazao.

Šetali su nekad Romi meče ulicama Podgorice, i to meče je pilo pivo, a zatim se penjalo na bandere i urlalo. Ljudi su to obožavali, i bio je to za njih idealan performans, uspio ih je nasmijati.

Nismo daleko otišli od tog mečeta, jer ljude i momke koji se okupljaju i čak provociraju curu što ćuti jedino može da „rašćera“ neki jači tip sa par šamara prvim žrtvama na koje naleti, a ostali će se naravno povući. Obavezne riječi u toj situaciji su: „Ajmo polako šetnja, ne igra mečka!“.

( Đuro Radosavović )