Pogođen nerv baroka: Vicko Zmajević (1670 – 1745)

Vicko Zmajević je pisao na latinskom, talijanskom, albanskom i, razumije se, na našem narodnom jeziku svoga doba („slovinski“).

Kad bi postojao žanr službene književnosti - mada ne možemo sa sigurnošću tvrditi ni to da ne postoji - ovaj uglađeni bokeljski teolog i diplomata, rodom s Njeguša, bio bi tu negdje pri vrhu među našim piscima, teolozima i diplomatama.

Ostao je zapamćen, na tragu svog slavnog strica Andrije, po naobrazbi i djelovanju u vatikanskoj Kongregaciji za propagandu vjere i, dakako, po doktrinarnom nauku u službi hrišćanske unije.

U Rimu je apsolvirao filozofiju. Bio je polihistor i dogmata. Ostalo je ponešto i od Vickove bogate prepiske sa četvoricom papa rimskih: Klementom XI, Inoćentijem XIII, Klementom XII i Benediktom XIV. On danas slovi kao pisac propovjedne osnosno epistolarne proze.

Život i rad posvetio je rimokatoličkoj misli i doktrinarnoj praksi s najboljim mogućim saveznikom u tom poslu, s jezikom. Tačnije: s jezicima.

Sa bratom Matijom u ruskom egzilu dopisivao se na talijanskom. S katolicima iz Skadra, koje je prigrlio u Boki i Dalmaciji, na albanskom. S papama rimskim na latinskom. Sa svojom pastvom na narodnom jeziku. I, najzad, s ruskim diplomatom, carevim vicekancelarom Šavirovim opet na talijanskom.

Među našim starim piscima - i starim i savremenim - ovaj izuzetni Zmajević slovi kao rijetki i najvještiji poliglota, pa i diplomata. Bila je to, jednom riječju, epoha baroka. Vicko je okušao i pjesničku sreću. Kao mladić je ispjevao, i u Rimu štampao, 1694, zbirku pjesama na latinskom Musarum chorus in laudem Antoni Zeni.

Elegantna je u dikciji, tvrde stari autori, ali ovo djelce sad niko ne pominje. U prvoj polovini prošlog stoljeća još je ležalo u knjižnici Balovića u Perastu, ali je kasnije, izgleda, skupa s knjižnicom nekako prešlo u Split.

Oprobao se u apologetici sa spisom Ogledalo istine (izvorni naslov Specchio della verita) u 12 poglavlja, opskrbljenim učenim predgovorom u pogledu zabluda o evropskim vjerskim sukobima. Kao doktrinarni službenik i dogmata bio je, dabome, na strani kontrareformacije.

Međutim, the last but not the least, nadbiskup zadarski (imenovan na predlog mletačkog dužda), papski vikar za hrišćanske zemlje pod turskom okupacijom, i kojih se sve titula još nije nanosio, ostao je zapamćen i po književnim zalaganjima tokom karijere.

Osjećao je familijarno književnost, no diplomatska ga je (službena) intuicija - vidi se iz života, prepiske, rada i stila (kao kod svih diplomata!) - često uzdržala od te gomile alegorijskih tajni i tako činila do kraja lojalnim službenikom u crkvenim poslovima.

Između strica i brata

Strica Andriju, koji mu je pomagao u pisanju propovjedi kad je Vicku bilo svega petnaest godina (mladićev rukopis na narodnom jeziku Rasgouor Duhouni iz 1685. je sačuvan - mladi Zmajević i svoj narod, kao jezik, zove slovinski), naslijedio je sa svojih trideset godina na položaju barskog nadbiskupa.

Bokelji kažu (Vulović, Zloković, Butorac, Milošević, Brajković, Luković) da je svog rođenog brata, Matiju, zadužio time što mu je sagradio grob u Zadru odmah pored svoje kripte. No, tu je i pitanje da li ga je uopšte zadužio.

Brat Mato, naime, tu nikad nije položen. Sahranjen je negdje u hladnoj stepi, kako kaže savremeni ruski istoričar i biograf Vladimir Gagin. Odnosno, ako je vjerovati starim piscima, u Moskvi: „Zaklopi u Tavrovu vjeđe g. 1735... pa ga Rusi časno pokopaju u Moskvi“ - up. P. Butorac, Zmajevići, III, 136).

Možda bi istorija Španije, Londona, Kjota ili Buenos Airesa izdržala u svojim analima dvije tako različite bratske biografije, tako prokleto razuđene, kažem, kao da na ovom svijetu ne postoje dva rođena brata, ali Crna Gora je suviše mali prostor da bi braća dotle mogla otići u suprotnim pravcima. Po svemu izuzetni Zmajevići - i ovdje su izuzetni. Ukratko: crnogorsku književnost Vicko je zadužio dragocjenim stranicama doktrinarne, propovjedne, dogmatske a Mato epistolarne i, malo ali dragocjeno, vojno-pomorske sadržine.

Evo kako don Gracija Brajković i Miloš Milošević najkraće vide životopis starijeg brata:

„Vicko, sin kapetana Krsta, rodio se u Perastu 23. XII 1670. godine. U Urbanov zavod Kongregacije za širenje vjere u Rimu primljen je 4. XI 1687. godine. Tu je doktorirao iz filozofije i teologije, i 30. maja 1695. iz Zavoda je otišao u Perast. Od 1695. do 1701. on vrši službu opata-župnika u Perastu. Papa Kliment XI ga imenuje 18. aprila 1701. nadbiskupom u Baru, a 22. maja 1713. premješta ga na zadarsku nadbiskupsku stolicu. Umro je 11. IX 1745. u Zadru, gdje je i ukopan u crkvi Gospe od Kaštela.“ (Up. Proza baroka, Titograd, 1978, 37). Na nadbiskupa Zmajevića izvršen je atentat u pokušaju, tvrdi premorena istorija naših lokalnih čarki i krvomutnji, rukom nekog Turčina u Baru.

Politika i literatura

Naša skromna opservacija odnosi se na Vickov odnos prema Andriji Zmajeviću, piscu koji ispunjava kulturnu sudbinu svoga naroda na jedan veoma čudan način, snažnije od svih naših proznih pisaca. Stari nadbiskup obraća se svojim sljedbenicima jednom diskretnom sugestijom, da se oni, naime, što konkretnije odrede prema njegovom životnom djelu Ljetopis crkovni.

Vicko se zauzimao - navodi Petar Kolendić - da se Ljetopis objavi u Kongregaciji na našem jeziku u latiničnoj verziji. Rim je s druge strane tražio da se napravi latinski prevod zbog misionara. Kongregacija je odgovorila da tekst na našem jeziku ima biti pisan ćirilicom, zbog Rusa, koji su krajem 17. stoljeća boravili u Perastu po nalogu svog cara.

No, da li je bilo baš tako?

Butorac je definitivno razjasnio stvar: „Iz Kotora, gdje je boravio 1711, piše Klementu XI (1. IX. 1711.), da on izda na javu još netiskan crkveni ljetopis njegova strica. U pismu ističe, kako mu je stric složio anale protiv crkvenoga raskola, da se javnost obavijesti. Djelo je, u izvorniku slavensko, snabdjeveno i latinskim prevodom od Andrije. Ostaje u tami, a donijelo bi koristi. Osobito Rusima. To bi mnogo doprinijelo, da se unaprijedi crkveno jedinstvo. Osobito u Rusiji, koju nadbiskup zove kćerkom ilirskoga (slavenskoga) jezika (illyricae lingua filia). Silnu važnost pridava geografskomu položaju slavenskoga svijeta, koji on zove ilirskim narodom (illyrica natio), protegnuvši naziv ilirski na sve slavenske narode. Žali, da je to veliko pleme u crkvenome pogledu rascijepano. Bavi se ponapose Rusijom. Vanrednom toplinom osjećaja.“

S pozivom na ogroman rad svog strica, na značaj djela za Boku i šire hrišćanske prostore, ne bez ogorčenja izvjesnog, usljed saznanja da sa štampanjem ne ide kako treba (vidljivo iz prepiske s Jeronimom Pastrićem), Vicko Zmajević je najzad rezignirao od štampanja na narodnom jeziku ovog najznačajnijeg proznog djela naše književnosti.

Nerv baroka

Vatikan nije dozvolio da Ljetopis crkovni bude štampan ćirilično čak ni o trošku autorova sinovca.

Sinovac je rezignirao, odustao od štampanja stričeve ćirilične verzije rukopisa iz oportunizma, kojim se rukovodio čitavog života, kako u politici tako u literaturi s pozicija lojalnosti svetoj materi crkvi. Vicko Zmajević je možda najznačajniji kao protagonista propovjedne književnosti. Pisao je iz vlastitog iskustva teologa, koji se bori za svoju vjeru, u jednom svijetu dotle izmiješanom da mu se božjega kraja više ne zna.

Butorac nam saopštava okolnosti atentata:

„Trebalo se boriti sa stotinu predrasuda i poroka. Bijahu se uvriježili u tamošnjih kršćana. Uslijed besprekidna dodira sa Turcima. Pri krštenju se uzimahu za kumove i Turci. Roditelji bi nejačkim sinovima dovodili curice za žene. Vjenčali bi se tek nakon mnogo godina, kad bi dobili muško dijete. Mnogi se kršćani pred Turcima ponesoše kao Turci. Djevojke se udavale za Turke, a mrtvaci ukapali u tursko groblje. Sami su Turci krstili svoju djecu, da joj ne bi naudili čarobnjaci ni vukovi. Nadbiskup pregnu da pridigne vjerski život. Obiđe sve veliko područje, povjereno mu od pape Klementa. Uz teške napore. Poštivan i od nevjernika. Ali mu jednom nekrst htjede da životu kidiše u selu Šestanima...“.

Vicko Zmajević je promašio, doduše, tzv. fikcionalnu književnost svoga doba, kao što su engleski prevodioci Homera od 16. do 18. stoljeća promašili pjesnikov refleks, dikciju i jednostavnost ideje, iako su mu pogodili nerv sa svih ostalih aspekata. Nadbiskup je, s druge strane, politički pogodio nerv baroka.

Svijet se đavolski i prokleto vrti ukrug: ovaj politički pogodak, kad se stvar okrene kako treba, opet je za nas prava književnost i tako ga čitamo.

( Gojko Čelebić )