Vaša domovina je svijet

Novom predsjedniku se u stomak ugrađuje bomba koja je povezana sa smartphonovima birača. Svaka odluka predsjednika može da se komentariše sa da ili ne. Posle treće predsjedničke odluke, koju većina odbija, bomba se automatski aktivira. Tako piše u ustavu. Da li bi ste mogli sebi da predstavite da predsjednika jedne takve zemlje ne bi interesovao stav većine? Sasvim sigurno ne. Ali, da li bi takva zemlja bila demokatija? Ivan Krastev postavlja ovo pitanje o sopstvenoj igri misli na temu jednog nazovi radikalno-demokratskog ustava, koji za državnog poglavara predviđa smrtnu kaznu za nepoštovanje mišljenja većine

Ivan Krastev je jedan od najinteresantnijih političkih mislilaca Evrope. „Foreign Policy Magazine“, koji je osnovao Samuel Huntington proglasio je ovog Bugarina za jednog od 100 najuticajnijih intelektualaca na svijetu, što je, šta god se mislilo o pomodarstvu pravljenja svakojakih rang-lista, priznanje bez premca. Forumi na kojima Krastev govori i ljudi koji ga slušaju, imaju uticaj, čak moć. Posle knjige „Anti-američko stoljeće“, Krastev je objavio spis „Povjerenje u nepovjerenje: da li demokratija može preživeti ako ne vjerujemo našim političarima?“ u kojoj se nalazi i priča o predsjedniku sa ugrađenom bombom.

Krastev se bavi budućnošću demokratije. Pri tome se indirektno postavlja i pitanje da li se svi socijalni protesti u savremenoj Evropi i ostalim djelovima (zapadnog) svijeta mogu podvesti pod zajednički imenitelj. Arabski potres je poseban slučaj, ali šta je sa protestima u Njujorku (Occupy Wall Street), Istanbulu (Taksim), Madridu („Indignados“) ili na atinskoj Sintagmi? Da li, uz sve razlike od zemlje do zemlje, postoji jedna tipologija protesta? Da li demonstracije Bugara pred sofijskim parlamentom, koje traju već mjesecima, imaju nešto zajedničko sa najnovijim prostestima u Bosni ?

Spolja posmatrano, mnogi od ovih protesta liče, jer su organizovani kroz iste instrumente mobilizacije: Facebook, Twitter i Samrtphone. Ali to je samo oružje. Šta je sa nosiocima naoružanja? Oni žele promjene, ali nemaju jasne predstave o tome kako bi one trebalo da izgledaju. Oni su briljantni u osmišljavanju političkog performansa, ali su slabi u primijenjenoj politici, zaključuje Krastev. Na primjer, zahtjevi španskih „Indignadosa“ su, kad su napokon stavljeni na papir, izgledali kao da ih je napisao student politikologije na drugom semestru nekog slabo finansiranog španskog univerziteta, grdi Krastev. „Konzervativno i nostalgično“, naziva Krastev najnoviju generaciju protestujućih. On piše o „ugroženim manjinama, koje sve imaju i zato se od svega plaše“, dok su demonstranti u Parizu i Berlinu 1968. zahtijevali drugačiji svijet od onog u kom su živjeli njihovi roditelji, dok moderni radikali insistiraju da žive u svijetu svojih roditelja.

To pristojno zvuči, ali i otkriva zamke pokušaja da se mnogoznačni fenomen utjera u jedan interpretacioni korset. Observacije Krasteva su moguće primjenive na demonstrante u Madridu i Atini, ali da li i na one u Istanbulu i Kijevu? Upadivo je, takođe, da demokratije gube na atraktivnosti upravo tamo gdje su se odavno odomaćile. U pojedinim djelovima svijeta ljudi rizikuju svoj život ne bi li od diktarora izborili demokratiju, dok se u puno evropskih država, čiji građani već generacijama isto tako slobodno biraju kao što i dišu, povjerenje u centralne komponente demokratije - partije, izbori, parlamenti, vlade - u zabrinjavajućoj mjeri osipa. Rastući broj građana tih država više nema osjećaj da njihov glas išta može da promijeni, što je direktno povezano sa primatom ekonomije nad politikom. „Birači mogu da smijene vlade, ali skoro da im je nemoguće da promijene privednu politiku“. Ona se, naime, povinuje volji tržišta, a ne birača. Što je, takođe, direktno povezano sa ektremnom mobilnošću modernih elita, koje u kriznim vremenima ne vode, nego odlaze. „Tradicionalno su uvijek niže klase bivale te koje se daju u bijeg. Sada su to elite. Njihova domovina je, u međuvremenu, cijeli svijet“, piše Krastev. U svakom slučaju onaj dio svijeta sa funkcionišućim bankarskim sistemom, da dopišemo. SWIFT - Kosmopoliti.

Da li postoji nešto poput Arijadnine niti, koje se drže i uz koju se orijentišu različiti protestni pokreti, liše lokalnog povoda za demonstriranje? Krastev u stalno ponavljanom zathjevu demonstranata za „više transparencije“ vidi zajedničku kariku i upozorava na „opsjednutost transparenost“. Transparentnost je postala nova politička religija u koju vjeruje većina građanskih aktivista. No, iako je „Pokret transparentnosti“ nesumnjivo ostvario impresivne rezultate, uvjerenje da više transparentnosti može da ojača ugroženo povjerenje u demokratiju, po Krastevu, počiva na jednoj sumnjivoj pretpostavci: ako građani budu više (a po mogućnosti sve) znali o stvarima od javnog interesa, tim bolje po javni interes.

No, više znati ni u kom slučaju ne znači i više razumjeti, opominje Krastev. Kad je u Bugarskoj 2009. na vlast došao populista Bojko Borisov, jedna od prvih odluka novog premjera je bila da na internet-portalu vlade objavljuje snimke svih sjednica kabineta u roku od 48 sati. Rezultat: sjednice vlade su se pretvorile u trajnu izbornu kampanju. Ministri nisu izgovarali ništa, ili su se bacali na političke protivnike, a svi su upravo samo vodili produženu izbornu bitku. Važne odluke su donošene van sjednica vlade. „Obasuti ljude informacijama je najefikasnije sredstvo da ih držiš neinformisane“, rezimira Krastov.

„Opsjednutost transparentnošću“, vidljiva kod protestnog pokreta, skriva, sem toga, još jednu opasnost: javnost počinje da svoje reprezentante tretira kao opasne kriminalce, koje mora posmatrati 24 sata dnevno. Netrpeljivost Krasteva prema neprijateljstvu ka politici i političarima, kao pratećoj pojavi socijalnih protesta, ne može se previdjeti. Loša posljedica ovog neprijateljstva je činjenica da sve više najboljih i mudrih glava jedne zemlje izbjegava da se kandiduje za političke funkcije. Da li moguće obnoviti povjerenje u demokratiju ako političare posmatramo kao ljude kojima po definiciji ne smijemo da vjerujemo?

Kontrola je neophodna, ali demokratija ne može da egzistira bez povjerenja, jer i počiva na povjerenju. Tako glasi odgovor Krasteva na centralni izazov protestnih pokreta u današnjem svijetu. Ili makar samo u Evropi.

(Frankfurter Allgemeine Zeitung; prevod M. VULETIĆ)

( Mihael Martens )