Sonja Knežević: Ljubav se uči cijelog života

Ostalo je zabilježeno da je glumica beogradskog Narodnog pozorišta, Sonja Knežević sa 16 godina bila najmlađa Ofelija sa dubrovačkog Lovrijenca. Hamlet joj je bio, niko drugi, do Rade Šerbedžija.

Fakultet dramskih umjetnosti završila je 1978. i od tada do danas igrala je u preko 150 predstava, nekoliko filmova i desetak televizijskih serija i drama. Zato danas više ne pristaje na male uloge - samo glavnu, ili prva do glavne.

„Sve što sam odigrala imalo je značaj u tom trenutku, tako da nemam najdražu ulogu. Nemam ni ulogu koju bih željela da zaboravim, jer nikada nijesam promašila ništa. Jesam talentovana glumica i mogu to da kažem, jer skromnost više ne pripada mojim godinama. Ono što sada znam je da hoću da igram uloge koje odgovaraju mojim godinama i to, ako nije glavna onda odmah poslije nje”, priča Sonja za “Vijesti”.

Priznaje da živi od dana do dana i da su djeca, Milena i Vukašin, njen najveći uspjeh

„Uloga“ za koju se trenutno priprema, i od koje ima posebnu tremu, je uloga bake. Priznaje da živi od dana do dana i da su djeca, Milena i Vukašin, njen najveći uspjeh.

“Nema profesije na svijetu koja može da zamijeni roditeljstvo, tako da sam najponosnija mama i to je moj uspjeh. Kćerka, koja će uskoro postati majka, je pravnica, a sin ove godine završava diplomatiju”, sa osmijehom priča popularna kućna pomoćnica Ruža u seriji “Ljubav i mržnja”.

Nikada nije odbila ponuđenu ulogu i sada, kada je odlučila da prihvata samo glavne, ne zna da li je to dobro ili loše, ali kaže da je smatrala da sve treba probati i odigrati.

Kada bi mogla da bira, partneri bi joj uvijek bili mladi glumci jer su oni, kako je rekla, puni energije koju mogu da prenesu.

Oprobala se i u rediteljskim vodama, kritičari kažu, veoma uspješno.

“Da sam znala da je režija tako laka profesija bila bih rediteljka, a ne glumica. Naravno, šalim se, svaka čast rediteljima. Osnovna razlika između njih i glumaca je ta, što bi kazao moj prijatelj Egon Savin, što reditelji znaju da pročitaju komad, a mi glumci se vežemo za jedan lik”, kaže glumica.

Od monodrame “Akt”, za koju je na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu dobila “Zlatnu kolajnu”, odustala je jer joj je dosadilo da “priča sama sa sobom”.

Zato voli da igra u komedijama jer to joj “ide od ruke”. Dok razgovarate sa njom osmijeh vam ne silazi sa lica, Sonja ljude jednostavno “zarazi” dobrim raspoloženjem.

“Glumci imaju običaj da na svaku premijeru pozovu svog doktora. Kada je komedija on kaže - ‘Bože Sonja što si luda’. Kada ga pozovem na dramu on kaže - ‘Bože Sonja što si talentovana’. Dakle, postoji razlika u gledanju onih preko puta. Više volim da igram komedije jer volim da nasmijem ljude, a to dobro radim. U drami ljude rasplačete, pa su nakon nje još pola sata nesretni, i nikako da dođu sebi”, kaže glumica koja smatra da svaki glumac treba da zna kada je vrijeme da prestane da se bavi glumom.

Od monodrame “Akt”, za koju je na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu dobila “Zlatnu kolajnu”, odustala je jer joj je dosadilo da “priča sama sa sobom”

Ne smije dozvoliti, smatra, da ono što se gradi cijelog života, karijera, propadne za jedno veče.

Ne osuđuje glumce koji znaju s kim treba popiti kafu, ali joj smeta ako se neko bavi njenim privatnim životom. Smatra da se ljudi ne rađaju naučeni da vole, već da se ljubav uči cijelog života, a kada znate da volite onda je i život lakši.

Koristi pisaću mašinu jer smatra da je tako sigurnije

Iako je objavila dvije knjige – jednu kratkih priča “Petao moga dvorišta” i drugu poezije “Oduvek i samo jednom”, a uskoro izlazi i roman, sebe ne smatra piscem. Smatra da bi bilo, u najmanju ruku, nekulturno, kako reče, prema onima koji su završili književnost i godinama pišu.

Pisanje voli zbog kreativne samoće, gdje može biti sama sa sobom, bez razgovora, javljanja na telefon. Iako nema ništa protiv tehnike, koristi pisaću mašinu - jer tako je sigurnije.

Bogato pozorište, bogata i duša

Bez novca, smatra Knežević, ni kultura ne može da funkcioniše.

“Niko se dobro kao siromašan ne osjeća, pa tako i pozorište. Da bi publika nešto vidjela mora prvo da se zadovolji oko, taj vizuelni efekat. Pozorište mora da bude bogato da bi i duša bila bogata… Ali, bez obzira na sve ove prevrate i promjene niko ne može da ubije našu slavensku dušu. Taj se još nije rodio”, uvjerena je Sonja.

( Svetlana Mandić )