"Vijesti" u Berlinu sa izbjeglicama iz Libije: Pod Gadafijem je bilo bolje

Na ulazu u protestni kamp krupnim slovima piše: „Niko nije ilegalan“, uz detaljno objašnjenje kako, zašto i kada se nekoliko stotina muškaraca našlo trajno na berlinskom trgu Oranienplatz, u drugom kvartu Friedrihshain-Kreuzberg.

Oranienplatz se nalazi u blizini metro stanice Moritzplatz, samo tri stanice od centra Berlina, Alexanderplatza. Zbog dijela grada u kojem je smješten, protestni kamp na Oranienplatzu predstavlja još veće iznenađenje za prolaznike koji iz vreve Oranienstrasse izađu na trg na kojem su razapeti šatori grupe izbjeglica iz Afrike. Preko jednog od šatora krupnim fluorescentnom bojom ispisana riječ „Solidarity“. Muškarci sjede na klupama, griju se oko vatre ili igraju fudbal na ostacima livade u parku.

Afričke izbjeglice iz Libije, nakon teškog života na italijanskom ostrvu Lampeduza, bolji život potražile su u Njemačkoj. Situacija u kampovima na periferiji Berlina prije više od godinu i po dovela ih je u centar, na protest ispred Branderburške kapije, a zatim i na trg Oranienplatz.

Zahtjevi su, prije svega ukidanje ograničenja kretanja, zatvaranje izlovanih izbjegličkih kampova na periferiji i zaustavljanje svih deportacija.

Edi i Said, zajedno sa ostalim izbjeglicama, izgurali su januarski talas hladnoće i snijega u Berlinu, kad se temperatura spuštala i do 17 stepeni ispod nule. Ovih dana, bez snijega i uz sunčane dane, u grupama vrijeme provode uglavnom ispred šatora. Sve više im se čini da je u Libiji pod Gadafijem bilo bolje.

„Pobjegli smo iz Libije, tokom rata. Amerikanci su došli u Libiju da bi ubili Gadafija. Tamo su uništili sve“, dodaje.

Edi i Said su u Berlin stigli sa ostrva Lampeduza. Said je u Berlinu već godinu, Edi je stigao prije nešto više od četiri mjeseca.

„U Italiji je bilo loše, nismo imali ništa. Tamo sam izdržao godinu i došao ovdje. Očekivao sam bolje“, kaže Edi.

Nakon tri godine izbjegličkog života, emocije prema predratnoj Libiji, zemlji koju su napustili tokom rata u kojem je Moamer Gadafi ubijen, različite su.

„Ovako se ranije ne bi živjelo u Libiji. Tamo čovjek mojih godina i moje snage nije mogao da bude bez posla“, kaže Said.

„Gadafi je pomagao Afrikancima. Da si na ulici, dobio bi stan“, kaže Edi i pokazuje prema zastakljenoj zgradi na Oranienplatzu, na kojem je najniža mjesečna kirije oko 700 eura, uz kauciju u trostrukoj vrijednosti kirije.

„A ovdje živimo ovako. Među ljudima iz ovih zgrada, koji nas samo pogledaju dok prolaze“, kaže Edi.

„Gadafi je pomagao Afrikancima. Da si na ulici, dobio bi stan... A ovdje živimo ovako. Među ljudima iz ovih zgrada, koji nas samo pogledaju dok prolaze...“

Ipak, podrška stanovnika Berlina pokazala se u novembru prošle godine, kad je policija po naređenju gradonačelnice kvarta Friedrihshain-Kreuzberg, Monike Herrmann, pokušala da iseli kamp. Za kratko vrijeme izbjeglicama su se pridružili aktivisti, i više od hiljadu.

Na pitanje da li smatra da je za njega tokom Gadafijeve vladavine u Libiji bilo bolje, Said kratko razmišlja i odgovara:

„Bilo je bolje. Imao sam bolje uslove za život tamo“.

„Bolje, mnogo bolje“, dodaje Edi.

Sljedećeg dana grupa ljudi ispred šatora na Oranienplatzu je manja. Većina je u šatorima. Ispred šatora na ulazu, koji služi kao „šalter“ za informacije, muškarac iz Malija predstavio se kao Alan i naglasio da to nije njegovo pravo ime, jer pravo ime „nije važno“. Alan kaže da su ljudi sa strane koji razgovaraju sa izbjeglicama uglavnom novinari. Ostali ponekad svrate da ostave hranu ili medicinsku pomoć. Na „oglasnoj tabli“ kampa istaknuto je šta je stanovnicima najpotrebnije: autobuske karte, riža, ulje, povrće...

„Neki od ljudi ovdje platili su krijumčarima skoro hiljadu eura da ih prevezu do Lampeduze. Taj put je užasan. Na brodu je često oko 1200 ljudi, bez prostora za sjedjenje, a teško je stajati kad su talasi veliki. Neki nisu imali sreće“, kaže Alan.

Oni koji nisu imali sreće stradali su o oktobru prošle godine, njih više od 360, kada se potopio brod koji je krijumčario izbjeglice. Desetak dana kasnije još jedan brod je doživio tragediju u kojoj su stradale 34 osobe.

Niko nije ilegalan..., Foto: Ilija Đurović

„U kampu ima i onih koji kažu da je nekim izbjeglicama vlast u Italiji nudila po 500 eura da napuste Italiju i krenu prema sjeveru“, kaže Alan .

„Ovaj protest nije lak. Evropa je rasistička, u Berlinu je malo bolje, ali je zima hladna. U šatorima je hladno. Ali izdržaćemo!”

Ažurne novinarske službe odjeljenja berlinskog Senata ovog puta nisu odgovarale na pitanja o problemu izbjeglica u protestnom kampu. Iz Bundestaga je stigla poruka da su pitanja proslijeđena Senatu grada, ali odgovora nema.

Alan priča o tome kako ni oni često ne znaju da li će im se i kada će se neko zvanično obratiti ili ih posjetiti.

Na pitanje da li im je nekad neko objasnio zbog čega ne mogu dobiti azil u Njemačkoj, Alan ima neodređen odgovor. Jedna od interpretacija je i to da Njemačka izbjeglicama iz Libije ne može ponuditi azil zato što je izbjeglicama prva zemlja po ulasku u Evropsku uniju bila Italija.

„Sistem je očigledno pokvaren. To niko ne objašnjava“, kaže Alan i dodaje da izbjeglice samo žele novi početak.

„Mogućnost da živimo, da radimo, da se slobodno krećemo. To nije mnogo“, smatra Alan.

„Samo želimo da živimo, da radimo, da se slobodno krećemo. To nije mnogo“

Mislio sam da ste turisti, ali svi ste vi fašisti!

Nekoliko stanica autobuskom linijom M29 sa Oranienplatza, u ulici Ohlauerstrasse 12 nalazi se napuštena škola koju su okupirale afričke izbjeglice iz Libije. Linija M29 je dio „puta“ koji je dozvoljen izbjeglicama. Od napuštene škole izbjeglice su napravile neku vrstu skvota, i veliki broj muškaraca i žena živi u napuštenoj zgradi. Tu je smještena i veoma aktivna organizacija afričkih žena „Refugee Women“ koje se bore za prava izbjeglica.

Nakon ljubaznog dopuštenja novinaru „Vijesti“ da napravi fotografije dvorišta škole, uz molbu da se unutrašnjost ne fotografiše, „jer unutra žive ljudi“, na red ispred ulaza u dvorište došla je njemačka televizijska ekipa, koja je strpljivo čekala da iz škole izađe njihov kontakt, jedna od aktivistkinja koja im je obećala intervju. Ipak, njemački novinari nisu prošli bez neprijatnosti dok su čekali dozvolu za ulazak.

Jedan od stanovnika okupirane škole nije bio oduševljen što vidi njemačku televizijsku ekipu.

„Mislio sam da ste turisti. Sad vidim da ste novinari. Još gore. Svi ste vi fašisti. Mučite ljude. Svi vi“, rekao je nezadovoljni muškarac dok je parkirao svoj bicikl u dvorištu okupirane škole.

Galerija

( Ilija Đurović )