Divljanje

Izgleda da je Mugoša definitivno pronašao prave partnere za koaliciju u Podgorici: ekipa iz Zagoriča. Čak bi se moglo reći da u Podgorici već funkcioniše vlast sa novim koalicionim partnerom, tzv. Zagoričkim klanom. I već se vidi uticaj - Đukanovićeve nedavne izjave žanrovski su bliže toj gospodi, nego standardnim javnim manirima.

Đukanovićeve prijetnje ulcinjskim političarima, uvjeren sam, ne spadaju u evropsku političku retoriku. Miris devedesetih, definitivno. I ta zgodna situacija - da li se izvinio ili nije? Reklo bi se da jeste, ali da se svojski trudi da njegovi birači to ne saznaju. Što će reći da on i dalje želi birača oblikovanog prema modelu iz devedesetih, glasača koji voli “oštar start”, koji voli da se “podvikne” manjinama i drugačijemislećima.

Nostalgija za “Britvom”. Događaji koji su obilježili protekli vikend napravili su, kompleksnim međuznačenjima i suptilnom konotacijama, vrlo preciznu sliku današnjeg crnogorskog društva. Divljanje u hitnoj pomoći, u glavnom gradu jedne evropske države, ponajbolja je ilustracija agonije ovoga društva.

Imali ste bandite koji jure i maltretiraju doktore i bolničko osoblje. Njima je, vjeruju oni, a i još poneko, sve dozvoljeno. To što se te noći desilo u urgentnom centru zapravo se dešava u svim segmentima crnogorskog društva. Zar isto tako, slični banditi, sličnih intelektualnih i moralnih habitusa, ne “sređuju prilike”, i u medijskoj sferi, kulturi, u biznisu, sportu, u politici... Morate osjetiti neku formu građanske nelagode pred ovakvim događajima. I možda još više pred raspletom kakav se odigrao, odnosno, pred izostankom prave reakcije.

Dolazite do neumoljivog zaključka: policija u Crnoj Gori postoji da hapsi kritičare režima, a ne ulične bandite. Moraće neko objasniti zašto je to tako, i ko je napravio da tako bude?

Policajci su se ponašali kao da se boje huligana koji su divljali kroz bolnički blok. U normalnoj državi moralo bi se saznati zašto ih se boje. Možda bi takvo saznanje donijelo još poneko otkriće o zanimljivim i “opasnim” vezama koje, kao paučina prekrivaju crnogorsko društvo.

Definitivno, ova banda ima neku vrstu zaštite koja nama, običnim građanima, nije shvatljiva. Ko i zašto mora (i može) da štiti ovakve kriminalce? Koga su oni i čime zadužili, pa im se ovako gleda “groz prste”.

Što ćemo jednom, kada se otvore sve crne kutije ovoga režima i ovoga vremena, saznati o svemu tome? Istovremeno, pohapšeni su, bez problema, mladi ljudi koji su uljudno demonstrirali.

I ne samo to. Potpisnik ovih redova sa nekoliko prijatelja se našao ispred podgoričkog CB. Htjeli smo da vidimo zašto su ljudi uhapšeni, kako se ponašaju prema njima i slično... Svaki čas dolazile su nove grupe policajaca, sa onim paketima opreme, štitovima, pendrecima i sličnim spravicama.

Jedan od njih je, ulazeći u CB, kazao, vrlo čujno, da bi on “sve to povješao na mostu”. Kada sam to čuo nisam odolio da ga ne priupitam, kako bi on to vješao? Koga? Zašto? Ko bi određivao ko je za vješanje na mostu, a ko, eventualno, negdje drugo? Zašto baš vješanje? Čovjek, zapravo, policajac, mi je odgovorio, vrlo pomirljivo, da je on to “mislio figurativno”, a onda krenuo da mi se žali na svoje zdravstveno stanje.

Dovoljno gnjecavo da prekinem priču, ali, gorak ukus “vješanja” je ostao. Bojim se da tu nije bilo ništa “figurativno”. Odnosno, da je bio “figurativan” koliko i policija u Kijevu. Čovjek je djelovao zabrinjavajuće iskreno.

Na koncu, volio bih znati ko želi takvu Crnu Goru: u kojoj Zagoričani vode zdravstvo, a policajci “vješaju po mostovima”. Čiji je ideal takva država? Bojim se da svi znamo odgovor.

I na kraju, pitanje za milion dolara: Volite li patišpanj?

( Balša Brković )