Stečajni upravnik

Pažljivo sam pratio intervju koji je ovih dana Radiju Crne Gore dao predsjednik Vlade Crne Gore, Milo Đukanović, kao i reakcije na taj intervju. I jedno i drugo daju razloge za brigu. Premijer je, po ko zna koji put, pokazao veliku sposobnost da političkim, politikantskim i demagoškim žonglerajem drži pridike drugima i da „smečuje“ političke protivnike. Izostalo je osnovno pitanje, kako voditeljke tako i političkih neistomišljenika, a to je - ko DPS-u stoji na putu da sve to, što blagoglagoljivo propovijedaju, jednom već i realizuju, kada četvrt vijeka imaju apsolutnu i nekontrolisanu vlast u Crnoj Gori?

Sociološki, psihološki i etički principi upućuju da je, u demokratski uređenim društvima, jedino građanima ostavljeno pravo da budu kontrolori svake istine. Umjesto toga, u Crnoj Gori, imamo inverziju, pa je DPS postala i vlasnik i kontrolor svake “istine”. A predsjednik te partije se uvijek ponašao kao monarh te iste “istine”. Kakva partija, takva im je i istina. No, sve je to već dobro svima poznato i nije tema ove analize.

Pomenuti intervju, po ko zna koji put, pokazuje da aktuelni premijer (ukoliko je politički i društveno odgovoran, što stalno potencira), ne poznaje oblast koju je studirao - ekonomiju. No, postoji i druga mogućnost, da veoma dobro poznaje oblast koju je studirao - ukoliko mu je (umjesto društvene i političke odgovornosti) prevashodan lični interes. Pogledajmo ovo kroz prizmu privatizacije, čiji je on bučan i zagovornik i realizator, a što je potencirano i u pomenutom intervjuu.

Nesporno je da su proroci i zagovornici globalizacije decenijama zastupali maksimu „Privatizujte, privatizujte, privatizujte“! Nesporno je i to da isti oni danas priznaju da su griješili. Svjetska ekonomija je skrenula prema religioznoj istini. Nagli uzlet menadžerskih škola i njihovo povezivanje sa velikim korporacijama ima zabrinjavajući efekat brkanja menadžmenta i vođstva. Finansijski inženjering je prerastao u onaj špekulativni. Korporativni gigantizam ubrzano proizvodi opštu fašizaciju društava. Neoliberalni kapitalizam fašisoidno eksploatiše Čovjeka. Radnička klasa, koja stvara novu vrijednost, pretvorena je u eksploatisano roblje. Korporativna religiozna istina je postala opojni narkotik bogataša, a pandemija siromaštva za većinu, bez izgleda za pronalaženje lijeka.

Počeci svega ovoga vremenski se poklapaju sa izbacivanjem predmeta „Politička ekonomija“ iz studijskih programa širom svijeta. Da li je to slučajno, ako se od vajkada zna da je politička ekonomija korektiv, kako rđavoj politici tako i rđavoj ekonomiji. Ohrabruje činjenica da se u studijske programe ekonomije, u zemljama izvornog kapitalizma, vraćaju teorijska učenja Karla Marksa i Maksa Vebera.

Šta od svega navedenog prepoznajete u Crnoj Gori? Da li su građani konačno prepoznali “mudrologiju” takozvane „Momišićke ekonomske škole“, koja nije ništa drugo, nego kvaziakademsko naklapanje u cilju vještog maskiranja stvarnih namjera pojedinaca i njihovih određenih klanova.

I dalje ostavljam otvorenim dvije teze - da premijer ne razumije oblast koju je studirao ili da istu virtuozno poznaje. Različiti su motivi, koji se lako detektuju. Svakom stečajnom upravniku, analizom imovinskog stanja u odnosu na siromaštvo preduzeća kojim upravlja, lako se mogu otkriti i njegovi motivi i njegove metode koje primjenjuje. A, predsjednik DPS, Milo Đukanović, četvrt vijeka je stečajni upravnik Crne Gore. Nije mi poznato njegovo imovinsko stanje, ali zato je većinska Crna Gora iznurena dubokim siromaštvom. Konačno, provjerimo sve ovo kroz stavove premijera u pomenutom intervjuu, koji kaže da će privatizacijom „Plantaža“ njen ovogodišnji profit od tri miliona eura narasti na petnaest ili više miliona. Ne sporim da je tako, čak da će ta firma (privatizacijom) biti još profitabilnija. Ali, otvaraju se bar tri pitanja: prvo, koliko će (zbog profitabilnosti) biti otpušteno sadašnjih radnika; drugo, zar nije društveno i politički korisnije da sadašnjih tri miliona profita ostanu državi, nego li da svih petnaest (ili više) miliona ode novom vlasniku; i treće, da li bi privatnik (a novi vlasnik) podupirao individualne proizvođače vina (što „Plantaže“ permanentno rade) ili bi nemilosrdnom konkurencijom uništavao svakoga od njih? Sadašnja društvena uloga „Plantaža“ je nemjerljiva, baš kao što bi bila nemjerljiva društvena šteta od novog monopoliste.

Momišićki megalomani vulgarnog neoliberalizma neće da vide da mnoge evropske države (koje su inače postojbina klasičnog kapitalizma) čine napore da povrate dio državnog vlasništva u mnogim kompanijama iz kojih je država ranije izašla. Ovo, jednostavno, iz razloga što fiskalni prihodi (porezi) nisu dovoljni da se održi socijalna stabilnost u njihovim državama. Slučaj naše „Željezare Nikšić“ je veoma poučan. Dok nismo ušli u DPS neoliberalnu vratolomiju, od te Željezare je živjelo preko osam hiljada porodica, a još toliko od sa njom povezanih preduzeća. Željezara je pozitivno poslovala, proizvodila je neuporedivo više metala nego danas, izmirivala je sve obaveze prema zaposlenim i državi, a radnici (kojih je bilo preko dvadeset puta više od današnjeg broja) su imali daleko veće realne zarade od današnjih. I sve to u skoro jednakim berzanskim uslovima. Društvena uloga željezare se nikada neće moći izmjeriti. Donacije za puteve, vodovode, elektromrežu, pomoć bolesnim i siromašnim, podrška kulturnim i sportskim manifestacijama, te kroz zdravstvenu rehabilitaciju radnika, samo je dio društvene uloge koju je imao taj kolektiv. Sve dok se nisu pojavile štetočine vulgarnog neoliberalizma.

Zato, i poslije svega, entuzijazam Vlade Crne Gore za privatizacijom preduzeća u vlasništvu države, a koja posluju pozitivno, ostavlja dvije dileme - da li je u pitanju elementarno nepoznavanje oblasti studiranja ili je u pitanju “virtuozno” poznavanje iste. Za sada pouzdano možemo tvrditi da su njihovi motivi veoma prepoznatljivi. Najavljivanje investicionog “buma”, vješta je manipulacija DPS pred svake izbore. Podjednaka im je snaga opsesivne požude da se vlast sačuva, sa snagom opsesivnog straha, ako se ona izgubi. Motiv je uvijek isti. Pohlepa.

( Blagoje Grahovac )