Crnogorski status quo: Desnica i desanka

Kada nekoliko utegnutih, sivih, uveliko zbrinutih po raznim odborima, po vokaciji sveznajućih političara ukrade iz budžeta nekoliko desetina miliona eura, malo se frke digne. Uzbudi se nekoliko briselskih činovnika, par nevladinih organizacija izrazi duboku zabrinutost, poneka opoziciona partija se oglasi ingenioznim saopštenjem da bi oni od tog novca pravili škole, bolnice i vrtiće.

Politička pljačka ne diže frku, jer niko od njih nije uperio pištolj, istraumirao prodavačicu i slučajne prolaznike, njihova grandiozna krađa nije ukrašena uobičajenim pratećim detaljima na koje javnost burno reaguje. Oni kažu da su se “snašli”, a kod nas se cijeni “pljačka na visokom nivou”, nije nam strano da veličamo lopove, od Arkana do ratnih profitera, kontekst je nebitan i sve staje u dobro poznatu rečenicu: Pravi mafijaši su gospoda.

Da nismo daleko od 90-ih odmakli pokazaće vam klinci koji će vam reći da žele da budu političari i kriminalci, ili oboje istovremeno. Društvo je ogledalo svoje elite, pa se balavci ugledaju na koje koji su u društvu “uspjeli”. Vlast. Kriminal. Stečajni bogovi. Sindikalni predatori. Tranzicioni krvoloci. Patriote ljudožderi.

I onda treba da nas ubijede da su veći problem napravili oni temeljno sjebani, sistemski dokusureni i oguljeni, koji su razbili nekoliko izloga i zapalili par kontejnera, nego oni koji su pokrali milione. Kao u Bosni.

I tom logikom se vode naši lažni opozicionari, koji prihvataju naivna objašnjenja političkih elita koja se ne razlikuju nimalo od opravdanja koje svakog dana kod nas čujemo. To je desničarski diskurs domaćih revolucionara, čiji je buntovni zalog oročen na konzervativizam i nazadnost.

Njihovo viđenje političkog se ne razlikuje od viđenja onih protiv kojih se bore, principijelne razlike nema, domaći konzervativci imaju svoju buntovničku formulu: ako je nešto rekao naš političar, to nije tačno, bez daljeg preispitivanja. Zato domaći političar nikad nije u pravu, nema drugog načina za konzervativca da ispolji svoj opozicioni duh.

Crnogorski desničar je ubijeđen da je ljevičar, pa je preciznije zvati ga dešnjakom. On šablonski reaguje kad mu dirneš u svetinju isto kao oni iznad njega na ljestvici. I to je tačka odavanja desne muke (ruke?). Vidjeli smo, nije bio problem što je pop slagao, već što su mediji se usudili da pišu o crkvi.

A ne voli crnogorski dešnjak da ga podsjećaju da je Amfilohije rekao da je pred bogom svaki grijeh isti. Jer su onda jednaki grijesi i homoseksualnost i seks prije braka. Ali protiv toga neće protestovati, i zato je opcija crnogorskog konzervativca desanka, a ne desnica.

Nema tu promjene, to je zamjena.

Promjena znači novo, a mediokritet nije sposoban za promjenu, on se u novoj situaciji ne snalazi, on je dobar u poznatom i oprobanom. Domaći dešnjak je znao šta treba, ali ne može da riješi sadašnji problem. On vide bolje samo u nečemu što je bilo nekad, i sve što je novo, samo je gore od postojećeg.

Oni su često stari liberali, koji su „još onda“ bili za nezavisnu Crnu Goru. Crnogorski dešnjaci i njihova politička misao su paradoks: oni su nekad bili ispred svog vremena!

Elita ne mora ni da se trudi da održi status quo, to umjesto njih rade naši odmetnici koji očekuju homogenost bilo kakvih demonstracija po kriterijumima kakve su oni zamislili i postavili. Ako nisu ispunjeni kriterijumi, birajte o čemu se radi: judeovatikanska, iluminatska, masonska zavjera protiv vjere, nacije i jezika, koju sprovode plaćenici koji se kupaju u prljavom američkom novcu i piju krv nevine djece.

Jer dešnjak uvijek traži izgovor da sačuva postojeće stanje, on se ne može snaći u društvu gdje su stvari na svom mjestu. On prezire kapitalistički sistem, a misli da je Rusija komunistička zemlja, a ne suprotstavljeni imperijalistički stroj koji kupi simpatije jer je pravoslavni osvajač svijeta. Sažme se lako sva argumentacija dešnjaka u bizarnu frazu: Rus je brat vazda bio.

Možda da bi SAD imaju pravoslavnog patrijarha NATO bio prihvatljiv bez obzira na svoju nepobitnu imperijalističku funkciju i volšeban način demokratizacije društava. Ali pošto nema, Starbaks i Mekdonalds su problem, Ana Politovska nije. Crnogorski desničar i dalje živi u blokovskoj podjeli svijeta, na kaubojce i Indijance. A nije američka pita gora od ruske trave.

Sporo se kreće svijet za crnogorskog dešnjaka, on ne može da prihvati novo, čak ni kad u pitanju nije političko. On će uvijek pitati za svog komšiju: odakle li je on zaradio tolike pare za ovih 20 (slovima: dvadeset) godina. “Kad je došao nije ima’ za šta pas da ga ujede, a viđi ga sad“, voljena fraza domaćeg zatvorenog uma, koji uvijek ignoriše kontekst. Njemu je glavni problem što komšija vozi godinu mlađu „dvojku“, a ne to što će tako ostati narednih 20 godina. Dešnjak je srećan kad njegovom komšiji oduzmu „dvojku“ , a ne smeta mu što se glavonja na vlasti puni. Ne smeta dešnjaku pljačka, nego što nije opljačkao, ne smeta njemu što ljude tlače, već što on to ne može da radi.

Ali, ima i njegovoj nesreći ko da se smije - njegov ideološki drug.

( Srdan Kosović )