Čas anatomije

Zapisi iz Milovog doma

Znali su: zar da se neko drzne da sjedi na asfaltu - pa i za saobraćaj zatvorene - ulice, ispred premijerovog staklenog dvora, na njegov rođendan? Zar da se, pa i nenasilno, prkosi policiji, represivnom aparatu dvoipodecenijske oligarhije mafijaškog tipa?

79 komentar(a)
Protest, Hapšenje, Foto: Luka Zeković
19.02.2014. 08:09h

Tako crnogorska vlast siluje istinu: u zemlji za čiji državni vrh narkobosovi Šarići slove za korektne momke, mi smo morali biti proglašeni kriminalcima. U državi Snimka, baš mi smo trebali biti snimljeni sa lisicama na rukama. Dok su tajkuni bliski vlasti uživali na subotnjem suncu, nas je bilo važno brutalno pohapsiti, pa uslikati u mračnoj marici. Za vrijeme dok je sedmostruki premijer Milo Đukanović negdje slavio rođendan, kasno u noći, njegovi tužioci su odrađivali posao: isljeđivali su. Dovodili su nas, od ponoći do osam ujutru, u ciklusima: ćelija - lisice - marica - tužilaštvo. Za šefovu ljubav, za rođendanski dar: podmuklo, pokvareno, politički.

Zamjenik tužioca Saša Čađenović - konstantno sa cigaretom u ruci, u oblaku dima - iako vidljivo lojalan do kosti, nije smio biti ostavljen sam. Ne za ovaj slučaj. Bila je tu, u malenoj prostoriji, šćućurena sa strane, nadređena mu, potpuno ćuteća i režimu ne manje lojalna, osnovna državna tužiteljka Ljiljana Klikovac. Tako se radilo i u staljinističkim montiranim procesima, NKVD-a. Pisao je o tome Karlo Štajner, do u detalje: valjalo je kontrolisati, makar i iz zapećka, sa veće funkcije. Znali su tužioci, u tandemu, šta im je činiti sa nama.

Znali su: zar da se neko drzne da sjedi na asfaltu - pa i za saobraćaj zatvorene - ulice, ispred premijerovog staklenog dvora, na njegov rođendan? Zar da se, pa i nenasilno, prkosi policiji, represivnom aparatu dvoipodecenijske oligarhije mafijaškog tipa? Zar da neka tamo, studentica prava, Irena, zajedno sa ostalima pjeva - „Happy birthday to you, Milo“, na njemu mrskom, engleskom? Da se maturant Aljoša osmjeli da kritički misli? Da mladi Cetinjanin Danilo civilizovano odbija da ustane? Da istoričar Boban ne prihvata da ćuti? Da penzioner Dragoslav više neće da trpi? Da tročlana sirotinjska porodica - otac Miro, majka Milka i sin Mladen - odbiju da se sluganski pokoravaju? Da novinar ne želi da zatvara oči? Zar da Miroslav, pravnik, želi pravnu državu?

Tužioci su napokon odlučili, ono što su od starta kanili: „Postoji bojazan da bi boravkom na slobodi osumnjičeni izvršili novo krivično djelo“. Kriminal, dakle: sjedjenje na asfaltu. Stoga: dva dana bez slobode. Rekoh im, kratko - najkraće, u lice: „Šef će biti zadovoljan vama.“ Potom, odvozili su nas nazad, do ranih jutarnjih sati, u ciklusima: tužilaštvo - lisice - marica - ćelija.

Ćelija, deset stopa sa devet, po dijagonali - četrnaest. Metalni lavabo. Krevet bez jastuka, sa dvije tanke i prašnjave vojničke prostirke - za ispod i za iznad. Prozor kroz koji sunčev zrak nema šansu da se domogne lica. Bez grijanja. Upaljeno svjetlo, stalno: kamera je tu, u ćošku, gdje se spajaju visoki, sivi zidovi. Blindirana vrata sa nalijepljenim uputstvima, dvojezično: možemo da izađemo do toaleta, da zovemo ljekara ili advokata. Bez ogledala: ko hoće ili mora, može se nazrijeti na sićušnom okruglom dugmetu za puštanje vode na česmi. To je sva sloboda koju smo zaslužili tražeći je više, za sve nas. Kazna bez zločina.

Ćutanje i vrijeme koje ne teče, stoji ukopano kao Crna Gora. Hodanje ukrug, hodanje u svim pravcima, hodanje do iznemoglosti, dok se čovjek ne zamori - pa krevet. Pa opet hodanje, pa opet krevet, pa hodanje, pa krevet, hodanje - krevet, kilometrima. Misao u hiljade obličja: zar postoji, a vidim - znam odavno da postoji, zemlja koja desetak najmirnijih, nenasilnih, civilizovanih kritičara očajnog stanja u društvu, hapsi kao posljednju bagru, kao bandu, kao bitange? Zar je moguće, a shvatam - znam odavno da je itekako moguće, da su udarili na studente i maturante, na penzionere i sirotinju, na novinare i istoričare, samo zbog njihove iskonske želje da Crna Gora postane čista, dobra, ponosna? Zar da svjedočimo tome, a jasno mi je - odavno svjedočimo, da je Brano Mićunović čovjek za primjer, dok je mladi Aljoša, za zatvor! Prokleta avlija.

Kao prema ubicama: u toalet uz pratnju policije. Kao prema teroristima: naredili su nam da skinemo pertle ili ostavimo obuću ispred ćelije. Da ostavimo lične stvari vani. Da ne unosimo, na što smo posebno insistirali, molili - knjige. Jer: knjige su, za njih, posebno opasne. Od njih se, kao i svi represivni sistemi planete, boje, jer protiv riječi i nenasilja nijesu naučili. Lako izađu na kraj, svi đukanovići ovoga svijeta, sa izgrednicima i huliganima, ali sa knjigama - ne umiju. Odlučeno je, na moj zahtjev: ništa Zapisi iz mrtvog doma Fjodora Dostojevskog, ništa Kratak pregled raspadanja Emila Siorana, ništa Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Psihološka represija. Iživljavanje. Mrcvarenje.

Smjestili su nas - i to je bila jedna od osnovnih poruka režima - tamo gdje nam je mjesto: ćelija do mene - freški dvostruki ubica; sa druge strane - narkoman u apstinencionalnoj krizi, kojeg su jednu čitavu noć smjestili sa mojim ocem, u osmoj deceniji; nešto niže - neki nasilnik. I mi, sljedstveno atmosferi: ubica-penzioner, narkoman-pravnik, ubica-novinar, narkoman-istoričar, ubica-srtudentkinja-prava, narkoman-maturant, ubica-student. Kriminalac do kriminalca. Mislim u konačnici, ležeći na krevetu sa jaknom pod glavom: pa zar i nije neka vrsta naslade, što se nas desetak tiče, nositi lisice na rukama, dok se Milo Đukanović i njegovi kreću po slobodi?

U jednom trenutku čuvar, čast izuzecima, kojem - vidjeli smo svi - nijesmo bili simpatični, iz ćelije izvodi dvostrukog ubicu, oslovljavajući ga sa: ‘Ajde, munjo. Nije li u te dvije riječi, koje su odjeknule hodnikom apsane, šćućurena priroda čitave dvoipodecenijske vladavine onih, koji su nas bestidno strpali u zatvor. Zar to ‘Ajde, munjo nije ono isto, sa početka teksta - o korektnim momcima, ili ono, bivše državne tužiteljke Ranke Čarapić - kako kriminalci imaju svoj moral. U tome ‘Ajde, munjo sublimirana je čitava vertikala decenijama brižno, sa državnog nivoa, izgrađivane kriminalne države. Te dvije riječi, taj milje, stvorio je i tog dvostrukog ubicu, takođe žrtvu mafijaškog sistema, kriminogene atmosfere, kriminalizovane crnogorske stvarnosti.

Čekali su, mentalno nas time pritiskajući, da istekne svaki minut koliko je zakon dozvoljavao da nas drže zatvorene, pa bez ikakvog ‘Ajde, munje, vode nas: ćelija - lisice - marica - sud. Sa vrha je odlučeno: dovoljno je za sada. Poslata je poruka onima koji bi se osmjelili na slično: na neposlušnost, na nenasilje, na pobunu, na otpor, na širenje virusa, na zarazu slobodom, na borbu. Znaju gospodari naših sudbina, ribari ljudskih duša, da će se na to upecati mnogi, kolebljivi: da će akcija disciplinovanja kriminalne bande biti plodonosna u određenoj mjeri. Znaju i to da je bilo važno poslati poruku: nije Crna Gora - Bosna!

Ne znaju nešto drugo, a morali bi: teroristička grupa kojoj su neuspješno - samo nas dodatno motivišući - pokušavali lomiti dostojanstvo, psihološki je jača od svih đukanovića, mićunovića, keljmendija, kalića i šarića zajedno. Oni su sitne ribe za nas, za mnoge u ovom narodu, uspavane. Sitne ribe kojima sljeduju one iste, naše lisice, ona iste naša marica i one iste naše ćelije.