Ministarstvo urinokulture

Kad je trebalo da krstim kolumnu, jedna od alternativa za nadnaslov bio je i naziv „Urinokultura“. Ta opcija ostala je zauvijek pod B, najviše jer mi je tad zvučalo suviše pretenciozno, iako mi se sa ove distance čini da je taj naziv i nakon dvije godine siže stanja naše kulture. Tad sam primat dao „Kosmosu ispod sača“, najviše zbog toga što smatram da je crnogorska megalomanija čist pleonazam i što smo zaista kosmos u kosmosu, ispod sača, pečeni kosmos.

Međutim, bio sam prinuđen na insistiranje pojedinih „javnih ispitivača koji umiju da drže mikrofon“ da Kosmos ispod sača u stilu denuncijanta tumačim kao konotaciju na prezasićenje Lučom mikrokozmom, što je često izazivalo negodovanje praćeno isključivo facijalnim eskpresijama, nikako riječima. Kad smo kod Petra drugog, on je i posmrtno stigao dalje od Beča, čak do Haga! Citira ga tužiteljka kao genocidnog pjesnika. Da smo kojim slučajem učinili više napora u cilju ozvaničavanja dana i proglasili Njegošev praznik, ili da smo njegovo djelo na neki, bolji način zaštitili, sad bi naš Ministar kulture (prošli ili budući, to je zaista svejedno i biće svejedno) mogao da pođe do Haga i čupne za uvo tužiteljku ili tužioca koji „proziva“ našeg Njegoša, odnosno igra se našom kulturnom baštinom. Na to bi imali pravo, jer smo, ipak država! Dužni smo da reagujemo na takva „tumačenja“, pa makar dolazila i iz strahopoštovane Haške sudnice. Sve i da se zamjerimo, bitno je reagovati pa makar se naš protest sveo na riječi političara-pisca iz bliskog inostranstva: „Please, don't mix frogs and grandmothers“.

Mogli bi za uzvrat kao izvinjenje narafski-megalomanski da tražimo uvođenje međunarodnog dana crnogorske kulture i verifikovanje od strane Evropskog parlamenta. Ipak je Njegoš univerzalan, a to što ga svakojako krste dušmani - što je Njegoš ako ne čovjek, a na kraju krajeva, gledano iz perspektive 2014. godine, dovoljno je reći „Nije 'teo jbg“.

I kako onda nazvati našu kulturu osim urino-kulturom, kad nije spremna da pisne jačima, a nad domaćim pitanjima dominira kulturnim, mekim đonom. Naša kultura je elitistička izunutra, trudi se da impresionira domaću scenu, da glumi sebi samoj elitizam na koktelima, naša Gospođa Ministarka.

Na koktelima su svima usne crvene od gratis vina. Piju ga podobni slikari i pisci, ubijeđeni da promovišu vino jer ga njihove „veličinosti“ sipaju u sebe, a nadaju se dogovoru o kićenju nekih holova svojim slikama koje će biti dobro naplaćene, ili očekujući državni vjetar u leđa prevođenju njihovih djela na strane jezike, onih djela koje ni kod nas niko ne čita. Glumci čekaju ulogu nekog starog Petrovića u novoj predstavi.

U našoj kulturi je sve svečano, zategnuto i svuda miriše elitizam. Bilo kakva diskusija je demode, preispitivanje postupaka naravno da ne dolazi u obzir. Kitimo se Marinom i Dadom, sebično beremo njihove zasluge koje su ostvarili bez naše pomoći. Oni su iskorišteni kao štit, jer dok se naša kultura krije iza njih, misli da može biti nedodirljiva.

Bezobrazluk je postaviti pitanje vezano za kulturu, na to se gleda sa prezirom. To je skroz passé. Onaj ko postavi pitanje, taj zna, opasan je i mora se na sve moguće načine diskreditovati i omalovažiti. Na sreću, ima još ljudi u Crnoj Gori koji svoj duh zaista hrane kulturom, pa su spremni i da priznaju da su gladni kulture, i posegnu za pitanjem, iskoriste ga kao mač, kulturno i duhovito.

To što naša kultura na pitanja koja su u svrsi poboljšanja kulture reaguje kao zmija koja se uvija i kofista, pokazuje da imamo monopolističku kulturu. Imamo ustoličene kulturne dinastije sa nekoliko vanbračne djece na čelnim pozicijama koja djeluju kao marionete i slijepo slušaju i brane.

Naša kultura otvoreno demonstrira svoju moć nad skrajnutim i neplaćenim kulturnim radnicima koji su mnogo više učinili za crnogorsku kulturu nego li svi podobni umjetnici koji parazitiraju na državnim fondovima!

Zaključak je da mi nemamo kulturu, već urino-kulturu, jer Otpad je tu da služi kao nalaz i svjedoči o anomalijama u organizmu. Otpad daje precizan spisak svih društvenih kancera pa ste stoga mora gurnuti pod tepih, onaj crveni tepih, kao što imamo i mi u našem narodnom pozorištu.

( Đuro Radosavović )