Dragi ser Arture

"Odbacivanjem kotača uštedjet ćemo goleme svote na gradnji cesta - milijarde dolara godišnje. No, prije nego na svim cestama, oko 1990. bude stajao natpis "Zabranjeno za vozila na kotačima" čeka nas prijelazno razdroblje puno teškoća" (Ser Artur Klark, Profili budućnosti)

Ime i djelo ser Artura Klarka (Arthur C. Clarke, 1917 - 2008) poznato je i naučnicima i ljubiteljima i poznavaocima naučne fantastike. Još 1945. je osmislio princip telekomunikacionog satelita. Godine 1948. magistrirao je matematiku i fiziku na Kraljevskom koledžu u Londonu. Njegove prognoze razvoja nauke i tehničkih pronalazaka danas nas zadivljuju kao svjedoke. U predgovoru drugom izdanju knjige Profili budućnosti, zbirke tekstova objavljivanih u naučnim i popularno - naučnim časopisima (prvi put objavljenu 1962, drugo dopunjeno izdanje 1973.) ser Artur saopštava: "U svom prvom romanu Preludij za svemir (1947) postigao sam pun pogodak odredivši godinu 1959. kao godinu lansiranja prve rakete na Mjesec..., ali 1945. nisam poduzeo ništa kako bih patentirao telekomunikacioni satelit. Da sam i sanjao da će prvi eksperimentalni modeli već funkcionirati dok ću ja još biti u svojim četrdesetim godinama, bio bih bar uložio neki napor..." (A. C. Clarke: Profili budućnosti, Stvarnost, Zagreb, 1978).

U poglavljima Budućnost prometa i Na zračnom jastuku, ser Artur Klark (2000. proglašen za viteza Britanske krune) bavi se pitanjem razvoja putničkog i teretnog saobraćaja. Njegova prognoza (sa kraja pedesetih) da će već oko 1990. godine biti razvijeno putničko vozilo na vazdušnom jastuku, lebdilica, nije ostvarena. Ipak, zanimljivo je podsjetiti se na predviđanje ser Artura kako će se razvoj ovakvog vozila odraziti na kopneni i vodeni saobraćaj.

"Budući da nemaju fizičkog dodira sa podlogom, lebdjelice mogu istom lakoćom prelaziti led, snijeg, pijesak, oranice, močvare, tekuću lavu, ili što god vam padne na pamet. Sva su ostala prijevozna sredstva specijalizirana pa mogu izaći na kraj sa jednom ili najviše dvije vrste podloge, a do sada nije komstruirano ni jedno koje bi brzo i glatko prelazilo ijednom od ovih vrsta podloga. Međutim, za lebdjelicu su one jednake i ne zaostaju za suvremenim autoputom.

Trebat će vremena da bi se prihvatila ova zamisao i da se shvati da će neizmjerna mreža cesta, na čiju su gradnju dvije ljudske generacije potrošile mnogo vremena i novaca, uskoro zastarjeti. I dalje će, dakako, biti potrebni nekakvi prometni putovi da bi se vozila udaljila od naseljenih područja i da se izbjegne gužva koja bi nastala kada bi svaki vozač odabirao najizravniji put do odredišta što ga dopuštaju zemljopisni uvjeti. Međutim, ti putovi ne moraju više biti asvaltirani, nego samo izravnani toliko da nema zapreka viših od nekih petnaest centimetara. Ne bi bili potrebni čvrsti temelji jer je težina lebdjelice jednoliko raspoređena na površini od nekoliko kvadratnih metara a nije usredotočena na nekoliko dodirnih točaka. Današnji bi auto-putovi služili bez popravaka još naraštajima, ako bi se njima kretala isključivo vozila na zračnom jastuku. Beton bi doduše popucao i poktila bi ga mahovina, ali to ne bi ni najmanje smetalo. Odbacivanjem kotača uštedjet ćemo goleme svote na gradnji cesta - milijarde dolara godišnje. No, prije nego na svim cestama, oko 1990. bude stajao natpis 'Zabranjeno za vozila na kotačima' čeka nas prijelazno razdroblje puno teškoća” (isto, srt. 55 i 56).

Naravno, ser Artur Klark je svjestan, što i naznačava: "Znanstvena ekstrapolacija ravna se prema nekim općim zakonima kakvi ne postoje u politici i gospodarstvu."

Direktnije, politika i ekonomija određuju šta će se od naučnih dostignuća i kako razvijati. Jasno je da od izuma pokretne trake Džeralda Forda, čime je putnički automobil učinio dostupan milionima ljudi (tehničko rješenje motora sa unutrašnjim sagorijevanjem bilo je ranije ostvareno), nema ničeg novog. Izuzev sve jačih, skupljih i često besmislenijih novih modela automobila. I nastojanja da se razviju elektromobili. Jednom uloženi veliki kapital, kruto se drži obrazaca koji više nijesu nosivi. Čak ni ekonomski. Ovaj obrazac je oživljen izmještanjem proizvodnje automobila u zemlje gdje su tržišta jeftine radne snage, slabiji zakoni o zaštiti životne sredine i, često, represivni politički sistemi. I šta ako u narednoj deceniji Detroit vaskrsne kroz proizvodnju lebdjelica, dostupnih u mjeri da se cijeli djelovi teritorije počnu oslobađati vozila na točkovima? A onda tu proizvodnju osvoji i Kina?

U međuvremenu, Crna Gora će skoro završiti autoput Bar-Boljare. Koliki će onda biti ukupan dug države, teško je predvidjeti, ali to više i nije važno. Možda će se, ili koju godinu kasnije, povezati sa dionicom kroz Srbiju. A pošto se radi o međunarodnom koridoru na kome neće biti mnogo saobraćaja, možda EU preporuči da se isti koristi samo za vozila na vazdušnom jastuku. Pretpostavimo da će i Crna Gora i Srbija tada biti članice EU, te će ovu odluku provoditi automatski.

Doduše, domaće stanovništvo će, osim već kupljenih, vrlo povoljno nabavljati polovna vozila iz EU. Jer, tamo će se brzo preći na lebdilice, naravno. Vozićemo se prilično oronulim lokalnim putevima. Magistralni će se sve više koristiti za lebdilice turista iz EU. A zbog gradnje autoputa 2014-2024, lokalne puteve nije bilo moguće održavati kako valja. Ali, ima ser Artur zapažanje koje pomaže optimističkom pogledu na situaciju koja nas čeka: "Iako će vam izgledati krajnje nazadno, preporučujem i zastareli običaj pješačenja koje pospješuje zdravlje, vedrinu uma, a često i brzinu što može potvrditi svatko tko je iskusio prometni zastoj u velegradu... Dok smo mislima još u prošlosti, predložit ću nešto što će vas još više zapanjiti. najbolje osobno prometno sredstvo što ga je čovjek ikada imao je, po lijepom vremenu i na kratke udaljenosti, konj. On je samoupravljiv, samoproizvodljiv, njegov model ne zastarijeva, a jedino se sa autobusa na kat okolica tako lijepo vidi kao sa konjskih leđa”. (isto, str. 40).

Neophodna je mala ispravka, oprostite, ser Arture. U posljednjem navedenom pasusu kažete: "Dok smo mislima još u prošlosti...", ali nama se u Crnoj Gori u skoroj budućnosti nameću prednosti pješačenja i, ko uopšte bude mogao da izdržava konja, jahanja, kao glavni vid saobraćaja. Ipak, nadajmo se da ćemo imati i svojih korisnika lebdilica koji će time slavodobitno dokazivati ispravnost odluke o izgradnji autoputa Bar-Boljare, a možda i Jadransko-jonskog. Čudni su autoputevi gospodnji.

( Jelisava Kalezić )