Očekivanja mi uvijek zakomplikuju život

Kratki igrani film reditelja Bojana Stijovića “Peloid” biće prikazan 15. avgusta na Sarajevo film festivalu u kategoriji kratkometražnog filma, a koautor scenarija je Stefan Bošković.

Film donosi priču o profesoru klavira Romanu koji nakon što se razvede i ostane bez posla odlazi na putovanje u Institut za fizikalnu medicinu, u dugo odlaganu posjetu ocu kojeg nije vidio godinama. U filmu glume Ljubomir Đurković i Jovana Vujošević, a jedna uloga dodijeljena je i Boškoviću kome ovo neće biti prvo predstavljanje na Sarajevo film festivalu. Naime, mladi dramaturg 2015. godine učestvovao je sa projektom “Biserna obala”, a taj film osvojio je nagradu “Zlatno srce”.

O kratkometražnom filmu “Peloid”, ulozi, očekivanjima, ali i koji su to projekti na kojima trenutno radi, Bošković je otkrio u intervjuu za Vijesti...

Film “Peloid” biće prikazan na SFF, zašto ste se odlučili da svjetska premijera bude u Sarajevu, a ne na našem filmskom festivalu u Herceg Novom od čije ste opštine i dobili dio sredstava za realizaciju projekta?

Postoji ključni razlog, a to je da festival u Herceg Novom nema selekciju kratkih filmova. Dogovor koji se uspostavi s gradom, generalno, ne uključuje nužno i vezu s festivalom, već se odnosi na promociju prostora, afirmaciju grada kroz razne načine i slično. Pored prvog navedenog razloga, postoji još mnogo razloga, prije svega, svjetska premijera je mnogo značajnija od “domaće”, i za film i kinematografiju i za ljude koji su učestvovali u stvaranju filma. Prirodno je da se ciljaju prestižni festivali koji će vam pružiti bolju i širu promociju, veću vidljivost, a i prokrčenje puta kojim bi film trebao da putuje dalje. To je godinama već uspostavljena praksa. Film će svakako nakon premijere na Sarajevo film festivala biti prikazan i pred domaćom publikom.

Ovo je prvi projekat realizovan od sredstava dobijenih na konkursu Filmskog centra Crne Gore, da li je bilo teško sakupiti sredstva za snimanje ovog projekta?

U Crnoj Gori je teško da nađete sredstva van nekog konkursa, pogotovo ako je riječ o filmu koji ne spada u kategoriju komercijalnih, bioskopskih i drugih projekata. Kratki metar postoji da se prije svega mlađim autorima pruži šansa da ispolje svoju viziju. Svi dobro znamo koliko državu ne zanima kultura, koliko je teško napraviti film, honorari za kreativce su minorni, ili ne postoje, nijedna produkcijska kuća ne živi od filma, već od reklama, servisa... U ovom trenutku, kada je crnogorska kinematografija konačno u zdravom uzletu, teško da bilo ko treba da dobije sredstva mlatarajući malim prstom. “Peloid” je prvi realizovani film s konkursa Filmskog centra, i imao je dobru dinamiku nastajanja, razvoja i na kraju premijere na velikom festivalu. Pored SFF-a već se javilo nekoliko selektora evropskih i svjetskih festivala koji su izrazili želju da ga pogledaju i možda uvrste u selekciju.

Vaš film „Peloid“ je jedan od preko 500 prijavljenih kratkometražnih filmova u takmičarskom programu Sarajevo Film Festivala, kakva su vam očekivanja kad je u pitanju ovaj festival?

Očekivanja mi uvijek zakomplikuju život. Ne očekujem ništa, ali je prirodno da se nadam. I ne postoji osoba koja ne razmišlja o nagradi, ako se nađe u bilo kakvoj takmičarskoj selekciji. Sa SFF-om imam iskustva kad su nagrade u pitanju. “Biserna Obala” Dušana Kasalice je osvojio Srce Sarajeva 2015. godine, bio sam dio tog filma. Ivan Salatić je takođe bio dobitnik, čini mi se, specijalne nagrade, na istom festivalu. To su bile velike nagrade za našu kinematografiju, pogotovo u trenutku u kom se nalazila tada.

Priča filma “Peloid” je životna, a šta vam je bilo inspiracija dok ste ti i Bojan pisali scenario? Koliko ste dugo radili na scenariju i da li se tokom snimanja nešto mijenjalo ili ste se držali onoga što ste napisali?

To je intimna priča, ispričana kroz detalje i sitne postupke. Scenario je preživio nekoliko drastičnih promjena i faza, s obzirom da je rađen po motivima moje istoimene priče. Adaptacije su naizgled jednostavne stvari, a vrlo komplikovane, Bojan je napisao prvu verziju scenarija. Ja nisam htio da tada učestvujem u pisanju, nisam bio siguran koliko bih mogao da se odvojim od svoje priče, i to su nekad teške odluke za pisca, da pustite stvari, jer kratka priča nije scenarij, a kamoli film. Nakon dvije verzije sam se uključio u pisanje scenarija, brisali smo nepotrebne djelove, izrastalo je novo, mlado meso, na kraju napravljen je film koji ima vrlo malo povezanosti s pričom, što mislim da je dobro.

Pored toga što si pisao scenario, dodijeljena ti je jedna od uloga, što nije prvi put. Da li je lakše pisati scenario ili oživjeti lik sa papira?

Ja sam pisac, što ne znači da mi je lakše da pišem. Pisanje je naporno, iziskuje posebnu koncentraciju, potrebno je da ste uvijek u surovom kontinuitetu koji vas nekad iscrpi do kraja. Pogotovo je naporno kad nakon skoka morate iznova da se vratite na tekst. Za scenario je neophodno da ima nekoliko verzija, morate da pokušate sve da uradite, ili makar da probate da pokušate. O glumi ne znam mnogo da kažem, studirao sam dramaturgiju. Svakako je olakšavajuća okolnost to što lik koji igram sam i napisao. O glumi bi mnogo više mogli da kažu reditelji koji me ubijede da pristanem da se pojavim u filmu, jer vas oni vode kroz cjelokupni proces, zapravo radite sve ono što su zamislili.

Zašto ste se baš odlučili da uradite kratkometražni film i može li “Peloid” dobiti i svoju dužu verziju?

Reditelj je odlučio da konkurišemo sa scenarijem za kratki film. Iako nije pravilo, često je kratkometražni film stepenik prije dugometražnog. Priča “Peloid” u gabaritu i jeste bila za dugometražni film, zato smo i imali napornih dana dok smo je adaptirali. Peloid neće dobiti dužu verziju. Ako radiš kratkometražni film, onda ga završi kako si ga i osmislio, nikad nije dobro u hodu širiti opseg, rijetko kad uspije.

Trenutno radiš na scenariju za dugometražni film “Dolina spomenika” koji će režirati bosanskohercegovački reditelj Srđan Vuletić . Kakvu priču će donijeti novi film i kad će biti sniman? Imaš li već viziju ko bi mogao da zaigra u njemu?

U pitanju je Coming of age scenario, petnaestogodišnja djevojka, ili bolje reći djevojčica, čiji život pratimo tokom nekoliko dana. I dalje radimo na scenariju, možda se snimi iduće godine, možda one iza iduće, o tome ćemo misliti kad stavimo tačku na scenario. Obično zamišljam određenog glumca dok stvaram karakter, pomaže mi da stvorim živu sliku, takođe mi olakšava posao kod pisanja dijloga, na kraju, od reditelja zavisi ko će biti u podjeli.

Uvijek pišem o duhu vremena

Tvoj prošli roman “Šamaranje” pomjerio je neke granice i zavirio u teme o kojima se, makar javno, ne priča svakodnevno. Novi roman je u pripremi, hoćeš li opet kroz radnju biti zastupljene tabu teme?

Jeste malo čudno, da se ne piše o temama o kojima se govori svakodnevno, zar ne? Pišem samo o stvarima koje me opsijedaju, pišem jezikom koji nerijetko prilagođavam perspektivi i dok pišem ne razmišljam ni o čemu sem o opsesiji. Uvijek pišem o vremenu, zapravo o duhu vremena. To je uragan koji usisava ostale sitnice u sebe. Kad kažem sitnice mislim na seks, nasilje, mučninu, melanholiju, sve ono što sam trpao u svoj rukopis. Ne umijem da pišem drugačije, sem da odem i dopustim da mi se dese neke stvari, bez obzira na posljedice. Ako čitalac ne vjeruje u ono što ste napisali, onda ste u nerješivom problemu. Nijedna stilska niti tematska dovitljivost ne može riješiti jednačinu. I u novom romanu će biti prolivene krvi, kako bi moglo da bude drugačije?

Čitanje neće drastično promijeniti čitaoca

Krajem prošle godine objavio si knjigu priča “Transparentne životinje”, a pokušao si da objasniš koliko smo danas otuđeni od emocija. Kakve su reakcije oni koji su je pročitali i da li ih je natjerala da se zamisle i promijene?

Prije bih rekao da sam se bavio animalnim u čovjeku, buđenjem životinje koju posmatramo u staklenom organizmu. Emocije su svakako prisutne, ali parcijalizovane su i rasute po organizmu kao i ostale čestice. Nejasnim mehanizmom one izbijaju iz nas i kotrljaju nas iz jednog dana u drugi. Reakcije na knjigu su dobre, i kritike su bile solidne, takođe, zreliji korak u odnosu na Šamaranje, rekli su. Nisam siguran da razumijem kad knjigu odrede da nije za svakoga, niti znam koje su to knjige koje su za svakoga. Pretpostavljam da se uput odnosi na žestok jezik kojim pišem o određenim temama, to je samo moja vizura iz koje posmatram svijet u datom trenutku. Čitanje neće drastično promijeniti čitaoca, ili neće uopšte. Ali, može da vam posluži da se upoznate s nečijim svjedočenjem o vremenu i prostoru, kreiranju drugačijeg svijeta, a možete i da saznate nešto o sebi i o drugima, ili čak, možda vam i usadi ideju.

Galerija

( Marija Vasić )