Perje

Konačno smo dočekali da i u Vladi perje leti na sve strane. Ali, ovdje nemamo Vučića, prije je po srijedi uticaj Marine Abramović. Sumnjam da postoji neko kome je zaista jasno što je ministar poljoprivrede htio poručiti performansom koji je izveo. Mada, nije loše što su nastupi domaćih političara počeli da liče na uži izbor za Tarnerovu nagradu.

To je, ako ste zaboravili, ona nagrada što je svojevremeno dobila umjetnica koja je izložila svoj neraspremljen krevet... Čovjek (sa sve perjem) polemiše sa novinama koje su objavile podatak što ga je saopštio Monstat, ponavljajući stalnu grešku ovdašnjih političara - ljuti se na ogledalo pošto mu se ne sviđa ono što tamo vidi...

Ozbiljnost u nastupu, značajan pogled u kameru, i, teatralni gest. Perje. Koje je ministar dopremio na mjesto izvođenja performansa u ukrasnoj kesi. Da stvar ostane u zoni živine - pored perja imali smo i jaje, mućak i kukavičje jaje. Kao na času poznavanja prirode za treći osnovne... Ali, ministar se malo pogubio u komplikovanoj metaforici, pa je ostao nedorečen.

Što recimo za umjetnike ne mora biti loše, ali za političare nije baš - pohvalno. Perje je u našem svakodnevnom govoru vrlo prisutna, čak i omiljena metafora. Kad se strastveno polemiše kažemo da - “leti perje”. U žargonu je nova odjeća često - “Novo perje”.

Neko je, pak, “lak kao perce”. (A neko težak kao “crna zemlja”.) “Što je teže: kilo perja ili kilo olova?”, bilo je omiljeno pitanje za djecu koje su nekad postavljali odrasli veseljaci. Nakon ministrovog perjanog nastupa, morate se prisjetiti filma “Skupljači perja”, remek djela Saše Petrovića. Priča o Lepom Bori Evropi je otkrila jednog velikog glumca, Bekima Fehmijua.

I jednu veliku pjesmu - Đelem, đelem. Kako vidim da je u posljednje vrijeme u vladajućim strukturama popularna crkva, neko je mogao pomisliti da možda performans ima i neku metafizičku dimenziju. Ali, sumnjam. Jedino ako ustvrdi da je očerupao krila nekog anđela koji je utekao sa freskopisa u podgoričkom hramu, a ne kakvu nesrećnu ćurku... Mada, današnja Crna Gora je ubjedljiv i efektan dokaz da Bog ne postoji.

Bilo kakvo više biće ne bi moglo da dizajnira ovakav miks gluposti, gadosti i provincijalnog, operetskog duha. Ono što svakodnevno vidimo svuda oko nas moguće je samo u svijetu bez ikakvog višeg razloga, iliti Boga. Sviđalo se to nekome ili ne. Posljedično - ovo mogu promijenti samo ljudi. Ne treba se, dakle, nadati nikakvoj božanskoj intervenciji ili milosti... (Kao da je nas ikad zapala ikakva milost.)

Shvatio sam ovih dana da je redizajniranje novina, koliko god to bio zahtjevan posao, neuporedivo jednostavnije i lakše od redizajniranja stvarnosti. Naravno, ima još mogućih značenja povodom perja. Na Divljem zapadu postojao je običaj, nama, današnjima, poznat iz filmova - varalice i lopovi bili bi posuti katranom pa onda uvaljani u perje. I tako ispraćeni iz grada. Šteta što takav običaj i danas ne postoji u Crnoj Gori.

Većinu političara iz vlasti lako bi bilo prepoznati... Istini za volju, vestern je bio i ostao jedini istinski poljoprivredni žanr. Tako da je ministar tu žanrovski dosljedan. Zemljodjelci i pastiri, matrica od Kaina i Avelja do Džona Vejna. Na koncu lijepo je što se ministar ovako zabavlja i igra. Uvijek sam smatrao da duh razigranosti nedostaje ovdašnjoj političkoj sceni - u svijetu sivih, konfekcijskih političara ovakav incident djeluje krajnje osvježavajuće.

Daće i neke ideje kolegama ministrima, valja se nadati. Jedva čekam da vidim što će smisliti ostatak ekipe. Ali, ministar bi trebalo da bude srećan što ne živimo u vrijeme Divljeg zapada, kada se mnogo toga vrlo precizno toga moglo reći perjem. I katranom.

( Balša Brković )