Uniformisane ubice

"To nije loše pravosuđe. To nije deficitarno pravosuđe. To uopšte nije pravosuđe […] Balkan i Južna Amerika bi odlučno odbacili poređenje sa ovakvom Njemačkom“. Tako je 1921. zapisao njemački publicista i lijevi demokrata Kurt Tuholski.

Iz toga možemo zaključiti dvije stvari. Njemačka i njeno pravosuđe su poslije političkih ubistava i traljavih procesa u kojima su sudije navijale za ubice, a žrtve bili njemački liberalni, lijevi i mirotvorni političari, bila u lošem stanju. To loše stanje poslije Prvog svjetskog rata zvalo se Vajmarska republika. Hipertrofijom militarizma i nasilja izrodilo je nacizam.

Druga stvar, Balkan je uz latinoameričke zemlje 1921. u njemačkom javnom prostoru bio metafora bezakonja.

Tuholski na Balkanu

Hajde da se zapitamo koliko je ubica, masovnih ubica i drugih ratnih bitangi osudilo pravosuđe postjugoslovenskih demokratura? Ne pitamo se koliko ih je pod pritiskom izručeno u Hag. Nego, koliko je svako „svojih“ priveo sopstvenom zakonu? Malo. Neki skoro ni jednog. To bi značilo da naše sudije inspirisane našim političarima i našim narodnim osjećanjem za pravdu navijaju za naše ubice. A Tuholski upravo opominje da bi to moglo dovesti do moralne atrofije demokratije. Danas se to zove tiha fašizacija.

Tuholski je u Prvom svjetskom ratu bio mobilisan kao tek promovisani pravnik pa je morao na Istok u rovove. Brzo je shvatio je da je militarizam rak rana njemačkog društva. Da je u poslijeratnom razdoblju duh sirovih oficira počeo da davi mladu demokratiju. U takvom kontekstu Tuholski avgusta 1931. u časopisu Svjetska bina objavljuje članak „Nadzirano ratište“. U njemu bilježi čuvenu rečenicu „Vojnici su ubice.“

Slijede sudski procesi, na kojima se nije moglo dokazati da je Tuholski uvrijedio cjelokupni njemački vojni stalež. Uskoro su sve takve polemike završene dolaskom nacista na vlast. Tuholski je umro 1935. u švedskom egzilu. Međutim, njegova rečenica je decenijama izazivala kontroverzne rasprave. Postojali su i pacifisti koji su smatrali da su generali ubice, a vojnici tek oruđe.

Ovakvo duhovno naslijeđe nije se svidjelo mnogima ni u Zapadnoj Njemačkoj ni u docnije ujedinjenoj Njemačkoj. Političari koji su u citiranju Tuholskog vidjeli uvredu nove, demokratski legitimisane njemačke armije, izgubili su sve procese, pa i one pred njemačkim Ustavnim sudom jer uvrijeđenost nije kriterijum za suspendovanje prava na principijelni pacifizam.

Pobunjena savjest

Ovdje se vraćamo na Balkan. Bolje rečeno u Jugoslaviju osamdesetih. Jugoslovensko zakonodavstvo nije poznavalo „prigovor savjesti“ kao razlog za nesluženje vojnog roka. Pacifisti ili vegetarijanci, adventisti ili ideološki protivnici Jugoslovenske narodne armije nisu imali pravo da kažu „ne“.

I ja sam dospio u zagrebačku kasarnu Borongaj sa osamnaest godina, poslije mature. Vlasti su se dosjetile da studiranje predugo odlaže služenje vojnog roka i smanjuje sklonost ljudi da se izlože vojnom drilu. Zato su smislili prost plan - idi prvo u vojsku pa studiraj.

Borongajska godina je od mene napravila ubijeđenog antimilitaristu. Zaglupljujuća mašina za standardizovanje topovskog mesa do te mjere mi se zgadila da sam po izlasku preko crte kapije kleknuo i poljubio beton. Nisam nikada učestvovao u idealizovanju vojnog roka u drugarskim pričama koje naknadno uljepšavaju idiotsku stvarnost. Ne vidim ničega lijepog u životu u sobi sa dvadesetak mladića koji su najčešće imali višak hormona, a manjak mozga, loš muzički ukus, koji kod kuće nisu naučili da kontrolišu svoje stomačne probleme ili da redovno peru čarape.

Jedno sam ipak naučio za vrijeme te godine. Stapanje u kolektivno tijelo u strojevom koraku ili vježbe izdržljivosti oslovljavaju u nama onaj dio koji bi da pusti mozak na pašu i da se prepusti navodno superiornom umu i volji većoj i jačoj od pojedinačne. Vojna hijerarhija sa svojim ritualima, disciplina koja ne propituje smisao naređenja, čista fizička kondicija i vještina upotrebe oružja, mogu ispuniti nečiji život do vrha.

Moj ne. Jer sam vrlo brzo posumnjao u to da se glupava i zaglupljujuća praksa može na bilo koji način zasnivati na nečemu inteligentnom. Naknadno su mi se učinili smiješnim patrijarhalni obrasci po kojima sinovi postaju muškarci samo kada odsluže vojsku. To je dovodilo samo da koruptivne prakse da seoske gazde potplate u vojnom odsjeku nekoga ko će maloumnog sina poslije pompeznog ispraćaja zaista poslati u vojsku. On će se po ljekarskoj preporuci vratiti poslije mjesec-dva, ali će otac moći da ga ženi jer je „bio u vojsci“.

Jugopacifisti kao bezazlena sekta

Izbjegavanje mobilizacije u vrijeme Miloševića bilo je doduše masovno. Ni ja nisam želio da ubijam ili da budem ubijen. Ali taj antiratni refleks nikada nije zahvatio većinu.

Brutalno ratno nasilje, kako ono pretrpljeno tako i ono učinjeno drugima, memorisano je na koban način u identitetima bivših Jugoslovena. Kao što su propagandnim presingom šovinističkih elita krajem osamdesetih i početkom devedesetih aktivirani paćenički narativi iz Drugog svjetskog rata. Ratovi devedesetih, kao konačna reinterpretacija prethodnog rata, bili su proizvod loših odluka ciničnih političara. Rezultati su poznati.

Mnogo više brine činjenica da su devedesete proizvele dodatne kolektivne traume oko kojih se okupljaju frustrirani kolektivi. Oni se trude da istaknu pravo na sopstvenu bol, ne želeći da čuju bol drugih.

Novi identiteti se okupljaju oko trijumfalističkog odbijanja tuđeg bola. On je drugima pričinjavan u samoodbrani, u ime navodnog opstanka sopstvenog naciona. Time je tobože legitimisana isključivo sopstvena patnja, dok se patnja neprijatelja nezvanično shvata kao pravedna kazna, a zvanično kao - zlonamjerna propaganda. Poslijeratne elite formirane na ratnoj mržnji ozvaničavaju kulturu pamćenja kao prekidač koji je sposoban da jeftinim propagandnim trikovima u svako doba reaktivira traumu. Čak i u mladim ljudima koji su rođeni poslije svih tih događaja, pošto su traumatična mjesta ugrađena u njihov identitet.

Sistemska paranoja

Sjećam se ovdje dijagnoze koju je militaristički zavedenim društvima, a takva su ova koja opisujemo, ispostavio njemački filozof Peter Sloterdijk: „Paranoja koja je postala sistem“. Vojske postjugoslovenskih zemalja su uglavnom male i kilave. Ali to ne znači da je militarizam poražen. Redukovana su njegova sredstva i uglavljena u vojne saveze i doktrine. Smanjena je realna moć pravljenja pizdarija. Ali ratovi koji se simbolički nikada nisu završili caruju umom djece koja tada nisu bila ni rođena. To je trijumf bizarnog balkanskog militarizma, kojem su oduzeli sve dugometne falusoidne simbole moći, a on se i dalje kurči. To je institucionalizovana paranoja.

Ovdje dolazim do još jednog ukrštanja Balkana i Tuholskog.

Istina sa margine

I u Jugoslaviji, i u predjugoslovenskim i u postjugoslovenskim kulturama antimilitaristička tradicija je oduvijek bila na margini. Ipak, poslije svega mogu da kažem da su svi ti marginalci bili u pravu. Da je Tuholski u pravu. Vojnici su potencijalne ubice jer u modernim ratovima najmanje ginu vojnici, a najviše civili. Savremeni ratovi su ratovi protiv civilnog stanovništva. Oni koji to nazivaju „kolateralnom štetom“ naprosto lažu.

Pisali su čitave knjige o „moralno ispravnom ubijanju“. O „kulturi ratovanja“. Pročitao sam ih tražeći argumente koji će da me uvjere kako griješim. Nisam našao ništa ubjedljivo.

Zato nemam nikakvog poštovanja prema ljudima iza kojih je ostao krvav trag. Oni mogu da budu nakićeni ordenjem do guše, da ih proglašavaju nacionalnim veličinama koliko hoće. Priče o slavnim bitkama sa zvučnim imenima jesu velika prevara. To su bolesni narativi oko kojih se okupljaju bolesno agresivne mase. Zvanično učestvovanje u takvim militarističkim ritualima jeste saučesništvo u pripremanju budućih zločina.

Kako mogu biti heroji ljudi koji pobiju nekoliko hiljada zarobljenih muškaraca? Ili oni koji proteraju nekoliko stotina hiljada stanovnika svoje zemlje? Kakvi su to borci za slobodu koji su zarobljenim civilima vadili organe da bi ih prodali na crnom tržištu? Kakvi su to pravednici koji na praznik upadaju u sela i ubijaju sve što se miče? Zar su nacionalni uzori patološki kriminalci koji se iživljavaju nad ženama? Ili nasumično granatiraju gradove?

To su ubice. Zločinci. Ja verujem da je Kurt Tuholski tog avgusta 1931. zapisao univerzalnu istinu koja važi i 87 godina kasnije. Uz dopunu da su generali i političari glavne arhitekte zločina. Ponosan sam na to što nisam ubio nikoga. I na to što sam preživio, pa mogu ovo da zapišem.

A vi kako hoćete.

DEUTSCHE WELLE

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )