"Montevideo, vidimo se": Pravi bioskopski film, prvoklasna gluma i odličan scenario

Jedna od specifičnosti balkanske kinematografije je da većina autora kao da snima filmove za sebe, a ne za publiku. To za posljedicu ima dominantno prisustvo drama težih od života, kontroverznih naslova koji šok efektom privlače pažnju, ali i osipanje gledalaca.

Kada je 2010. godine po scenariju Srđana Dragojevića i Ranka Božića snimljen „Montevideo, Bog te video!“ ovaj trend je, bar kada je o srpskom filmu riječ, preokrenut. Umjesto priče o Srbiji koja se stidi, neko je snimio film o Srbiji koja se ponosi, zbog čega je publika, umorna od mazohističkih lamentiranja, dočekala djelo raširenih ruku.

Pesimizam je zamijenjen optimizmom koji je imao pokriće, pri čemu je u bioskopu konačno neko otpjevao „Bože pravde“, a da nije bio maloumni navijač ili ratni zločinac. Ako tome dodamo mlade i talentovane glumce, romantičnu priču, dopadljivu muziku, kao i odličnu produkciju, nije neobično što je „Montevideo“ postao veliki hit i u zemljama regiona. Slijedila je serija koja je tokom prikazivanja bila najgledanija u Hrvatskoj, a ove godine u bioskopima je drugi nastavak filma.

Fudbalska reprezentacija Kraljevine Jugoslavije dolazi u Montevideo 1930. godine kako bi učestvovala na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Tirke (Miloš Biković) pokušava da preboli raskid sa djevojkom, dok Moša (Petar Strugar) razmišlja da li da ostane u Urugvaju. U hotelu u kome su smješteni ubrzo upoznaju Miljenka Pakovića Paka (Branko Đurić), Hrvata iz Mostara, koji postaje Stanojev (Predrag Vasić) dobar prijatelj. Nakon odlične igre protiv Brazila, fudbalski menadžer Hočkins (Armand Asante) nudi ugovore pojedinim igračima. Ovo izaziva podjele u timu, a počinje da se odražava i na igru.

Za razliku od prvog dijela koji se primarno bavio odrastanjem, „Montevideo, vidimo se!“ pokazuje koje su to odluke koje naši junaci donose kao zreli ljudi. Raduje što je, uvodeći zaplet sa menadžerom Hočkinsom, autorska ekipa snimila film koji nije puka kopija prvog dijela, već njegova prirodna nadogradnja. Sa druge strane, u želji da ne razočara već postojeću publiku, težilo se zadržavanju romanse, uz uvođenje komične vestern kulminacije. Zbog toga, djelo više liči na kolaž slagalicu nego na kompaktan rad.

Drugi nastavak „Montevidea“ je najbolji kada se junaci drže onoga što je tema filma, a to je svjetsko prvenstvo u fudbalu. Atmosfera u timu, razvoj likova, treninzi junaka i raspad tima, najbolji su elementi ovog djela. Ipak, svjesni da bi prikazivanjem samo ovoga bioskopski potencijal bio značajno narušen, autori su iskusno uveli Tirketovu romansu sa Dolores (Elena Martinez), a kako bi se pokrio Balkan, tu je i Hrvat Pako.

Već kada se prvi put pojavi, Pako kaže šta misli o Jugoslaviji i Srbima, na šta Tirke samo odmahne rukom jer da odgovori, vjerovatno bi stradala gledanost u regionu. Autori su se trudili da ovakvih, konfliktnih dijaloga, bude što manje, ali razrješenja pojedinih situacija sa Pakom isuviše djeluju diktirana producentskim, a ne dramskim razlozima.

Ako se ovaj segment filma može podvesti kao nešto što prosječnom gledaocu može, ali ne mora da smeta, to ne važi za podzaplet sa Urugvajcem Kikom (Francisko Vera). Iako je lik babe Đulije (Konča Hidalgo iz „Matadora“) jedan od duhovitijih u filmu, ljubavni vestern opterećuje već dovoljno bremenitu priču i nepotrebno uvodi nove likove. Najveći problem je što je do završne sekvence Tirketovog oslobađanja lako povjerovati da je djelo snimljeno po istinitom događaju, ali fantastičnost raspleta razbija tu iluziju.

Pokušaj da se na jedno ovako zdravo djelo nakalemi duboka filozofija rezultira veoma neobičnim i hrabrim scenama. Najupečatljivija je ona u kojoj Moša igra fudbal sa kolonijom gubavaca iz „Ben Hura“, čija se naseobina opisuje kao grad duhova. Ovdje treba primjetiti da je Moša neodlučni apatrid koji pokušava da osmisli život i koji se lomi da li je moralno otići ili ostati.

U utakmici sa prezrenima, on shvata da i za njih postoji šansa, te da i u najbezizlaznijoj situaciji ima nade. Što se tiče Moše, on će ubrzo potpisati ugovor i emigrirati, a što se tiče gubavaca, oni će i dalje igrati fudbal u svojoj koloniji, srećni što je Moša našao mir. Svaka sličnost sa sadašnjim događajima je slučajna.

Drugi bizaran element u filmu je vudu majmun koji, uz Stanoja, postaje maskota jugoslovenske reprezentacije. Zaista je neobična odluka autora da najveći navijač jugoslovenskog tima bude jedan majmun. Treba primjetiti da majmun-navijač svoju lopovsku prirodu iskazuje tako što krade patike od Nikole Đurička, i to čim pobjegne iz kaveza-zatvora. Naravno, majmun ne bi bio nikakav navijač (a ni majmun) da ne stigne da baci nešto na redara iz Urugvaja, a stigne na sebe da preuzme i urok navijača Brazila.

Ostaje nejasno šta ovako prizemna paralela traži u filmu ovog tipa. Na kraju treba pomenuti potpuno suvišno pojavljivanje Dragana Bjelogrlića, uz napomenu da sam film nije značajnije profitirao od eliptične strukture, jer o ostarjelom Stanoju ne saznajemo apsolutno ništa, osim da je Stanoje. Takođe, scena u kojoj on čuje kako ga prošlost doziva nema nostalgičan karakter koji krasi kraj „Bilo jednom u Americi“ (Serđo Leone, 1984), već film gotovo pretvara u horor.

Sve nabrojano, srećom, brzo izblijedi kada se uzme u obzir kako je prikazano ono ključno, a to je odnos među samim fudbalerima. Scenario, koji potpisuju Dragan Bjelogrlić, Ranko Božić i Dimitrije Vojnov, ovdje pokazuje punu snagu i može se opisati kao izuzetan.

Prije svega, „Montevideo, vidimo se!“ je jedan od rijetkih bioskopskih filmova koji nema jednodimenzionalne likove. Naši junaci od života žele različite stvari i njihove reakcije su potpuno prirodne u kontekstu opisanih karaktera.

Film barata arhetipovima (Milutinac i Ivica Bek), ali se postiglo da oni ujedno djeluju kao ljudi od krvi i mesa. Da ne bude da je sve zabava, neki od upečatljivijih dijaloga su rezervisani za svlačionicu, naročito za Andrejku. Njegov govor igračima tokom poluvremena u kome im kaže da će igrati i izgubiti i da je to sve nepošteno, ali da je ujedno i život, je svakako dramski vrhunac filma koji u jednoj sceni iskupljuje sve njegove nedostatke.

Što se tiče tehničkih kvaliteta, oni su takvi da se može reći da ne postoji nijedan element po kome ovo djelo odudara od savremenih holivudskih radova, osim što je bolje od većine. Gluma se može opisati kao prvoklasna, pri čemu naročito raduje zalaganje i ozbiljnost mlađeg dijela postave.

Zbog toga je „Montevideo, vidimo se!“ idealan bioskopski film koji ima dušu i u kome je lako uživati. Sve njegove prednosti i mane proishode iz potrebe da se potpuno prilagodi ukusu publike, a da ujedno zadrži umjetnički integritet.

Iako taj spoj nije savršen, Dragan Bjelogrlić je ovim radom potvrdio status Zdravka Šotre nove generacije, a gledaoci su dobili više nego dostojan nastavak prvog dijela.

Galerija

( Radenko Savić )