Adonis: Ako ne volimo, ne možemo pisati

Adonis je već godinama stalni kandidat za Nobelovu nagrdu.

Ovog francuskog Sirijca (rođen 1930. kao Ali Ahmad Said Esber) odavno smatraju jednim od najvećih živih pjesnika. Prošlu godinu obilježio je monumentalnim dvotomnim djelom Knjiga (al-Kitab) (2013, Sej i Galimar).

To je miks destilovanog pjesničkog razmišljanja, novih pjesničkih formi i poezije predislamskih pjesnika. Profesor na libanskom univerzitetu, Zahida Darviš Žabur, u studiji „Adonisova Knjiga - Raskidanja i harmonije“ kaže: „U Knjizi kao da su se spojila dva Adonisova lica: lice mislioca koji je kroz veliki broj eseja izazvao polemike i poljuljao temelje arapske kulture posijavši nemir u duhovima ušuškanim u etabliranoj sigurnosti, i lice pjesnika čiji je način pisanja postao način oslobađanja, poziv na prevazilaženje, na obnavljanje čovjeka i svijeta.

U Knjizi u kojoj istorija nije samo materija za diskurs, nego učesnik, Adonis je zaista ostvario projekat o kome je sanjao tokom cijele svoje književne karijere. Stalne teme prethodnih zbirki su preuzete, ali su produbljene: revolt, egzil, vidovitost, stvaranje, djetinjstvo, grad, religija.

Novina je u arhitekturi zbirke: tekst je složen u različitim rodovima u kojima istorija i hronika sačinjavaju elemente poetskog pisma. On sâm je sav u njoj. Knjigom Adonis dostiže vrhunac svoje pjesničke slave, pošto je odnio pobjedu sveobuhvatnog pisanja i time postigao jedinsven podvig u istoriji arapske poezije. Knjiga je istovremeno bilans i kruna cjelokupnog njegovog djela.“

Razgovor počinjemo prisjećanjem na mlade dane, na vrijeme formiranja budućeg pjesnika...

"Uvijek me je podsticala velika želja da promijenim život i sve što me je okružavalo. I to mi je poezija podarila. Poezija me je stvorila. Rodio sam se iz njedara poezije, iz jedne pjesme. Ta pjesma me je iz osnova promijenila. Zato imam izuzetno intiman, fizički odnos sa poezijom.

Ja sam puno radio i još uvijek radim, treba puno raditi, treba ostvariti planove i biti okrenut ka budućnosti. Čovjek ne postoji bez rada. Ako radite, dobro se osjećate. Ako ne radite, niste niko.

To je ono što čini razliku između čovjeka i životinje. Čovjek radi i mijenja svijet, ima svoju istoriju, dok životinja ne radi, ne mijenja ništa, trpi sve i nema istoriju. Ljudsko biće ne postoji bez rada. Ne treba se plašiti svijeta i teškoća, treba stvarati, treba biti autentičan i iskren i ne ponavljati se".

A šta je pisanje: potreba, zanat, ili mogućnost dijaloga sa samim sobom?

"To je unutrašnja potreba. Bez pisanja znam da ne bih postojao. Kroz pisanje vidim sebe, shvatam sebe i svijet. Nije to sredstvo da se nešto objasni. To je vrhunsko dostignuće. Kad pjesnik piše on je i u sebi i izvan sebe, jer se ne može vidjeti spoljnji svijet ako se ne vidi i unutrašnji, ne može se vidjeti vidljivo a da se ne vidi nevidljivo. I vidljivo i nevidljivo su upućeni u tajnu".

Jedna vaša rečenica glasi: “Nema umjetnosti bez ljubavi.“

"Jer pjesma je jedna vrsta ljubavi, ljubavi između pjesnika, jezika i svijeta, to je ljubav u troje. Ako ne volimo, ne možemo pisati. Voljeti nije samo voljeti ženu, nego voljeti najrazličitije stvari. A voljeti ženu je vrhunac ljubavi".

Vaše pjesništvo nalazi se između dva pjesnika - Bodlera i Malarmea. Ipak, više naginje k Bodleru.

" Potpuno se slažem sa vama, jer moje prvo francusko - pjesničko opismenjavanje bio je prevod Cvijeća zla od riječi do riječi još u gimnaziji. Oba ova pjesnika su kršila i društvene forme i njihov način predstavljanja društva u poeziji.

Postoji čovjek i postoji svijet. Ima puno pjesnika koji insistiraju samo na čovjeku, zaboravljajući svijet. Drugi insistiraju na svijetu brišući svoje ja. Čovjek i svijet su povezani, znači treba vidjeti i čovjeka i svijet. Ja sam pokušao da spojim te dvije stvari".

Evo nekoliko simbola kojima se služite u svojoj poeziji. Molim vas da kažete neku riječ o njima.

"Egzistencija - Egzistencija je neprestano začinjanje. Pravi problem nije smrt, pravi problem je život. Smrt je neizbježna i banalna. Naš problem je sâm život. Kako savladati siromaštvo koje deformiše svijet, pa je naš cilj da se izbriše siromaštvo sa površine svijeta da bi ljudsko biće stvarno bilo slobodno. Ima suviše ljudi koji ne žive. Na svakih pet minuta umire jedno dijete u svijetu

. Rana - metafizička rana Adama i Eve se pretvorila u fizičku ranu. To je istorija, patnja ljudskog bića, bijeda, sve ono što je neljudsko, ono od čega boli. Prašina - Sama egzistencija je rana, jer sva ljepota svijeta se jednog dana pretvara u prah. Sve ono što čini ljepotu svijeta, kao nježnost cvijeta ili ljudskog bića, sve je to istovremeno i prašina, sve je potčinjeno vječitoj metamorfozi. Vjetar - Vjetar je oličenje neprestane promjene.

Putovanje - Putovanje nas bogati susretima sa različitim ljudima. Ljudi sami posjeduju svoja bogatstva koja nam predaju u tim susretima i ta raznorazna znanja i iskustava se prenose na nas u diskusijama. Nisam izuzetno zaintersovan za pejzaž, drveće se ponavlja, a čovjek je bogatiji od prirode i neponovljiv. Mene privlači čovjek i njegova istorija. Te milijarde ljudskih bića gdje nijedno ne liči na drugo! To je nešto fantastično! Putovanje kroz svijet je odjek mog unutrašnjeg putovanja. Taj zahtjev iziskuje promjenu mjesta.

Ali moja domovina nije geografija, nego jezik. Prošlost - Ima ljudi za koje prošlost igra veliku ulogu. Za mene je prošlost kao munja, nekoliko ideja, nekoliko ličnosti, nekoliko pjesama, ali to nije za mene apsolutna referenca.

I religiozan čovjek vidi prošlost kao apsolutnu referencu. Misticizam - Moj misticizam je bez boga, paganski, ako se tako može reći. Ne mislim ni na bilo kojeg boga ili religiozno iskustvo, kada govorim o misticizmu. Moje molitve su okrenute životu, jer poezija uljepšava život na zemlji, čini ga manje efemernim i bijednim. Treba razdvojiti religiju i duhovnost.

Religija je individulna stvar. Ako postoji snažno duhovno osjećanje, ono se nalazi samo izvan religije. Priroda, nepoznato, imaginacija... sve je to duhovnost

Alen Boske je bio i vaš i moj prijetelj. Taj veliki čovjek je primao pjesnike iz bijelog svijeta. Pored slikara koje sam odvela kod njega bilo je i pjesnika. Jednom sam odvela i brata Branka Miljkovića, Dragišu, da mu preda knjigu „Zablude najlepše pevaju“. I Vi ste ga voljeli.

"Boske je bio veliki prijatelj, veliki intelektualac, plemenit, otvoren, gostoljubiv čovjek. Njegova je kuća bila otvorena poeziji i pjesnicima iz cijelog svijeta. I mene je u njoj dočekao. Želio je da upozna arapsku poeziju i radio sve da se razne kulture sretu.

Volio je poeziju beskrajno i borio se na sve načine za njen opstanak. Kako je bio i književni kritičar, uspio je da ubijedi Mond i Figaro da objavljuje u njima svake nedjelje jednu pjesmu koju je on birao i predstavljao. Prevodio sam ga i objavio u mojoj reviji Poezija. I sa Mišoom sam bio blizak prijatelj. U vještini revolta bio je nenadmašan. Znao je da sluša. I njega sam prevodio".

Rekli ste: “Svaki stvaralac nastoji da postupa kao Bog.“ Život ste proveli u stvaranju.

"Čovjek je stvoren da bi stvarao. Čovjek bez stvanja nije ništa. Čovjek je po definiciji stvaralac jer pred sobom ima svijet, istoriju, komunikaciju. Stvarati znači posmatrati svijet. Pred čovjekom se nalazi taj prostor za stvaranje. Stvarati znači - nadati se. Rekoste da Bonfoa kaže da je stvaranje i svjedočenje. Ako je to istovremeno i promjena, slažem se, jer za mene stvarati znači - promijeniti, znači - prevazići ono što je pred nama. Poezija stvara jedno drugačije društvo.

Galerija

( Branka Bogavac )