Ne gledam današnju košarku, jer nemam šta ni da vidim
"Mislim da smo igrali lijepu košarku, da nas je bilo gušt gledati, a nama je bilo gušt igrati. Zato i ne gledam današnju košarku, koja je jako siromašna", kaže Rađa za "Vijesti"
U drugoj polovini osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka košarka na protorima bivše Jugoslavije doživjela je revoluciju koja je ubrzo zapalila čitavu Evropu - na sceni se pojavila nova generacija Jugoplastike, splitske ekipe sa tradicijom ali u tom trenutku bez rejtinga koji bi je svrstao u sam vrh igre pod obručima na Starom kontinentu.
U gradu u kojem se na svakom koraku priča samo o „balunu”, košarkaški pubertet počeli su da doživljavaju momci koji će kasnije postati slavni i u postojbini košarke, Americi - Dino Rađa i Toni Kukoč. Bio je to dječiji vrtić čiji je učitelj bio takođe neafirmisani trener Božidar Maljković, ali kojem je za kamen temeljac postavljen iskusni Duško Ivanović, uz kojeg mladi i talentovani klinci, sve i da su htjeli, nisu mogli „zalutati” ni na Rivi ni na Marjanu.
Njihov život bila je košarka. Njihov dom bila je mala sala na „Gripama”. Njihov jedini izlet bio je odlazak na utakmicu. Isprva kao talentovana ekipa od koje svi zaziru, a samo treptaj oka kasnije kao kaznena ekspedicija koja melje sve pred sobom.
Ekspedicija od koje su svi strahovali, ali koju su sa oduševljenjem dočekivali i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Podgorici, i u Ljubljani, pa i komšijskim, tradicionalno „neprijateljski” naklonjenim, pravim košarkaškim sredinama poput Zadra ili Šibenika...
Uz Duška, Dina i Tonija, bili su tu još Perasović, Sobin, Savić, Sretenović, Pavićević..., svi odreda besprekornog ponašanja, vaspitanja, ali i košarkaškog umijeća. Kockice su se poklopile, Evropa je dobila novog vladara. Jugoplastika je osvojila tri titule šampiona Starog kontinenta, neki od igrača i trener Maljković nisu dočekali het-trik, ali su u njemu imali nemjerljivu ulogu.
Jedan od onih po kojem se prepoznaju i tadašnja Jugoplastika i košarka na svim prostorima bivše Jugoslavije, ali i grad Split, svakako je Dino Rađa. Bio je gospodin pod obručima, gospodin je ostao i do današnjih dana, uspravno i dostojanstveno prolazeći kroz burna vremena koja su uništila nekadašnju državu.
Na parketu bio je i atraktivan i opušten, nezaustavljiv i nemilosrdan, ali nikada nijednim gestom, makar ni najmanjim, nije ugrozio dostojanstvo protivnika. Van parketa, i tada i sada, ostao je ono što je bio i na terenu - čovjek!
U holu beogradskog hotela „Crowne plaza”, uz kolače se pripremajući za meč protiv veterana bivšeg SSSR-a, Rađa je bez problema pristao da za „Vijesti” govori o „žutima”, o nekadašnjim i sadašnjim vremenima, o gostovanjima u Podgorici, o tome zašto danas ne gleda košarku i ne zna praktično nijednog košarkaša...
"Mnogo mi pozdravite moje prijatelje Ratka iz Kotora i Gorana iz Budve, iz hotela „Splendid”. Nemojte zaboravit", kaže Rađa na početku razgovora.
Povod za susret veterana bivše Jugoslavije i bivšeg SSSR-a je start regionalne studentske lige u košarci, koju će u početku igrati Crna Gora, Srbija i Hrvatska. Kako ocjenjujete tu ideju?
"Mislim da je to dobra ideja, danas je sport postao nešto u čemu je previše menadžera, roditelja, nekako se izgubila sama misao sporta - biti bolji od nekoga, dobiti nekoga. Danas su novci sve, sve pokreću, pa mislim da je ova ideja o studentskoj ligi dobra, sa njom se ponovo vraćamo na početak i ono što sport u osnovi treba da bude".
Nostalgičari, ali i današnje generacije koje su imale priliku da na snimcima gledaju majstorije Kukoča, Ivanovića, Vas i vaših savremenika, slažu se da se nekada igrala ljepša košarka...
"Opet kažem i ne odustajem od mišljenja da su novci pokvarili sve. Danas imate Amerikance koji igraju za reprezentacije Makedonije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore... To je katastrofa! Zašto ih uzimaju? Zato što je bitan nekakav rezultat..."
Osim u novcu, u čemu je još razlika?
"Nema kvaliteta! Danas nema kvaliteta jer se više ne radi kao što se radilo nekad. Danas se trenira duplo manje nego prije. Stvar je vrlo jednostavna - broj ponavljanja je uvijek broj ponavljanja. Naravno, svoju ulogu ima i talenat, ali vrlo malo - rad je sve! Danas se ne radi kao što se nekad radilo. Naša generacija radila je po sedam-osam sati svakog dana. Nije naš uspjeh došao slučajno, nismo mi bili ništa pametniji ni talentovaniji od drugih. Naravno da smo imali talenta, ali smo ga nadograđivali ogromnim radom. Uporedite dvojicu igrača - jedan koji svakod dana trenira dva sata, a drugi četiri. Zamislite koliko će biti bolji ovaj drugi poslije godinu treninga, pa poslije dvije, tri... Neke stvari moraju se dovesti do automatizma brojem ponavljajna, da ti u stresnoj situaciji ne moraš razmišljati, već reagovati automatski".
Nažalost, i nekadašnja Jugoplastika a današnji Split, preživljava teške dane. Pokušali ste da pomognete, ali...
"Teško je, danas je sve biznis i to jako brutalan. Ko da više i ko ima više, taj osvaja. Pogledajte ko igra fajnl-for Evrolige - onaj ko ima više para i ko kupuje bolje igrače".
Uzalud talenat?
"Da, odmah ga kupe. Čim neko odskoči, odmah ga kupe. A ovi jadni mali klubovi, koji nemaju love, oni su predodređeni da proizvode i prodaju za ništa".
U Splitu je nekada vladala euforija za fudbalom, čak i u vrijeme kada je Jugoplastika harala Evropom.
"Hajduk ima tradiciju i to nikada neće umrijeti. Uvijek će Hajduk biti Hajduk, bez obzira na svoje rezultate, bez obzira na rezultate bilo kojeg sporta. To je jednostavno tako".
Čini se da zbog toga ispašta košarka?
"Ispaštaju svi, ali nema veze. Hajduk je dio povijesti tog grada, dio naše kulture. Kao što za Barselonu kažu da je „više od kluba”, to važi i za Hajduk. Doduše, na nekom drugom nivou, ali u suštini je to isto poimanje stvari".
Da li ste gledali Evropsko prvenstvo u Sloveniji?
"Ne. Uopšte ne gledam košarku. Nikad!"
Znate li makar nešto, jeste li čuli za nekog od crnogorskih košarkaša, poput Pekovića ili Vučevića?
"Nisam ih nikada gledao. Normalno da sam čuo sa njih, ali da nekoga od njih sada vidim ovdje, ne bih ga prepoznao. Nijednog".
Izuzetak nije ni NBA?
"Ni to ne gledam".
Čime se bavite?
"Ničim. Tačnije - djecom. Imam troje djece, svakodnevne obaveze su takve da nemam vremena za nešto drugo. Imam neke hobije, ali nemam vremena za bavljenje ozbiljnim poslom. Da bi se čovjek bavio nekim ozbiljnim poslom, treba potrošiti dosta vremena, imati na raspolaganju čitav radni dan. A ja jednostavno ne mogu imati radni dan na raspolaganju, moja sloboda je jedino ujutru od 9 do podne. Ostatak dana provedem bukvalno u trci oko nekog klinca, gdje je, šta je, vodi ga tamo, vodi ga ovamo. Dvojica su još mali, a ovaj stariji ima 17 godina i ne možeš ti njega u 11.30 naveče poslati da ide sam kući. Posljednji autobus ide u 11, vremena više nisu kao što su bila. Danas možeš naići samo na neki problem, tako da se bolje malo žrtvovati za djecu dok ih ne izvedeš na neki put".
Jeste li im preporučivali da se bave sportom?
"Ne i nemam namjeru. Jedan sin se bavi sportom, drugi pleše i svira gitaru i nema veze sa sportom, a treći je još premali. Ali, ja ne želim biti jedan od onih roditelja koji forsiraju djecu da budu u sportu zato jer sam ja bio košarkaš. Ne, izaberi ti, pa ako hoćeš ja ću sve napraviti da im pomognem. Ja im pričam da je sport zdrav, da se dosta putuje, da se kroz igru može živjeti od toga, ali izbor je njihov i ne želim ih opterećivati oko toga".
Da li se gledate sa kim iz Vaše generacije?
"Uglavnom smo u kontaktu, s nekim se gledam više, s nekim manje. Generacijski smo vezani".
Za ondašnju Jugoplastiku se tvrdi i da je igrala možda i najljepšu košarku u evropskoj istoriji...
"Teško je meni pričati o tome. Radije bih to prepustio nekom analitičaru. Mislim da smo igrali lijepu košarku, da nas je bilo gušt gledati, a nama je bilo gušt igrati. Zato i ne gledam današnju košarku, koja je jako siromašna. Danas ne možete vidjet dodavanje od poda, ne možete vidjeti nešto tehnički kvalitetno, sve neku silu, snagu, tuču... Ne znam kad je posljednji put viđeno da centar igra dobro leđima, da ima kvalitetnu tehniku..."
Protiv koga Vam je bilo najteže igrati?
"Teško je bilo igrati sa Rusima, oni su imali dobru školu na tom reprezentativnom planu. Protiv njih je bilo teško igrati i sa reprezentacijom Jugoslavije i sa Hrvatskom. Što se tiče klubova, kad smo mi bili u naponu snage, onda su Amerikanci bili rijetkost u Evropi i svako ko je igrao u evropskim ligama bio je dobar. Uvijek je protiv njih bilo najteže, recimo protiv jednog Norisa. Bilo je teško i protiv Sabonisa..."
Uvijek je bilo zajebano igrati u Podgorici
Čujete li se sa Duškom Ivanovićem?
"Tu i tamo se čujemo. Čuli smo se baš kad je bilo Evropsko prvenstvo u Ljubljani. Znam da je uzeo Bosnu, neka ga, neka radi".
S obzirom na to da ne pratite današnju košarku, da li makar na osnovu nekih starih vremena mislite da Crna Gora ima perspektivu?
"Uvijek je bilo kvalitetnih igrača u Crnoj Gori, uvijek je Budućnost bila jedan od zajebanijih klubova u bivšoj državi. Nije bilo lako igrati dolje. Ko god prođe neku određenu školu, taj ima pedigre, tako je, vjerujem, i dalje. Pratim malo nogomet, vidim da vaša reprezentacija zagorčava život mnogima. Znam da ste i u vaterpolu dobri, pretpostavljam da je tako i u košarci".
Znate li koga od fudbalera?
"Znam Vučinića, ovoga što je igrao u Romi".
Dolazite li u Crnu Goru?
"Bio sam baš za ovu Novu godinu. Bilo je super", zaključio je Rađa.
Brojke
8 medalja sa velikih takmičenja ima u zbirci trofeja - dva zlata na evropskim prvenstvima (sa Jugoslavijom 1989. i 1990), dva srebra na olimpijskim igrama (sa Jugoslavijom 1988. i sa Hrvatskom 1992), kao i četiri bronze (na SP 1994. sa Hrvatskom, ep 1987. sa Jugoslavijom, te na EO 1993. i 1995. sa Hrvatskom)
40. pik na NBA draftu bio je 1989. godine. u drugoj rundi izabrao ga je Boston
16,7 poena je prosječno postizao u NBA ligi
8,4 skokova po utakmici imao je u dresu Bostona
2 puta je bio prvak Evrope, oba puta sa Jugoplastikom (1989. i 1990. godine)
18 godina trajala je profesionalna karijera legendarnog Splićanina
7 puta bio je prvak države - tri titule ima u Jugoslaviji, a po dvije u Grčkoj i Hrvatskoj
Galerija
( Aleksandar Vučković )