Bašić: Pojedine uloge sam prihvatio iz prkosa

Glumac Senad Bašić u svojoj dugogodišnjoj karijeri odigrao je preko 60 uloga. Ipak, tek je ulogom Faruka Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan” uspio osvoji publiku širom Balkana.

U dogodovštinama ove poznate familije publika uživa već sedam sezona, a uskoro će početi da se prikazuje nova u kojoj ćemo saznati kako su čuveni Fazlinovići preživjeli pad aviona.

"Važno je da su preživjeli (smijeh). Pisac se zaista dosjetio da Fazlinovići prežive na jedan vrlo duhovit način", izjavio je “Vijestima” Bašić, ne želeći da otkriva scenario nove sezone.

On ne sumnja da će i ova sezona biti gledana kao prethodne. To što svaka obara rekorde gledanosti njemu ne stvara problem, naprotiv, Bašić tvrdi da uživa da radi na tom projektu.

Faruk je njegova prva televizijska uloga nakon rata, a mnoge je, kako tvrdi, morao da odbije. Prije rata igrao je u dječijim televizijskim programima i dramama

"Želimo da to što snimamo bude jednako dobro kao i prve sezone. Mislim da tu našu žar i predanost publika osjeti, zato nam se i povećava gledanost. Seriju radi ekipa radoholičara. Iako snimamo već dugi niz godina, elan i energija nas ne popušta. Radimo jednakom energijom kao što smo radili prije šest godina", objašnjava Bašić, dodajući da su se za svih šest godina toliko srodili da čak funkcionišu kao porodica, a to najbolje dokazuje njegov odnos sa Mustafom Nadarevićem, koga i u privatnom životu zove “tajo”.

"Mustafa i ja radimo još od filma “Kod amidže Idriza” koji smo snimali 2004. godine. U svojoj dugogodišnjoj karijeri ni sa kim nijesam toliko intenzivno sarađivao kao sa Mustafom. Sa nekim kolegama imam predstave koje su u životu 20 godina, ali ovako svakodnevno, intenzivno i na više projekata, kao sa Mustafom nikad ni sa kim nijesam sarađivao. Uskoro ćemo raditi nešto i za teatar. Ne znam kako su nas zvijezde spojile, ali ove godine slavimo 10 godina saradnje", pohvalio se Bašić.

Bosanskohercegovački glumac poznat je i po improvizacijama teksta. Te sitne izmjene on naziva "glumački začini" i smatra da bez toga uloga gubi uvjerljivost. Takav njegov odnos prema scenariiju ne smeta ni autoru Feđi Isoviću.

"Feđa je predivan što se toga tiče. Fleksibilan je i veoma cijeni rad glumca. On razumije da se ne može napraviti dobra komedija, a da glumac tome ne doda nešto svoje što zna da će biti zabavno publici. Upravo ti glumac začini daju životnost, uvjerljivost ne samo nama, već i publici. Neke stvari se ne mogu napisati za stolom. I sam Feđa nam je dosta puta rekao da scenario možemo promijeniti, ali samo da bude bolji. Tako da se ne ljuti kada mi malo improvizujemo” priča Bašić.

Faruk je njegova prva televizijska uloga nakon rata, a mnoge je, kako tvrdi, morao da odbije. Prije rata igrao je u dječijim televizijskim programima i dramama.

"Puno sam serija odbio, ali se kod “Lud, zbunjen, normalan” poklopila ekipa koja je tada kad smo počinjali bila mala. Mislim da nas nije bilo više od trojice“, priča Bašić koji nije odbijao samo televizijske uloge.

Znao je da ne prihvati i uloge za pozorište, ali i nakon što njegova odluka "prenoći", da se predomisli. Bašić je poznat kao glumac koji pažljivo bira svoje uloge i ni po koju cijenu ne prihvata sve što mu se nudi.

"Serija “Lud, zbunjen, normalan” je uspjela zato što je tim koji je radi napravio pozitivnu radnu energiju. Ne pamtim za šest, sedam godina koliko radimo na tom projektu da je došlo do nekih ekstremnih ekscesa"

"Uvijek je glumcu teško da odbije angažman. Nekad bih ulogu prihvatio više iz prkosa. Sjećam se uloge u predstavi “Sklonište”, gdje sam igrao šefa skloništa svih mjesnih zajednica. Najprije sam tu ulogu odbio, ali kad sam došao kući shvatio sam da gluplji scenario u životu nijesam pročitao. Zato sam riješio da ta uloga bude moj izazov, pozvao reditelja i saopštio mu da sam se predomislio. Nećete vjerovati, preko 300 repriza je ta predstava doživjela i sa njom sam obišao gotovo čitavu Evropu", prisjeća se Bašić.

Za sebe kaže da je zaljubljenik u pozorište i film, pa je i to bio razlog što je odbijao televizijske uloge.

"Do 2004. godine vjerovao sam da glumac treba da se posveti filmu i teatru. Moj stav je bio kao kod Engleza - u teatar mogu samo talentovani, na film mogu i dobri glumci, a u TV program može svako. Međutim, na kraju sam se uvijerio da to nije tačno. Sa pojavom privatnih i nezavisnih televizija, ona je preuzela primat, a autorima se dopušta potpuna sloboda. Jednu epizodu popularne televizijske serije u nekoj većoj zemlji gleda i do 10 miliona ljudi. Mi svi ovo radimo za publiku, a pozorišta su, nažalost, poluprazna. Televizijska produkcija je čak i film bacila u drugi plan. Sada televizije kupuju studija od svih velikih filmskih produkcija”, priča Bašić, dodajući da je kod nas još situacija drugačija. Televizijska produkcija još nije toliko jaka, ali ga raduje činjenica da se snima dosta filmova.

"Žalosno je što se dosta filmova kod nas radi bez budžeta, na goli entuzijazam. Razlog što danas lako možete snimiti film je taj što je tehnika snimanja postala pristupačna. Vi sada za tri hiljade eura kupite kameru sa kojom možete snimiti profesionalno film, što je bilo nemoguće prije 15 godina. Morali ste provući 50 km trake kroz jednu optiku, a kamera za taj projekat košta milion maraka”, priča Bašić, dodajući da to što se dosta snima ne znači i da su sve ideje istih dobre.

"Uvijek mora biti dobra priča, glumci, režija. Cijeli ovaj posao jeste timski. I serija “Lud, zbunjen, normalan” je uspjela zato što je tim koji je radi napravio pozitivnu radnu energiju. Ne pamtim za šest, sedam godina koliko radimo na tom projektu da je došlo do nekih ekstremnih ekscesa. Ljudi su vrlo svjesni o kakvom se poslu radi i šta je potrebno da se dođe do rezultata. Možemo biti srećni, jer kad smo ulazili u realizaciju serije, niko nije očekivao da će doživjeti ovu vrstu gledanosti kakvu ima danas“ ”, zaključuje Bašić.

Glumačko prokletstvo

Bašić zbog obaveza na Akademiji, i posla u teatru i seriji, nema baš puno slobodnog vremena.

“Slobodno vrijeme (smijeh)!? To je glumačko prokletstvo. Naš posao je aritmičan i nemamo radno vrijeme da znamo od kad do kad radimo. Često mi se desi da ne mogu da planiram ni ljetovanje, jer baš tada dobijem da snimam nešto i moram da mijenjam planove, a to utiče i na familijukoja trpi zbog svega toga“, objašnjava Bašić.

Dodaje da je srećan što on od svoje porodice ima podršku i razumijevanje za naporan posao koji radi.

"Ta podrška se sticala. Teško ko može da razumije kakva je priroda ovog posla, šta znači raditi 12 sati na dan, a onda doći kući i učiti novu ulogu, ili snimati 12 sati, a poslije toga imate naveče predstavu. Obično kad dođem poslije jednog takvog radnog dana, zavalim se kao klada. Ali, moj đed je najbolje govorio “sine, bolje ti je da se 100 puta zavališ od rada, nego jednom od lijenosti”.

Internet kao alat za učenje

Bašić predaje glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Sa studentima se dobro slaže, a ne voli da im bude autoritet. Trudi se da vrijeme provedeno sa studentima koristi i njemu, pa dok on njima predaje glumu, oni njega uče iz oblasti informatike.

"Sve prije nauče studenti, pa meni pokažu. Internet je donio mogućnost da studenti istražuju i znaju šta istražuju posebno kad rade neki projekat. Često se dešava da informacije koje je ja trebalo da donesem, studenti mene nauče. Priznajem, nijesam toliko vješt kad je tehnika u pitanju, kao oni. To je jedna digitalna generacija, koja ima fenomenalan alat za učenje - Internet i znaju da se njime služe”, objašnjava Bašić.

Kada je on studirao, do informacija nije bilo lako doći.

“Nekad mi je žao što sam završio školu 1987. i što nije postojala ta mogućnost da i ja tako mogu pogledati film koji poželim u roku od pet minuta. Mi smo morali da naručimo film iz Beograda, a za taj čin prepiska je trajala sedam dana nakon čega nam film pošalju vozom,pa ga mi pokupimo u Sarajevu na stanici pa idemo u kino i gledamo film. Po tri sedmice nam je trebalo da gledamo jedan film. Tako smo učili istoriju film, a sad je to mnogo lakše”, tvrdi Bašić.

Galerija

( Marija Vasić )