Moć kutije koja govori

Povodom 20 godina Radija Slobodna Evropa (1994-2014)

Obično kažemo da vrijeme u kojem živimo čini spoj neponovljivog istorijskog iskustva. Posebno se to odnosi na XX vijek, kojeg neki naučnici nazivaju "najkraćim vijekom" imajući na umu nevjerovatan tehnološki razvoj koji je “ubrzao" istoriju, a čovjeka ovog vijeka učinio zavisnim od nekih pojava o kojima i ne razmišljamo kao o dijelu kulture i iskustva našeg vremena. Kada kažemo da jedino čovjek XX vijeka pamti i pismonošu i internet, kočiju i supersonične avione, glasonošu i bežične telefone, onda imamo na umu i raspolućenost u njegovoj svijesti - u samo jednoj generaciji između svijesti zemljanog poda i satelitske antene.

U takvom iskustvu "kutija koja govori", ili radio aparat, postala je dio kulture čovjeka XX vijeka u mjeri i na način o kojem se veoma malo razmišlja. Zanimljivo je da se istorija još uvijek bavi više djelatnim pojedincem i njegovim idejama, uticajem na razvoj društva, nego emisionim centrima koncentrisane pameti uobličene u jedinstven i neponovljivi govor. Od kada je čovjek pronašao način da riječ putuje kroz etar, postao je zavisan od informacije, ali i predmetom manipulacije. Tako se po ko zna koji put pokazalo da svaki tehnološki pomak može poslužiti čovjeku, a i biti protiv njega.

U tom smislu istorija radija je više nego poučna. Početak nastanka ovog medija se obično vezuje za Veliku Britaniju i naučnika Džemsa Makvela koji je 1873. godine razvio teoriju o elektromagnetnim talasima. Sve dok njemački naučnik Hajnrih Hertz nije eksperimentalno pokazao (1887) da elektromagnetni talasi mogu prolaziti vazduhom od jednog uređaja do drugog, Makvelovo otkriće bi bilo jedno od mnogih koja nijesu našla primjenu. Svaki slušalac radija je, bar jednom, čuo za Hertza, po kome je uspostavljena mjerna jedinica za radio talase, kao što vjerovatno zna da je zahvaljujući italijanskom naučniku Markoniju, koji je značajno unaprijedio ovu tehnologiju, i Crna Gora postala prva zemlja Balkana na čijem je tlu montirana jedna radio stanica (avgust 1904. Volujica).

Prvi čovjek čiji se glas čuo na radiju bio je izvjesni Reginald Fesenden koji je usavršio uređaj koji je mogao da emituje ljudski glas i muziku. Pošto je pomenuti Fesenden (24. decembra1906.) čestitao Božić posadama brodova koji su plovili Atlantskim okeanom, krenuo je vrtoglav uspon ovog medija.

Dok je bio u službi pomoći i napretka ljudi ova vrsta komunikacije se razvijala kontrolisano. Međutim, ubrzo su centri moći prepoznali njegovo značenje i moć, pa su radio stanice počele nicati kao pečurke a radio novinarstvo postaje profesija. Od prve čestitke Božića posredstvom radio talasa, do obavještenja o rezultatima predsjedničkih izbora prošlo je nepunih 14 godina. Naime, prva radio stanica koja radi i danas, "KDK" u Pensilvaniji je 2. novembra 1920. objavila rezultate predsjedničkih izbora (kandidati: James Cox i Warren Harding) i samo godinu dana kasnije zaposlila i prvog radio spikera koji se zvao Harold Arlin. Ubrzo je zemljina kugla bila prekrivena hiljadama radio stanica, čime je oblikovana nova kultura u oblasti informisanja. Radio je omogućio milionima ljudi nešto što je do tada bilo nezamislivo da u isto vrijeme čuju informaciju o nekom događaju, ali i da čuju istu pjesmu, ili melodiju. Ali je radio omogućio i da se čuje samo ono što neko (ne) želi. Odnosno, radio vrlo brzo postaje sredstvo informisanja, ali i propagande.

U tom smislu u istoriji je posebno apostrofiran značaj onih radio stanica koje se u prelomnim istorijskim razdobljima služile za slanje nekih važnih poruka. Pomenućemo samo Radio Beograd i Radio London koji se veoma često pominju u kontekstu obraćanja kralja Petra II Karađorđevića poslije martovskog puča 1941. i govora u avgustu 1944. poslije sporazuma Tito-Šubašić. Posebno je zanimljiv ovaj drugi, jer je poslije njega u ratnoj konfuziji koja je vladala među četnicima nastala pjesma: "Mi za kralja, kralj za Tita, šta je ovo, Bog te pita".

Naravno, u istoriji rada radio stanica postoji bezbroj sličnih upita izazvanih potrebom čovjeka da bude obaviješten, što je ujedno i preduslov da bude podvrgnut propagandi i manipulaciji. Vjerujem, da je mali broj nas razmišljao o tome zašto smo u potrazi za radio stanicama u vrijeme komunizma najlakše "hvatali signale Radio Rige". Tek poslije pada komunizma sam shvatio da je ova stanica u najzapadnijoj bivšoj sovjetskoj republici bila značajan medijski punkt u Hladnom ratu. To što smo najbolju muziku u vrijeme komunizma slušali preko Radija Luksemburg takođe pripada istoriji propagande tokom Hladnog rata, kao što se slušanje Radio Moskve za vrijeme Rezolucije IB "plaćalo dobrovoljnim radom" u kamenolomima Golog otoka.

I tako bi istorijat priče o radiju, mogao ličiti na pokušaje kontrole moći nad informacijom, odnosno istorijatom manipulacije. I dok su mnogi od nas naivno pomislili da je padom komunizma završena epoha propagande, ratovi početkom devedesetih su nas vratili u najmračniju epohu medijske manipulacije koja je nagovještavala mogućnost da nas sve pretvori u glinene golubove oblikovanih laži. Nenaviknuti na medijski pluralizam, neoosposobljeni na kritičko prosuđivanje, vaspitavani da vjerujemo i ne sumnjamo, bili smo amorfna masa koju su centri moći mogli oblikovati prema svojim potrebama i željama. Tek su veoma rijetki pojedinci prepoznali tu opasnost i bili toliko usamljeni da su mogli preživjeti samo ukoliko bi im neko "sa strane" uspio pružiti podršku i "ohrabriti" veoma mali broj onih spremnih da kritički prosuđuju servirane "istine".

U tom smislu, pojava Radija Slobodna Evropa (RFE) je daleko značajnija od onoga što se sa distance od dva desetljeća može prosuditi. Danas malo ljudi zna da je ta radio stanica koja emituje program na 28 jezika, u suštini stara više od 60 godina i da je posljednjih 20 godina prisutna i na prostoru bivše Jugoslavije. To bi značilo, da je i ova radio stanica "čedo" Hladnog rata, ali je u jugoslovenskom slučaju dosljedno promovisala principe na kojima je zasnivala svoju programsku orijentaciju: "da širenjem informacija i ideja promoviše demokratske vrijednosti i institucije; da pruža objektivne vijesti, analize i forume o domaćim i regionalnim pitanjima važnim za uspješne demokratske i tržišne reforme; da širenjem demokratskih vrijednosti jača civilno društvo; da se protivi etničkoj i religioznoj netoleranciji i promoviše međusobno razumijevanje među narodima; da nudi model za lokalne medije, pomaže u obuci novinara sa ciljem da jača profesionalizam i nezavisnost u medijima, te razvija partnerstva sa lokalnim medijima; da gaji bliže veze između zemalja regiona i etabliranih demokratija”. Upravo su ovi programski orijentiri učinili ovu radio stanicu značajnim subjektom procesa i događaja ex Yu prostora. Antiratni stav, kritičko uobličavanje javnog mnjenja i promocija demokratskih vrijednosti su nemjerljivi kapital koji je ova radio stanica unijela u previše "zagađeni" prostor bivše jugoslovenske zajednice.

Međutim, ono što je bitno za prosuđivanje značaja i uloge jednog medija i nadilazi njegovu misiju u relativno kratkom intervalu od dvadeset godina je ono od suštinskog pitanja za sve medije: čiji je to medij i ko ga kontroliše? Jasno je da samo ekonomski nezavistan medij od država u kojima emituje program je mogao opstati u jednoj ovako važnoj misiji. Radio Slobodnu Evropu finansira američki Kongres preko Borda guvernera. CIA je, bar prema zvaničnim informacijama, iz ovog medija odstranjena, odnosno njen uticaj, s obzirom da je do tada ova radio stanica bila u funkciji hladnog rata odnosno širenja vrijednosti zapadne demokratije prema istočnom bloku. Danas je centrala ove radio stanice u Pragu i pored zemalja bivšeg SSSR-a i Jugoslavije, zemlje Magreba, Pakistan i Avganistan su takođe "pokrivene" ovim radio signalom. Dvadeset godina rada nekog medija i nije neki jubilej koji bi bio vrijedan pažnje sa stanovišta dužine rada. To bi bilo tek punoljetno čeljade koje bi, pošto je prohodalo (31. januara 1994) odrastalo u specifičnom ambijentu kompleksnih istorijskih okolnosti i kao takvo sazrelo do nivoa ključnog pitanja - kako dalje?

Želim da kažem da jubilej i nije toliko važan za samu RFE koliko je važan za slušaoce na Balkanu kojima je ova stanica bila poželjna i nezaobilazna terapija unutar haosa, medijskog nasilja i propagande koja je oblikovala jedan virtuelni svijet, unutar kojeg je bila umješnost prepoznati čovjeka. Danas je onima koji nijesu prošli kroz pakao raspada Jugoslavije teško objasniti da je za mnoge od nas RFE bio sedativ za prenapregnute nerve i zrno racionalnosti u mozgovima koji su sistematski ispirani kojekakvim lažima iz raznih centara moći. Zato što živim u Crnoj Gori, u kojoj se tradicionalno ideološko-politička laž njeguje kao kultura i u miru, za najveći broj onih koji su znali ili bar bili skeptični prema takvoj kulturi, ova radio stanica je bila ne samo prozor u svijet, već i razlog za potrebu racionalnog prosuđivanja. Jer uloga medija nije samo u tome da vas informišu, već i da vas motivišu da razmišljate o onome što govore.

U uslovima zaglušujuće propagande, čuti "drugog" i "drugačijeg" nije bila samo stvar potrebe, već mentalne higijene. RFE je za razliku od obrasca informisanja koji je nudio informaciju kao sredstvo propagandnog rata, bio u funkciji demontaže. Uloga "posmatrača"i "posrednika" u povezivanju pokidanog, spajanje " nespojivog" je nešto što će značenje ove radio stanice u predhodnih 20 godina situirati u istorijski kontekst koji nadilazi značenje uobičajenog medija.

Dakle, posmatrano iz perspektive običnog žitelja i stanovnika Balkana, RFE je fenomen koji je jednako bio važan i kao kultuloroška i kao medijska činjenica. To je dugo bio jedini medij koji je na svojim talasima povezivao i neprijatelje u ratu i neistomišljenike u miru i koji nas je učio da svaki problem ima više ili manje različitih strana.To je već bio dovoljan razlog za razmišljanje i to je bilo nešto sasvim novo za ljude koji su vaspitavani i učeni da za njih, i o njima, razmišljaju neki drugi. Vjerovatno će neke suptilnije analize medija u perspektivi više isticati značaj ovog medija u promjeni kulturološkog obrasca, ne malog broja slušaoca. Kao što će za najveći dio nas ostati dilema da li kvalitet medija zavisi od uspostavljenih standarda kojih se pridržava ili od novinara koji supstituišu i realizuju te standarde. Upravo u toj činjenici vidim smisao daljeg postojanja ovoga medija.

Jer, imamo primjere pojedinaca koji su radeći u ovom medijskom servisu stekli veoma visoku novinarsku reputaciju, da bi promjenom ambijenta u novim uslovima prilagođeni lokalnim novinarskim standardima ponovo postali propagandisti nalik onima iz vremena kada je osnivana RFE. Pri tome mislim na najstariji dnevni list u Crnoj Gori, koji je u vrijeme urednikovanja jednog od bivših novinara RFE, pao čak ispod nivoa Pobjede iz 90-ih za koji smo (ne)opravdano mislili da je dotakao dno novinarske profesije. Upravo, zbog toga smatram da smisao postojanja ove radio stanice ni približno nije okončan. Naprotiv, smatram je i dalje važnom i potrebnom, jer RFE ne treba posmatrati kao medij, već kao standard koji tek treba da zaživi na ovim prostorima. A da je povratak na " staro" ovdje uvijek moguć, ilustrativan je primjer kojeg sam naveo.

( Šerbo Rastoder )