Liječenje biljem nije uvijek bezopasno

Ono što je „prirodno“ nije automatski i bezopasno i u tome je najveći problem liječenja biljem, pogotovo dodavanja biljnih preparata bilo kojoj terapiji.

Biljke, naime, sadrže vrlo moćne prirodne hemikalije, od kojih se uostalom vrlo često i prave lijekovi, i one lako mogu da se „sudare“ sa drugim medikamentima i naprave štetu.

Svako bi, prije nego što odluči da se liječi prirodnim supstancama, morao dobro da se raspita o mogućim dejstvima i interakciji sa drugim lijekovima, bilo da su takođe prirodni ili da potiču iz farmaceutskih laboratorija, pišu Večernje novosti.

Drugi je problem „prirodnih lijekova“ taj što se u prodaji nalazi ogromna količina različitih preparata čija efikasnost uopšte nije sigurna, jer nije poznat kvalitet aktivnog principa, tip ekstrakta koji se koristi, pa ni bezbjednost i efikasnost primjene.

Takvi preparati, naime, prolaze daleko manje rigorozne kontrole od pravih lijekova. Jednu od posljedica toga bilježe alergolozi: sve više alergija, astmi, gastrointestinalnih tegoba i drugih poremećaja imunološkog sistema, čiji je uzrok otkriven u „prirodnim preparatima“ za jačanje imuniteta, protiv kijavice, želudačnih tegoba i tako dalje.

I pored toga što je efikasnost tih preparata najblaže rečeno pod znakom pitanja, kao i kvalitet, „prirodni preparati“ se koriste sve češće i kao lijek. Glavni razlog je upravo to pogrešno vjerovanje da su, budući da su prirodni, sigurno i bezopasni.

To je velika zabluda. Svaka supstanca koju čovek proguta, uključujući i hranu, sadrži svoja farmakokinetična i farmakodinamična svojstva - u prevodu potencijalno ili neposredno aktivne alkaloide i druge hemikalije koje u organizmu reaguju sa drugim supstancama.

Najprostija potvrda toga je poseban jelovnik koji pacijenti dobijaju uz neke lijekove, kao što su oni za razređivanje krvi. Hrana, naročito biljna, naime, toliko utiče na efikasnost lijeka da stalno mora da se vodi računa i o njenom djelovanju na hemijske procese u krvi.

Kada je u pitanju prirodno terapeutsko sredstvo koje sadrži aktivne principe više biljaka, na primjer mješavine domaćih čajeva, onda se situacija znatno komplikuje. Kod mladih i zdravih ljudi obično nikakvih tegoba nema (mada su po pravilu i količine koje se uzimaju obično male), ali kod starijih ljudi koji već imaju neke poremećaje i uzimaju lijekove, onda „narodni lijek“ može da napravi i priličnu štetu.

Na velikom broju „prirodnih preparata“ čak su i navedeni rizici, na primjer, da mogu da smanje koagulaciju krvi i dovedu do krvarenja (kao ekstrakt belog luka) ili snižavaju krvni pritisak (ekstrakt belog luka, kefir), ali su istraživanja pokazala da ljudi takva upozorenja uopšte ne čitaju, ili ih zanemaruju. Kako najveći broj prirodnih preparata deluje direktno ili indirektno baš na kardiovaskularni sistem, stručnjaci kažu da bi bar pacijenti koji sa time imaju problema svakako morali da porazgovaraju sa svojim ljekarima prije nego što se upuste u „liječenje biljem“. Neki prirodni preparati, kako se pokazalo, mogu da izazovu i pogoršaju srčane aritmije.

U međuvremenu, prirodni preparati su sve popularniji i sve ih je više, gotovo svakodnevno se pojavljuje ponešto novo. I sve djeluje - premda ne uvijek onako onako kako piše na uputstvu.

Crveni fermentisani pirinač, tradicionalni kineski lek za snižavanje holesterola, na primjer, ima efekte slične statinima, što znači da potpuno remeti liječenje ljudi kojima su ti lijekovi prepisani. „Hypericum perforatum“, prirodni lijek za depresiju, snažno utiče na metabolizam lijekova, naročito ciklosporina.

„Crni koren“ američkih Indijanaca (latinsko ime cimicifuga racemosa), biljka koja se koristi protiv valunga i drugih tegoba menopauze, utiče na jetru i svakako bi morali da je izbjegavaju svi koji su ikada imali probleme sa tim organom. Zbog štetnog djelovanja na jetru iz prodaje je u nekim zemljama već povučen „Piper methysticum“ ili „Kava-kava“.

Ginseng ili žen-šen utiče na koagulaciju krvi, gorka pomorandža (citrus aurantium), „čudotvorni lijek“ protiv gojaznosti - štetna je za srce. „Fucus vesiculosus“, morsku travu punu joda, morali bi da izbjegavaju svi koji imaju sklonost hipertiroidizmu.

I na kraju, neke biljke, baš kao otrovne pečurke, mogu i da ubiju - upozorenje se odnosi na ljude koji hoće sami da ih skupljaju i prave svoje „čajeve“. Prije nekoliko godina u Italiji je dvadeset osoba dospjelo u bolnicu jer su začinili hranu otrovnom biljkom koju su brali u šumi, misleći da je divlji bijeli luk.

Ima i drugih sličnih biljnih vrsta, od kojih je jedna jestiva, druga otrovna. To, naravno, ne znači da ljudi ne bi smjeli da beru bilje, ali bi bilo dobro da se ograniče samo na one vrste koje dobro poznaju.

( Vijesti online )