Jukagiri - ljudi smrznutih predjela

Vjetar liže Kolimu i zavlači svoj prohladni jezik pod odijelo. Svuda su prazne „hruščovke“ (kvadratne zgrade Hruščovljevog perioda). Donji spratovi su im zakovani daskama i furnirom. Skeleti hangara liče na pauke, a lučni kranovi, tj. hiljade tona isprepletanog zarđalog gvožđa, nikada se neće pomjeriti s mjesta.

Među nizovima „hruščovki“ kao da puzi „živa plijesan“ od nekoliko stotina nakrivljenih šupa, sklepanih od dasaka i građevinskog otpada. Nikle su 1990-ih, ali su brzo propale, jer se od petnaest hiljada žitelja grada Čerski dvanaest hiljada već preselilo „na kontinent“ [tako žitelji udaljenih regiona RF, prije svega krajnjeg Sjevera, zovu centralnu Rusiju - prim.red.].

Luka više ne radi, ne rade ni preduzeća, ostale su samo budžetske institucije: stambeno-komunalni sektor, administracija i škola, a i one same sebe održavaju. Na konstrukciji jedne „hruščovke“ stoji ogroman natpis: „SLAVA KPSS!“ [Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza - prim.red.]. Čudna pohvala čudnom bogu bijelaca.

Na obali se tamne brvnare. Ispod njih staro rudničko okno urasta u promrzlo tlo: niska tavanica od dasaka, truli podupirači, zarđale šine nestaju u ledu... Pretpostavljam da su to ostaci logora od koga je i počelo osnivanje grada. Tu su trideset sedme zatvorenici podigli ustanak.

Ustanak je ugušen, ovdje na obali je streljano pedeset ljudi. Tri djeteta se igraju na zarđalom brodu, a u pozadini se plave planine. Onostrana, ćutljiva priroda na obali velike i hladne rijeke.

Već ovdje, u Čerskom, osjećam prisustvo duhova. Dolijeću iz tundre, gledaju sa rijeke, prolaze između betonskih „hruščovki“. I ćute. Sve dok ne naučiš da ih čuješ.

Vođa roda Zeca

Teško je zamisliti ovdašnja rastojanja: 50 km do oblasnog centra, 3500 km do Jakutska. Teritorija veličine Evrope, potpuno nenastanjena. Obale strme, kao da su bagerom sasječene. Goli slojevi smrznute zemlje liče na obnažene ožiljke. Na njima samo crne šume sa deformisanim drvećem, i tek ponegdje ribarska koliba.

U daljini se rumene planine, a iza njih hladan, višečasovni zalazak sunca. Unaokolo tundra, tajga, hladne rijeke i jezera, planinski lanci, ranije nastanjeni samo zvjerima i rijetkim porodicama nomadskih lovaca i ribolovaca. A sada više nema skoro nikoga.

Vjačeslav Šadrin

Sa mnom je Vođa, Vjačeslav Šadrin, predsjednik savjeta jukagirskog naroda. Krupan i snebivljiv, nosi naočare. Liči na nekakvo meče ili na Pjera Bezuhova. Petnaest godina je bio direktor škole u jukagirskom selu Neljemnoje, zatim se preselio u Jakutsk.

On je nešto poput zaštitnika ljudskih prava ili socijalnog radnika. Vršlja po selima, pomaže ljudima da izvade potrebne dokumente, ili da pošalju dijete u bolnicu, ili da iskamče od ministarstva motorne sanke „Buran“.

"Moj djed mi je jednom pregledao glavu“, kaže Vođa. „Ne znam šta je on vidio na njoj, uglavnom, tada je izrekao sakramentalnu frazu: ‘Neće od njega postati lovac’. Zato su me poslali u grad da učim školu. Ali uvijek sam znao da ću se vratiti."

„Zašto?“

„Zato što sam ja Šadrin, vođa roda Zeca...“

„Ljudi smrznutih predjela“

Jukagiri su autohtono stanovništvo Istočnog Sibira. Tu su živjeli i prije dolaska Tunguza, još od neolita. Vodili su nomadski život, svaka porodica za sebe, i živjeli u jurtama i poluzemunicama, loveći divljač i ribu na obalama rijeka. Koristili su kameno oruđe sve dok nisu došli Rusi. U njihovoj kulturi sačuvani su najarhaičniji elementi: kult predaka i šamana, prinošenje pasa na žrtvu i Ep o Vrani.

Kultura kamenog doba sve donedavno je bila živa ovde, na hladnim prostranstvima Istočnog Sibira pokrivenim tajgom. Kada bi umirao jukagirski šaman, tijelo su mu sjekli na komade, meso su sušili i dijelili kao amajliju, a glavu su nabijali na drveni stub, sve su to oblačili u svečano odijelo i postavljali u stanište kao ikonu.

Do dolaska Rusa jukagirska plemena su vjekovima bila raštrkana na ogromnoj teritoriji, od Lene do ušća Anadira. Kozaci su donijeli dvije stvari koje su za njih bile katastrofalne: alkohol i velike boginje.

Kod autohtonih žitelja Sibira ne funkcioniše dehidrogenaza alkohola. To je ferment koji razlaže alkohol u krvi. Zato oni odmah postaju pijanice, pošto ne mogu da se otrijezne. Alkohol je na njih djelovao kao heroin, tako da je votka postala glavna valuta za trgovce krznom.

"Jukagiri su veoma pošteni, svakome vjeruju, i uvijek drže datu riječ. Ako iz nekog razloga ne mogu da ispune ono što su preuzeli na sebe, spremni su na svaku kaznu koju odredi naručilac posla, bilo da je Rus ili Jakut"

Još gore je to što žitelji Sibira nisu nikada bolovali od infektivnih bolesti i nisu bili imuni na njih. Nisu mogli podnijeti grip, male boginje, sifilis, gubu... Najgore su bile velike boginje. U 19. vijeku su epidemije velikih boginja pokosile gotovo cjelokupno jukagirsko stanovništvo. Pred Revoluciju su bila ostala samo dva jukagirska plemena, koja su živjela veoma daleko od civilizacije, u najhladnijim područjima na Zemlji.

Oni južniji, iz roda Zeca, lovili su divljač u tajgama u gornjem toku Kolime, a sjeverni, iz rodova Gusana i Alaja skitali su sa irvasima po tundri između Kolime i Indigirke. Evenska reč „jukagir“ u stvari znači „daleki ljudi“ ili „ljudi smrznutih predjela“.

Srećom, njihova kultura je detaljno opisana. Na Kolimu su 1880-ih protjerani narodovoljci Johelson i Bogoraz (članovi tajne revolucionarne partije „Narodna volja“). Johelson je godinama živio sa Jukagirima, naučio njihov jezik i zapisao mnoge bajke i pjesme.

U svojim zapisima on prikazuje krajnje simpatičan narod. Jukagiri nisu znali za ličnu svojinu i novac. Ulovljenu divljač i ribu dijelili su svima prisutnima. Pored toga, nisu umjeli ni da lažu.

„Jukagiri su veoma pošteni, svakome vjeruju, i uvijek drže datu riječ. Ako iz nekog razloga ne mogu da ispune ono što su preuzeli na sebe (na primjer, da naprave čamac), spremni su na svaku kaznu koju odredi naručilac posla, bilo da je Rus ili Jakut. Oni sami ne znaju cijenu svoga rada, i zato vjeruju trgovcu na riječ...“ Prirodno je da takav narod nije mogao dugo da opstane uz prisustvo došljaka. Već krajem 19. vijeka se smatralo da su oni u fazi izumiranja.

Kolimsko

Kolimsko i Andrjuškino su susjedna sela, udaljena 240 km jedno od drugog. U oba sela živi otprilike po 800 ljudi. U Andrjuškinu žive Jukagiri i Eveni, a u Kolimskom uglavnom Čukče, ali i tamo ima Jukagira i Evena.

Kolimsko je nastalo od jukagirskog nomadskog naselja. Tu su stada divljih irvasa prelazila rijeku Omolon kada su migrirala na sjever, prema okeanu, bježeći od komaraca. Jukagiri su ih napadali prilikom prelaska rijeke i ubijali koliko god su mogli da bi obezbijedili meso za zimu. Sada više nema tih migracija.

„Živio je nekada jedan zlobni nitkov“, kaže legenda. „On je uhvatio živog irvasa, odrao mu kožu i pustio ga. Zaštitnik divljih irvasa, duh po imenu Tolon Moje, bio je uvrijeđen zbog takve bezosjećajnosti i odveo je irvase sa Omolona...“

Posljednji snijeg je pao desetog juna, a prvi snijeg desetog jula. Pola godine traje noć, temperatura je minus 50 stepeni.

„Znate koliko ima komaraca ljeti?“, kaže Vođa. „Djeca se zabavljaju tako što trče kroz oblak komaraca i gledaju kako se pretvaraju u crne siluete”.

Kako su ljudi uopšte mogli ovdje da se nastane?

Polarna naselja su prilično neugledna. Prije nego što je uspostavljena sovjetska vlast, ovdašnji uzgajivači irvasa i lovci nikada nisu živjeli u selima, nego su skitali tundrom kao nomadi.

Sada žive na obali Kolime u ubogim barakama na sprat. Iz dugih dimnjaka kotlarnice diže se iznad tundre gust pramen crnog dima. Na sve strane su kože irvasa. Jedne se suše, druge kao da su bačene, treće vire iz snijega...

Kao da nemaju nikakvu vrijednost. Neki čovjek polako vuče plastične sanke po blatu. U jednom dvorištu stoji kabina aviona sa ostatkom natpisa „OFLOT“. Avion je pao negdje u tundri i sada je, u „drugom životu“, postao šupa. Svuda se okupljaju prelijepe pametne lajke (sjeverni lovački psi) sa dugom i mekom dlakom.

Vođa i ja ulazimo u neudobne „komunalke“ u barakama, tj. u stanove gdje živi po nekoliko porodica. Nailazimo na stari izdubljeni kanu. Pravili su ga Jukagiri iz tajge u gornjem toku rijeke. Ovdje svi imaju mnogo lijepa imena, preuzeta od starijih generacija ruskog naroda: Pelagija, Akulina, Terentij, Makar, Gavrila...

Najveće iznenađenje su cijene. Ovdje je sve četiri puta skuplje nego u Moskvi. Jedno mlijeko i deset jaja koštaju dvjesta rubalja (4,4 eura). Sve se doprema avionom, a avionska karta od Jakutska do Čerskog u jednom pravcu košta 30 hiljada rubalja (660 eura). Ovdje ljudi i nemaju novac, ali zato mesa i ribe ima na pretek.

Vršnjaci mamuta

„Selo Kolimsko se odlikuje time što ovdje nije uništen sovhoz (poljoprivredna zadruga iz sovjetskog vremena)“, objašnjava Vođa.

Mamut se često sreće u jukagirskim bajkama. Nedavno se ispostavilo da su ti giganti na Medvjeđim ostrvima izumrli prije nepune četiri hiljade godina, što znači da su ih Jukagiri zaista poznavali

„Jednostavno je preimenovan u zajednicu ‘Turvaurgin’. Svaka porodica radi za sebe, a uprava, knjigovodstvo i veterinari su zajednički. Jedna polovina stanovnika gaji irvase, a druga lovi ribu. U tom selu je sačuvana i krojačnica. Svi nekako uspijevaju da opstanu”.

U Andrjuškinu nije tako. Tamo su se podijelili na porodična stada i na kraju su svi propali. Upropastile su ih mamutove kosti. Tamo su banditi trgovali tim kostima. Za to područje su bila „zadužena“ dvojica: Vatagin i Golupčikov. Trgovali su zlatom, kostima i ribom.

Oni su Andrjuškino uzeli pod svoje, kupili su alat i tehniku i počeli da kopaju na obalama rijeka. Iz Moskve je dolazio biznismen koji je otkupljivao te kosti. Ljudi su se tada preorijentisali na kosti.

Zašto da se cijele godine potucaju u krajnje teškim uslovima, kada je dovoljno da pronađu jednu kljovu? A po našim shvatanjima, to je tabu. Mamut je žitelj Donjeg Svijeta, u koji ne treba zalaziti. U taj svijet su silazili samo šamani.

Ako otud nešto uzimaš, onda otvaraš put duhovima. Ja sam čovjek savremenih shvatanja, ali taj lako stečeni novac stvarno nije donio sreću nikome od onih koji su vadili kosti. Vatagin je nedavno umro, a Golupčikov je ubijen.

Tako je posao obustavljen, a u Andrjuškinu se više ne gaje jeleni. Sada se ispostavilo da oni čak ne mogu da koriste svoj račun u banci, jer su kao osnivači zadruge registrovani nekakvi Vataginovi prijatelji u Jakutsku.

Drugo je ovdje kod nas, u Kolimskom. Ovdje uglavnom žive Čukče, a oni više slušaju starije. Starci su im rekli: „Ne treba kopati kosti“, i oni su poslušali.

Mamut se često sreće u jukagirskim bajkama. Nedavno se ispostavilo da su ti giganti na Medvjeđim ostrvima izumrli prije nepune četiri hiljade godina, što znači da su ih Jukagiri zaista poznavali...

Internacionala u tundri

Pored ulaza stoji pomoćna kućica od dasaka. Oko nje se petljaju ljudi i djeca, obilježavaju daske kredom i odvaljuju ih. Udarci čekića odjekuju iznad Kolime.

„Kakva je ovo šupa?“

„Tvoje riječi su uvredljive. To je lovački dom, sutra ga tjeramo u tundru.“

To je Petja Kaurginen, drugi čovjek u ovdašnjoj zadruzi. Tu je i radnik Lazar, njegov prijatelj, a treći je Igorjok, Petjin brat, vođa grupe uzgajivača irvasa. Svi su mišićavi kao konji, a lica kao da su im štavljena. Uopšte ne psuju. Petja je najstariji, ima preko četrdeset godina. On je očigledno glavni.

Po izrazu lica se vidi da je pametan i iskusan. Djeluje pomalo umorno. Kaurgineni su Čukče, a Lazar je Jakut. Višenacionalnost je na ovom području uobičajena pojava.

Sovjetska vlast je 1920-ih pokušala da podijeli Sibir na sovjete po plemenskoj pripadnosti, ali nije uspjela, jer plemena ovdje nemaju jasno omeđene teritorije. Po istoj tajgi i tundri skitale su porodice raznih naroda: Jukagira, Čukči, Korjaka i Evena. Svi oni su bili poliglote. Čak i danas svi stariji ljudi znaju po četiri jezika.

Petja i Vođa počinju da proučavaju dokumente „Turvaurgina“. Svaka čast Vođi. On pomaže svima, a ne samo Jukagirima.

Oni se potpuno razlikuju po karakteru. Čukče su žestoki momci. Nemaju baš nikakve sličnosti sa junakom ruskih viceva [u ruskim vicevima Čukče često imaju smiješnu ulogu naivnih i glupih ljudi].

Kao da su sa Kavkaza, a ne iz Sibira. Naprasiti su i gordi, vole da budu nezavisni. Čukče su jedino sibirsko pleme koje je pružilo žestok oružani otpor Rusima. U zarobljeništvu su vršili samoubistva. Oni nikada nisu potpisivali nikakve ugovore sa Rusijom, niti su plaćali porez u krznu.

Jukagiri su nešto sasvim drugo. Oni su suptilni, blage naravi. Johelson se našao u čudu kada je shvatio koliko Jukagira pati od „arktičke histerije“, neobične duševne bolesti kod koje dolazi do promjene stanja svijesti. Iznenadio se i kada je vidio kako lako oni padaju u trans i u kojoj mjeri su podložni hipnozi.

Mladi kozaci su u šali često hipnotisali Jukagire i tjerali ih da urade nešto nepristojno. Njihova histerija ponekad je poprimala razmjere epidemije: ljudi bi puštali divlje krike, kidali svoju odjeću, pokušavali da se bace u rijeku, bježali u šumu, pentrali se na visoko drvo ariš i danima sjedjeli na njegovim granama.

Možda je ta psihička nestabilnost vezana za hladnoću, glad i nedostatak sunčeve svjetlosti, a možda i za drevne slojeve svijesti, još iz doba kada je čovjek tek učio kako da njome ovlada.

Oni Rusima nisu pružali nikakav otpor...

Izolovani jezik naroda koji izumire

Kada je 1937. u kolimski logor dospio mladi lingvista Jurij Krejnovič, on je tu, u Šalamovljevom paklu, sreo Jukagira koji je zaklao zadružnog irvasa, i počeo je da uči njegov jezik.

Kada je 17 godina kasnije izašao na slobodu, odbranio je disertaciju na temu jukagirskog jezika i od tada je taj jezik postao veoma popularan u lingvističkim krugovima, jer je izolovan i nema srodnih jezika, što govori o vrlo drevnom porijeklu jukagirskog naroda.

Posebno je neobično što su Jukagiri imali svoje pismo. Ono je ideografsko i ne liči ni na azbuku, ni na hijeroglife. Najviše podsjeća na šare koje učenik crta po klupi kada se zamisli.

Te slike su korišćene za pisanje ljubavnih ili lovačkih poruka. “Dok je bio živ, stari Spiridončik, moj rođak, on je to umio da čita“, kaže Vođa. „Sada više niko ne umije.“

Johelson je često dobijao pisma od jukagirskih djevojaka, tako da je pismo dešifrovano i naučnici smatraju da ono pripada kulturnom nasljeđu neolita, vezanom za crteže na stijenama.

Možda je to bio prvi čovjekov pokušaj da zabilježi neku informaciju. Još ima pedesetak staraca koji se sjećaju jukagirskog jezika. Mali sjeverni narodi Rusije brzo izumiru još od sredine prošlog vijeka.

Već su izumrli Aleuti, Ajni, Kamasinci, Kereci, Sirenici i Juzi. Na ivici nestanka su Eskimi, Nivhe, Keti, Uljče, Oroci, Oroči, Negidalci, Nanajci, Naukani, Udigejci, Aljutori, Itelmeni, Enke i Jugakiri.

Po svemu sudeći, za desetak godina će se u istoj situaciji naći Dolgani, Evenke, Eveni, Hanti, Mansi, Nganasani, Selkupi, Korjaci i Šorci. Posljednjih godina su pojedini jukagirski starci, ribari i uzgajivači irvasa iz Andrjuškina, Kolimskog i Čerskog nezavisno jedan od drugoga pokušali da spasu jezik svog naroda.

Jedan je počeo da drži časove jukagirskog u kolimskoj školi, drugome je to pošlo za rukom u čerskoj školi, treći je otvorio pjevačku sekciju, a četvrti na svome terenu pokušava da osnuje dječji kamp.

Oni, međutim, ne umiju da predaju, tako da su njihovi časovi djeci nejasni i dosadni. Ti bojažljivi i nevješti pokušaji su posljednji trzaji naroda koji umire. Jedan od njih, stari uzgajivač irvasa Vasilij Nikolajevič, priča:

„Iskreno govoreći, ja sam se toga prihvatio zato što mi je prije dvadeset godina u Andrjuškinu jedan starac na samrti rekao: ‘Vasja, nije valjda ovo kraj? Nije valjda da nas stvarno više neće biti?’“ Ja mu tad rekoh: ‘Ma nije... Nešto ćemo već preduzeti...’ A sada sam i ja ostario, i mislim: nije valjda stvarno kraj?“

Duhovi Sjevera

Nad obalom se uzdižu „hruščovke“ u Čerskom, štrče betonske grede kao kakvi idoli, ukočile se crne zmije armature kao indijski ukrasi. Čudno zvuči, ali osjećam da ovdje sve zavisi od te ćutljive prirode. Od nje zavise čak i najmonstruozniji eksperimenti.

Iznenada shvatam da je GULAG možda bio kazna Rusima za upad u ove predjele. Duhovima Sjevera nisu se dopale naše građevine, pa su rekli: „Samo vi gradite...“ Primjećujem da se nešto pomjera na ledu blizu obale.

Grupa ljudi u čukotskoj odjeći izvlači na led polarne saonice, kači ih za stare motorne sanke, pričvršćuje kože, bakrače i gvozdenu burad sa benzinom. Iz kola pokrivenih ciradom izviruje starica, izviruju djeca...

To se porodica Nutendli sprema da ode svom stadu. U mrtvom gradu ta scena izgleda kao nekakav postapokaliptički sajber-pank, kao ljudi koji su nadživeli savremeni svijet i izgubili svoju kulturu, ali i dalje skitaju...

Na pijesku ispred rudarskog okna nekadašnjeg logora stoji brod iz vremena GULAG-a. Potpuno je zarđao. Duhovi gledaju iz tamnih prozora kabine, igraju se u šarama od rđe. Oni su ga i pojeli.

Galerija

( Šura Burtin, "Ruski reporter" )