Freska

Čovjek je nesumnjiv marketinški talenat – da se nije odlučio za crkvenu karijeru, siguran sam da bi u svijetu postmodernog hipermarketinga bio vrlo uspješan. Da se time bavi, vjerovatno bi bio pošteđen i nekih nevolja – sigurno ga niko ne bi izbacivao iz Crne Gore. Radio bi za DPS, zaboravio bi se Beba, što bi ovaj sve mogao napraviti...

Naravno, pogađate da je riječ o multitalentovanom parohu Džomiću. Prvo je objasnio ko je ko na freskopisu u podgoričkom hramu Hristovog vaskresnja, a onda doživio da ga iz njegove firme surovo demantuju, optužujući ga da on, zapravo, vodi privatni rat protiv nekih političara... Ovakav demanti starješine hrama govori da ova javna priča nije prijatna Crkvi, ali, iskreno govoreći, Džomić je već odradio posao, pozivom “Dođite da vidite ima li Đukanovića u hramu”. Vjerovatno su desetine zaludnih građana ovih dana svraćali u hram da vide, ako ne Ranka, a ono ko je sve tamo - upisan...

Važno pitanje je i da li je tamo Milo. Ako jeste, sigurno nije dio “kompozicije Ad”, kako to nazva raspjevani paroh. On se nalazi među zaslužnima za sazdanje hrama. I vjerovatno je najzaslužniji u toj ekipi. Ali, iako vam liči na M.Đ, objašnjeno je da to nije premijer čiji će mandat na čelu Crne Gore, u ovoj ili onoj formi, uskoro nadmašiti i Fergusonov staž u Mančester junajtedu, i pontifikat pape Vojtile u Vatikan sitiju... Nije nemoguće da je freskopisac dobio sugestije da slika likove koji, od prilike do prilike, mogu biti shvaćeni i ovako i onako. To se ne bi protivilo duhu kanonskog živopisanja.

Kada iz hrama saopštavaju da na freskopisu, najednom, nema političara – pomalo morate imati osjećaj da vas prave budalama. A Tito, Marks i Engels? Šteta što u nekoj crkvi ne naprave kompozciju Ad sa mnogo više likova. Zamislite, ko bi se sve tu našao? Od Bakunjina i Kamija do Sartra i Umberta Eka, od Čomskog i Če Gevare do Hokinga i Dokinsa, od Džojsa i Fukoa do Lenona i Elfride Jelinek… Kada bi neko naslikao takvu “kompoziju Ad”, bila bi to istovremeno i istorija duhovnih vrhunaca čovječanstva. I još jedna potvrda one stare da se u u raj ide zbog klime, a u pakao – zbog društva.

Prvo, nema mjesta čuđenju – ovakve stvari se rade, mnogi manastiri i crkve imaju ktitorske freske, na njima se odista nalaze realni ljudi čija je politička i(li) finansijska moć sagradila vjersko zdanje.

Ikonostasi i freskopisi bijahu neka vrsta preteče stripa. Zamislite civilizaciju koja nije baštinila fiksirani tekst, i kakvu su moć, u tom kontekstu, imale ovakve slike u crkvama. Tadašnjoj pastvi vjerovatno su djelovale kao “live” prikaz nebeskog naselja, čija se niti jedna “istina” nije mogla pobiti. Smjestiti nekoga u “pakao” bila je – neopoziva osuda. Danas je sve to, na sreću, prije svega – smiješno. Ili, kompliment.

No, Džomić je, kako rekosmo, definitivno, majstor marketinga. Možda je ovo smještanje Ranka u pakao bio jedini način da dovedu Mugošu na ceremoniju otvaranja? A možda je i tzv. gradonačelnik bio ko-scenarista ovoga stripa. On i Džomić bi se lako dogovorili koga će gdje.

Kad Džomić sve to objašnjava, završi pričom o umjetničkoj slobodi. Ako postoji neko ko ne bi smio da govori o “umjetničkoj slobodi”, to su ljudi crkve. Kao što ne očekujete da o duhovnosti besjede starlete i zvijezde rialitija, kao što osjetite nelagodu kada tajkuni pričaju o časti, a političari o poštenju, jednako je besmisleno kada ljudi crkve, najkonzervativnije institucije na planeti, govore o bilo kojoj slobodi, a posebno umjetničkoj. Ovo važi za djelatnike bilo koje crkve. Crkva je po definiciji negacija slobode. Pitajte Tolstoja o crkvi i umjetničkim slobodama. Do danas, najveći ruski pisac je anatemisan i označen kao neprijatelj pravoslavne crkve. Time je platio svoje veličanstveno naivno uvjerenje da treba hrišćanstvo braniti od crkve.

Iskreno, živo me zanima čime je paroh podgorički zaslužio da ga Dobrica Ćosić, u Piščevim zapisama nazove “mračnjakom i pokvarenjakom”, uzgred, napisavši mu prezime pogrešno – Džonić. Džoni(ć), be good...

Opet, ne treba sve gledati sa loše strane. Moglo bi od svega ovoga da ispadne i nešto zabavno... Ova bi priča o “ktitorskoj fresci” mogla da inauguriše običaj da i ovdašnji tajkuni, kad prave svoje kuće, hacijende i dvorce, počnu da obavezno izrađuju i ktitorsku fresku. Negdje na glavnom zidu dnevne sobe, ili kakvog salona... Živopisac prikaže tajkuna kako drži u rukama umanjenu kuću, i, što mislite, kome je predaje? Ko bi se tu, od “svetaca” sve našao? Ko bi tu bio glavni, kolokvijalno - “bog”. Kome se odnedavno, izgleda, klanja i Amfilohije...

( Balša Brković )