Brazilsko suočavanje sa mračnom prošlošću

Brazil još uvijek ima problema da se suoči sa sopstvenom prošlošću i danima vojne diktature. U Sao Paolu stoji zgrada nekadašnje tajne policije u kojoj je bila zatvorena i sadašnja predsjednica Brazila.

Na jugu Sao Paola u Ulici Tutoia stoji već oronuli kompleks betonskih zgrada koje više nalikuju nekakvim kancelarijama. Tri dugačke dvospratnice okružuju prostor koji je sad veliki parking sa samo nekoliko parkiranih vozila gradske policijske stanice.

Ali za vrijeme vojne diktature u Brazilu od 1964. do 1985. godine, ta zgrada je bila pojam straha, terora i smrti. I parking je bio pun zloglasnih crnih limuzina tajne službe DOI-CODI.

Posljednja fotografija Herzoga prije nego što je likvidiran (FOTO: dw.de)

To je skraćenica za zloglasnu Destacamento de Operações de Informações - Centro de Operações de Defesa Interna (Odjeljenje za obavještajnu djelatnost - Centar operacija za unutrašnju odbranu) čiji su službenici imali praktično neograničena ovlaštenja u „borbi“ protiv komunizma.

Štaviše, iako je bilo područnica tajne policije u čitavom Brazilu, teror je počeo upravo u Sao Paolu. DOI-CODI je zapravo stvoren iz takozvane Operação Bandeirante, koja je baš u tom gradu okupila više pripadnika savezne i lokalne policije, a priključili su im se i neki pripadnici brazilske vojske. Finansijski su ih pomagali lokalni industrijalci, a njihov „rat“ protiv marksista, makar s one strane bilo kakvih zakona, ubrzo je postao praksa vojne diktature u čitavom Brazilu.

Mučena predsjednica, ubijen novinar

Spolja, oronula zgrada u Sao Paolu jedva da pokazuje išta od svoje mračne prošlosti gdje je nekad radilo više od 200 agenata tajne policije. Zgrada se u proteklim godinama više puta obnavljala i pregrađivala, ali osnova kompleksa je ostala kao i u doba vojne diktature. Ali stanovnici grada odlično znaju što se u njoj nalazilo i zato je još danas zaobilaze u širokom krugu.

Jer za vrijeme vojne diktature je u Brazilu uhapšeno više od stotinu hiljada ljudi, a barem polovina od njih je bila i mučena. Evidentirana je likvidacija 486 osoba, a samo u toj zgradi je ubijeno 47 ljudi. Zgradu u Ulici Tutoia odlično poznaje i sadašnja predsjednica Brazila Dilma Rusef. Ona se još kao studentkinja priključila socijalističkom pokretu u svojoj zemlji i 1970. godine je uhapšena u Sao Paolu.

„Tortura nikad više” (FOTO: dw.de)

I nju su mučili, kako tvrde njene drugarice iz zatvora, puna 22 dana, ali DOI-CODI u gorljivoj studentkinji s debelim naočarama ipak nije otkrio neku presudnu opasnost za državu i režim. Druga sudbina je u sjedištu tajne policije u Sao Paolu snašla novinara i ljevičarskog intelektualaca Vladimira Vlad Herzoga.

Prekretnica za čitav Brazil

O posljednjim danima popularnog novinara svjedoči njegov prijatelj i kolega Leandro Koner. I njega su istog dana „pozvali“ da im objasni svoje veze sa zabranjenom komunističkom partijom Brazila tako da je čuo što se zbiva u susjednoj, Herzogovoj ćeliji. Satima su ga mučili i svako malo je čuo krike svog prijatelja. Ali onda, „poslijepodne je odjednom bila tišina u njegovoj ćeliji“, sjeća se Koner.

Razlog te tišine je uzbunio čitav Brazil čak i u tim danima vojne diktature. Objavljeno je da je Vladimir Herzog „počinio samoubistvo“ u svojoj ćeliji i kao „dokaz“ je ponuđena fotografija novinara kako se objesio svojim pojasom o rešetku prozora.

Naravno da baš niko nije povjerovao u to objašnjenje tajne policije. Usprkos zabrani okupljanja na njegovu sahranu u Sao Paolu se okupilo na hiljade ljudi i ta sahrana pred katedralom u Sao Paolu se pretvorila u najveći protest za cijelo vrijeme trajanja vojne diktature. Policija je na učesnike protesta morala da pošalje oklopna vozila i čitav grad je smrdio od suzavca, a upravo ta sahrana je bila prekretnica u Brazilu. Doduše, diktatura je nakon toga potrajala još deset dugih godina. Ali i vlastodršci su tada u Sao Paolu shvatili kako ih građani neće pustiti da vladaju dovijeka, a i na drugoj strani su i posljednji shvatili da s vojnom diktaturom više nema nikakve diskusije.

Duboke podjele u zemlji

Vojna diktatura u Brazilu je već odavno okončana, ali još traje duboka podjela u zemlji, kako vrednovati to razdoblje koje je odnijelo toliko žrtava. Tek prošle, 2013. godine, osnovana je Nacionalna komisija za istinu jer ni danas se ne zna ništa o sudbini brojnih građana koji su nestali u tim mračnim godinama državnog terora.

Povrh toga, ove godine je i tačno pola vijeka otkad je izvršen vojni puč u Brazilu. Zato bi i ta zgrada tajne policije trebalo da postane muzej u kojem će svako moći da vidi tjeskobne ćelije u kojima su se mučili zatvorenici. A to bi onda i pomoglo suočavanju s tim vremenom u kojem nije bilo malo i onih koji su podržavali „čvrstu ruku“ vojne diktature.

I danas je mnogo onih koji su podržavali diktaturu i ne žele da se o tim zločinima otvoreno govori. Isto tako su tu i mladi koji žele 'čitavu' prošlost svoje zemlje.

„Bolje ikad nego nikad“

Aleksandre Murao je član brazilske umjetničke grupe „Aparesidos politikos”, koja se na svoj način bavi razdobljem vojne diktature u njihovoj domovini.

On takođe želi da se sjedište tajne policije pretvori u muzej koji bi trebalo da posluži za suočavanje s prošlošću.

„To suočavanje je trebalo početi ranije“, smatra Murao, „ali bolje ikad nego nikad“.

Galerija

( K. Knip/A. Šubić )