Ništa nije slučajno
Patriotska pruga
Šta je omogućilo ovim bankrot “revolucionarima” da prežive, opstanu i nastave u novom ruhu i sa novim paketom fraza da se miješaju i kače o naše živote? Održava ih, zacijelo, ona ista neiskrenost, prijetvornost, beskrupuloznost i lukavstvo kojom su dokrajčili i obesmislili nadu i perspektive radničke države
“Prošli smo kroz šta smo prošli, prolazimo kroz šta prolazimo” (M. Vuković DPS)
Dabogme, svuda ima patriota ali niđe nijesu tako dobro raspoređeni kao kod nas. U našoj nezavisnoj državi. Došlo je do zavidne prožetosti, prepleta, uzajamnosti i neraskidivosti, između partijskog kadra i države. Patriote su na ključnim mjestima: tamo gdje se krčme novci, ali i tamo gdje se brine i odlučuje o identitetu - brani i čuva tekovina. Oni, državotvorci, ne znaju za drugi posa’ do državni, ni za brigu, osim opštu i bratsku.
Najveći pad, sjekiracija i dosada ovog uzvišenog duha je kad se stara o trivijalnostima i podmirivanju ličnih potreba i želja. Pogotovo po osnovu rada i osloncem na sopstvene snage. Nema tadijer veće glavobolje od svakodnevnih sitnica koje život znače. Patriote u tom smislu vole da udruže rad i sredstva sa državom. Ne žale na tom poslu , ni svoje najrođenije: guraju neštedimice u državotvornu vatru – i svoju djecu, bez dana čekanja, ne časeći ni časa, k državnim poslovima i položajima. Kod kuće i inozemstvu. Bilo da su UDG naučnici, inžinjeri raznih struka, “privrednici”... zakonito se tijekom domoljubne inicijacije prepodobe u suve političare i profesionalne patriote.
Djeluju po tim pitanjima institucionalno i vaninstitucionalno - kako je govorio njihov veliki učitelj - rodonačelnik AB revolucije. Čiju prvu četvrtinu stoljeća upravo slavimo. Dok se potomstvo običnih civila i sumnjivih opozicionih elemenata besposleno izležava i gunđa na čekaonici kod bračnog para Jelić. Tvrdoglavo odbijajući da se lati ovaca i koza po brdovitim predjelima naše otadžbine.
Svoja država
Svaka država ima patriote, ali samo naši patrioti imaju državu. Naivnima nikako da postane jasno kako ne smiju uznemiravati besprekorni poredak i patriotsku populaciju posvećenu plemenitom – u najnovijem slučaju državotvornom - pregnuću i nakani. Kritikom ili nekom drugom neprijateljskom djelatnošću - opozicionim udruživanjem i slično. Sreća pa su naši kadrovi čvrsti i posvećeni pak se ne daju ometati. Odlikuje ih onaj spokoj mudraca koji, jedinstveni i istovjetni sa državom, ranije revolucijom, uviđaju da smo ”prošli kroz šta smo prošli”. Bezbrižnost i nepomućeni mir rukovodilaca koji nikad ni za šta nijesu odgovarali. Niti će - zanago računaju. S vječnošću pregovaraju.
Borili se posvećeno za komunizam, istinsku demokratiju, proleterski internacionalizam, bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih plemena. A evo ih ‘đe vojuju za Evropu, formalnu demokratiju, Afganistan - neoliberalni svijet i profit bez granica. Samo još da čuju da je stigao novi investitor... pa da zapjevaju „druže Tito mi ti se kunemo“ - ili što je već na top listi. Titu vjerni – investitoru odani. Ali vazda pod zakletvom.
Ide Mile ovom-onom prugom
Mnoge fraze i poštapalice iz doba mladosti, ljepote i poštenja naših političara, vrlih komunista – tehničara revolucije – sada su savršeno anahrone, zaboravljene ili ubitačno dosadne. Ako bi prelistali novine, časopise i knjige iz tog nedavnog vremena, vidjela bi se, samo, nepodnošljiva gomila ideoloških i kontraideoloških priča koje su mogle da izgledaju kao velike, nezaobilazne, prosvetljujuće... Te priče su potpuno izgubile snagu, moć duhovnog okupljanja i sabiranja, da bi postale umorne, staračke, istrošene... u kritičnom trenutku spasi ih i održa istorijska VIII sjednica 1987. godine.
Šta je, ipak, omogućilo ovim bankrot “revolucionarima” da prežive, opstanu i nastave u novom ruhu i sa novim paketom fraza da se miješaju i kače o naše živote? Održava ih, zacijelo, ona ista neiskrenost, prijetvornost, beskrupuloznost i lukavstvo kojom su dokrajčili i obesmislili nadu i perspektive radničke države. Već su jedan epohalni humani projekat socijalne pravde, pretvorili u prah. Prethodno u partijski koordinantni i poslušnički sistem - dogmatski apriorizam tipa: “prolazimo kroz šta prolazimo”.
Natociljaše nas naposljetku, na divlji kapitalizam, bijedu, deindustrijalizaciju, kolonijalni položaj i feudalizam. Bošković, ministar veselog lica – konac djelo krasi - poručuje da je obespravljeni i mizerno plaćeni radnik polazište i temelj našeg privrednog oporavka i napredovanja k integracijama. Nema sumnje da će - sada već kao plemenske poglavice i vračevi - koji bajaju o Evropi, ukinuti i pretpostavke za pristojnu i uređenu državu, razuriti, obaška, i ovo malo dobrih običaja i društvenih vrijednosti što je preostalo.
( Ratimir Vujačić )