stav
Ljudi, rodio se genije
Prvi put kad sam stupio u Luvr, iako sam bio, to mogu slobodno da kažem, nepismen u likovnom smislu, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog Ljubotinja. Vidio sam da su se češljali drvenim češljevima kakve je upotrebljavala i moja baba – kazao mi je Lubarda
Četrdest godina od smrti Petra Lubarde
U Iličićevoj 1, na beogradskom Dedinju, Lubardin dom. Oko kuće mačke i veliki pas na dugom sindžiru. U ateljeu Petar Lubarda. Kosa, kao snijeg bijela; vjeđe crne. Omalen, u bijelim pantalonama; debeljuškast. Koluta krupnim očima.
Jedan od nekoliko mojih razgovora s njim.
Svuda po ateljeu platna, skice: pod stolom, na štafelaju, po zidovima... Nose pomalo čudne nazive: Vatra, Sunce, Borba... Neuobičajene su te nove slike; zeleno-crne, crveno-crne. Umjetnik u traganju za novim kao da se vraća ovim motivima iskonskim.
Govori “po crnogorski”, ljubotinjski.
„Stalno radim, nikada ništa ne planiram“, veli Lubarda. „Radim. Uvijek je to neka namjera, priprema za nešto novije, neubičajeno. Teško planiram izložbe, ne volim datume...“
Sivkasta mačka skoči na kvaku i uđe u atelje. Nju je, očito omiljenu, slikar i naslikao.
Petar Lubarda (Ljubotinj, 27. jul 1907 – Beograd, 13. februar 1974), stupio 1925. na Umjetničku školu u Beogradu, ali je napušta i odlazi u Pariz da produži likovno obrazovanje. U Parizu ostaje do 1932. Prvi put izlaže u Parizu 1927. godine, u Salonu nezavisnih. Prvu samostalnu izložbu priredio 1929. u Rimu. Na Međunarodnoj izložbi u Parizu dobio Grand Prix (1937); na Međunarodnoj izložbi u Hagu prvu nagradu za slikarstvo (1940); u Sao Paolu Međunarodnu otkupnu nagradu (1953-54); Nagradu na Trećem bijenalu u Tokiju (1955); Nagradu Gugenhajm (1956); Herderovu nagradu u Beču (1973); Nagradu Avnoja, Prvu nagradu Salona “13. novembar” na Cetinju…
U Parizu, Lubarda je, kao i mnogi naši slikari i vajari, živio skromno, gotovo sirotinjski. I vajar Risto Stijović pričao mi je o pariškim danima: “Proveo sam ih u oskudici, ali ih se ipak rado sjećam. Da bih se izdržavao u Parizu, pravio sam crteže na raznim kutijama, izrađivao nakit u slonovoj kosti. A moja supruga Žana, Francuskinja, moj stari dobri drug, čas primijenjena umjetnica, čas statista, čas prodavačica prilikom kakve rasprodaje…”
U ljupkom pariškom predgrađu Malakof, Gambeta 34, skromna kuća na sprat. Tu su stanovali Stojan Aralica, Jefto Perić, Milo Milunović i Petar Lubarda. U prizemlju je bila kuhinja gazdarice, madam Teri. U istoj zgradi imali su ateljee. Sastajali su se i u Rotondi, Domu, Selektu… raspravljali o umjetnosti, komentarisali izložbe. Da bi preživjeli, neki su noću fotografisali goste po kafeima Monparansa, dekorisali enterijere, kopirali slike starih majstora… Lubarda se prihvatio kulinarstva.
A kada je Milo Milunović, koji je od Lubarde stariji deset godina, ugledao njegove prve slike, oduševljeno je uskliknuo: “Ljudi, rodio se genije! Od njega će biti veliki slikar”.
Lubarda posjećuje Akademiju lijepih umjetnosti, ali je ubrzo napušta i slikarstvo uči po Luvru i muzejima glavnog grada Francuske.
“Umjetnik možda ne mora fizički biti u svojoj okolini ili eventualno gdje je rođen. Ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine”, pričao mi je Lubarda. “To umjetnika manje-više prati i, zapravo, tu je neki praizvor. Ovdje ne mislim na lokalizam, nego na neku vrstu karaktera. Imamo danas jedan živ primjer: Pikaso nikad nije postao Francuz, a cijelog života je tamo živio. On nema u svojim djelima francuskog duha već, naprotiv, ima jednu tvrdoću i oporost Španije. I, tek onda kada jedan umjetnik uspije da postane opšti prilog u razvoju umjetnosti, onda je on de facto i nacionalan. Dotle, svaka lokalna nacionalnost je periferijskog značaja… Davno sam počeo da slikam. Ali, sazrio sam oko 1948. godine, a dotle sam možda bio dobar poznavalac i dobar đak”.
Maja 1951. buknuo je Lubarda čuvenom izložbom u galeriji Ulusa na beogradskim Terazijama, koja je najavila novo poglavlje u istoriji našeg slikarstva. Kritičari su tada zabilježili da je Lubarda svojim platnima otkrio Crnu Goru. To je, bez sumnje, njegova najmoćnija faza. Iznjedrena je u Crnoj Gori, na Cetinju, u kome je ranih poratnih godina živio, imao atelje u Osnovnoj školi “Njegoš” i zajedno s Milom Milunovićem i Milošem Vuškovićem, učestvovao u osnivanju Srednje umjetničke škole, Umjetničke galerije i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore… Ređale su se antologijske slike: “Bitka na Vučjem Dolu”. “Borba konja”, “Guslar”, “Noć u Crnoj Gori”, “Pogled s Košćela”…
“Znate, ako treba govoriti o uzorima, teško vam o njima mogu nešto reći, jer sam već prerastao to odavno”, kaže Petar Lubarda. “Uzor je često jedna tendencija ili nemoćnosti ili polazne tačke. Po mom mišljenju, kreatori nikad nijesu mislili da stvaraju škole ili pravce, već da realizuju svoje neminovnosti, odnosno zapažanja i stremljenja jednog vremena, epohe. Eto, Njegoš je upotrijebio narodni ep, narodne izreke, kao material, a ne kao cilj, jer, jakom duhu nijesu potrebni plagijati. Kad takav duh uzima, on mora da daje tri puta više. I umjetnost se daje, a ne oduzima. Šta je Njegoš napravio s tim? Otvorio je nove misaone puteve, a nije ništa ponavljao. To je suština Njegoševog pisanja. Da li je on Srbin ili Crnogorac ili, eventualno, neke sasvim druge nacije ili rase, to uopšte nije važno. Ali je bitno da je od one nacije iz koje je ponikao mogao da vidi i ponese njen ljudski kvalitet”.
Lubarda se u razgovoru osvrće i na istoričare umjetnosti, kritičare, koji pokatkad zaboravljaju cilj umjetnosti. Naglašava: “Ima ponekad kod njih nekih prizvuka kao da je umjetnost dekor civilizacije. A umjetnost je oformljenje uvijek jedne nepoznanice, jednog terena koji mi istražujemo ali ga nijesmo još oformili. Likovna umjetnost izražava formu, tu formu oblikuje vibraciona rezonanca opšteg kretanja, naravno i društvenog. To nije nasilje nad umjetnikom, to je jedna, da upotrijebim stari izraz, to je jedna magija. To se ne dešava po nekom linearnom redu, već po složenim procesima. Kad se za umjetnost kaže da je osjetila neku pojavu koja nailazi, to ne znači da ta pojava nije već prisutna, nego da ona još nije došla do svijesti ljudi”.
Pričamo i o njegovom rodnom Ljubotinju.
“Znate, proces mog vremena, ako nije po godinama dugačak, on je intenzivan i bogat događajima”, veli Lubarda. “Možete misliti, ja sam u svom djetinjstvu imao prilike da gledam arhaične ljude koji su izgledali kao da su iz doba prastare klasike. Međutim, ti ljudi su bili prethodnica atomske energije. Eto, prvi put kad sam stupio u Luvr, iako sam bio, to mogu slobodno da kažem, nepismen u likovnom smislu, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog Ljubotinja. Vidio sam da su se češljali drvenim češljevima kakve je upotrebljavala i moja baba. Možete misliti, ovaj drveni češalj i pojava aviona bili su neposredno jedan do drugog. Morao sam se nekako osloniti na doživljaje i psihu tih nesrazmjernosti u vremenu: arhaičnih i supermodernih. Tu sam potražio neku snagu i hranu. Iz tog intenziteta jednog takvog doba, ja sam uzimao. I ukoliko sam nešto stvorio, onda su ovo bili presudni faktori da sam ovakav kakav sam”.
Na kraju našeg razgovora, uzeo je svoju fotografiju-portret i ispisao: “Slobodanu Vukoviću od Lubarde”.
( Slobodan Vuković )