Mi smo klimatske izbjeglice

Savremeni ljudi, koji su se rodili u jednom klimatskom dobu, koje se naziva holocen, prešli su granicu i ušli u drugo, novo doba - antropocen. Ali umjesto Mojsija, koji je čovječanstvo vodio kroz novu i opasnu pustinju, banda onih koji negiraju nauku i zagađenje prirode pogrešno vodi čovječanstvo ka još većim opasnostima. Mi smo svi sada postali klimatske izbjeglice i obavezni smo da nađemo put ka spasenju.

Holocen je geološka epoha koja je počela prije više od 10.000 godina i odlikovali su je prijatni klimatski uslovi, koji su bili podrška ljudskoj civilizaciji kakvu znamo. Antropocen je nova geološka epoha sa prirodnim uslovima koje čovjek ranije nije susretao. Njegova mračna najava je povećanje temperature na Zemlji iznad nivoa iz perioda holocena zbog ugljendioksida kojim čovječanstvo zagađuje atmosferu sagorijevajući ugalj, naftu i gas, a takođe i nerazumno pretvarajući svjetske šume i livade u farme i pašnjake.

U toj novoj sredini ljudi stradaju i umiru, a pritom ono gore tek slijedi. U septembru prošle godine uragan “Marija” je, prema procjenama, odnio život više od 4.000 ljudi u Portoriku. Uragani velike jačine sve su češći, a snažne oluje izazivaju više poplava zato što sve toplija voda okeana povećava temperaturu vazduha u kome onda raste vlažnost, a zatim i nivo mora. Sve te pojave postale su ekstremnije zbog klimatskih promjena koje je izazvao čovjek.

U junu je više od 90 ljudi poginulo u predgrađima Atine zbog katastrofalnog šumskog požara izazvanog sušom i visokim temperaturama. Ovog ljeta ogromni šumski požari bjesne i u drugim toplim i sušnim regionima, uključujući Kaliforniju, Švedsku, Britaniju i Australiju. Prošle godine mnogo je postradala Portugalija. U čitavom svijetu ove se godine bilježe novi temperaturni rekordi.

Kako je čovječanstvo bezumno požurilo da izađe iz holocena, ignorišući, kao lik iz horor filma, sve očigledne znake upozorenja! Predstavnici vlada zemalja svijeta sastali su se 1972. u Stokholmu kako bi analizirali ekološku prijetnju. Uoči konferencije Rimski klub je obavio izvještaj “Granice rasta” u kojem je prvi put predložena ideja o trasi “održivog” rasta i nabrojani rizici neograničene zloupotrebe prirode. Dvadeset dvije godine kasnije znaci upozorenja jako su zablještali u Rio de Žaneiru gdje su se zemlje UN okupile na Samitu Zemlje kako bi odobrile koncept “održivog razvoja” i potpisale tri velika ekološka sporazuma s ciljem da zaustave globalno zagrijavanje, zaštite biodiverzitet i zaustave degradaciju i dezertifikaciju zemljišta.

Nakon 1992. SAD, najmoćnija zemlja svijeta, demonstrativno su ignorisale ta tri nova sporazuma otvarajući tako signal drugim zemljama da i one mogu da smanje svoje napore. Senat SAD ratifikovao je sporazume o klimi i dezertifikaciji, ali ništa nije učinio da oni budu i realizovani.

Osim toga, odbio je da ratifikuje sporazum o zaštiti biodiverziteta, dijelom zbog republikanaca iz zapadnih država koji su insistirali na tome da oni koji pojeduju zemlju imaju pravo da sa svojom imovinom čine šta god žele, bez bilo kakvog međunarodnog miješanja.

Relativno nedavno svijet je odobrio “Ciljeve održivog razvoja” (u septembru 2015.) i Pariski klimatski sporazum (u decembru 2015.). Ali opet je vlada SAD počela svjesno da ignoriše “Ciljeve održivog razvoja” našavši se, po stepenu napora uloženih da oni budu realizovani, na posljednjem mjestu među zemljama “Velike dvadesetorice”. A predsjednik Donald Tramp saopštio je namjeru da izvede SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma u najkraćem mogućem roku za to - 2020. godine, to jest svega četiri godine od stupanja sporazuma na snagu.

Ono što slijedi biće gore. Efekat zagrijavanja zbog vještačkog uvećanja količine CO2 još nije dostignut u punoj mjeri zato što se njegov uticaj na temperaturu okeana pokazuje sa značajnim vremenskim zakašnjenjem. U decenijama pred nama predstoji zagrijavanje za još otprike 5 stepeni Celzijusa, na osnovu trenutne koncentracije CO2 u atmosferi (408 djelova na milion), ali će postati još dublje ako nivo koncentracije CO2 nastavi brzo da raste zbog očuvanja uobičajene prakse sagorijevanja fosilnih goriva. Do bi se dostigli ciljevi Pariskog klimatskog sporazuma - ograničenje zagrijavanja na nivou znatno nižem od 2 stepena Celzijusa” u odnosu na predindustrijske vrijednosti - svijet mora odlučno da se odrekne uglja, nafte i gasa u korist obnovljivih izvora energije otprilike do 2050. godine, a takođe i da sa uništavanja šuma pređe na njihovu obnovu i sanaciju degradiranog zemljišta.

Ali zašto se čovječanstvo tako tupavo kreće ka sigurnoj tragediji?

Glavni razlog je taj što naše političke institucije i gigantske korporacije svjesno ignorišu sve veće prijetnje i štetu koja se nanosi. Politika se sada svodi na dolazak na vlast i očuvanje te vlasti, kao i na izvlačenje koristi od položaja, a ne na rješavanje problema, čak ni kada je riječ o ekološkim problemima koji su pitanje života i smrti. Istovremeno, upravljanje velikom kompanijom svodi se na dostizanje maksimalne vrijednosti za akcionare, a ne na trud da se kaže istina ili preduprijedi nanošenje velike štete planeti. Investitori koji teže velikom profitu imaju velike medije ili, barem, utiču na njih plaćajući mjesto za reklamu. U rezultatu, mala ali veoma moćna grupa ljudi uspijeva da zadrži energetski sistem zasnovan na fosilnim gorivima i tako uvećava opasnost koja prijeti ostatku čovječanstva danas i u budućnosti.

Tramp je postao nova “korisna budala” koja ispunjava zahtjeve kompanija koje zagađuju prirodu. U Kongresu ga podržavaju republikanci koji finansiraju svoje izborne kampanje doprinosima ekoloških prestupnika, kao što je, npr, Koch Industries. Tramp je popunio slobodna radna mjesta u vladi SAD industrijskim lobistima koji sistematski poništavaju svaku ekološku regulativu do koje mogu doći. (...)

Potreban nam je novi tip politike koja će startovati od postavljanja jasnog globalnog cilja: stvaranje ekološke bezbjednosti za ljude na planeti putem primjene Pariskog klimatskog sporazuma, zaštita biodiverziteta, smanjenje obima zagađenja koji ubijaju milione ljudi svake godine. U toj novoj politici riječ će imati naučnici i tehnički stručnjaci, a ne lakomi biznis-lideri i političari-narcisi. Klimatolozi nam omogućavaju da izmjerimo narastajuću opasnost. Inženjeri objašnjavaju kao je moguće napraviti brzi (tj. do 2050. godine) prelaz na energiju bez ugljenika. Ekolozi i agronomi pokazuju kako uvećati i povisiti kvalitet prinosa na manjoj površini, istovremeno prekidajući uništavanje šuma i obnavljajući ranije degradirano zemljište.

Takva je politika moguća. Osim toga, društvo vapi za njom. Na primjer, značajna većina američkog naroda želi da se bori protiv globalnog zagrijavanja, nastavi učešće u Pariskom klimatskom sporazumu, razvija obnovljivu energiju. Ali sve dok mala i nepismena elita bude osuđivala

Amerikance i ostalo čovječanstvo na besciljno tumaranje po političkoj pustinji, veća su izgledi da se svi nađemo u divljoj pustari iz koje neće biti izlaza.

Autor je profesor održivog razvoja i zdravstvene politike i menadžmenta na Univerzitetu Kolumbija i direktor Mreže za održivi razvoj UN Copyright: Project Syndicate, 2018.

( Džefri D. Saks )