Lud, luđi, Vimbldon: Sami protiv svih

Bojsi: Prije nekoliko godina došao mi je važan klijent iz Belgije. Htio sam da mu nabavim karte za Vimbldon, da ga impresioniram. Rekao si: ‘Prepusti to meni Bojsi, imam veze u Vimbldonu.'

Del Boj: Nabavio sam ti dvije karte.

Bojsi: Jesi. Odigrali su 0:0 sa Ipsvičem.

(Mućke, epizoda “He ain't heavy, he's my uncle“)

Nije ih krasio veliki talenat. Preskakanje sredine i oslanjanje na duge lopte bila je osnova njihove igre. A igra je bila beskompromisna – grubi startovi, udaranje laktovima, razbijene arkade, pljuvanje... Sve to mogli ste da vidite na utakmicama Vimbldona, popularne “Lude družine“, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka.

Od osnivanja, 1889. godine, Vimbldon se takmičio na amaterskom nivou. Sve do 1964. kada je klub profesionalizovan. Zatim je od 1978. do 1986. preskočio četiri ranga i ušao u Prvu diviziju (današnju Premijer ligu).

Naziv “Luda družina“ datira od 1982. Kumovao mu je novinar Mirora Toni Stenson.

Menadžer ekipe koja je obezbijedila promociju u društvo najboljih bio je Dejv Baset. Tim nije pucao od individualnog kvaliteta, pa je ekipa morala na razne načine da se snalazi da bi ostvarila cilj.

Bili su predmet podsmjeha na Ostrvu. Kritikovali su ih treneri, novinari, fudbalski eksperti...

“Igru Vimbldona je najbolje gledati putem telefaksa“, rekao je jednom prilikom Gari Lineker.

Kritike su kod igrača ojačale timski duh i zajedništvo. Ekipa je djelovala homogeno. Da biste postali dio te ekipe morali ste da prođete kroz svakakve vidove inicijacije. Novajlijama bi spalili odjeću ili bi ih, prilikom trčanja u parku, skinuli do gole kože i tako ostavili da se vrate do nekoliko stotina metara udaljenog Plau lejna.

“Mještani bi, vidjevši taj prizor često govorili: ’Vidi ga, ovaj mora da je novi’, prisjećao se Vini Džons.

Basetov nasljednik na klupi, Bobi Guld pričao je da su novi igrači dolazili kod njega u kancelariju sa raznim pritužbama. Jednom prilikom Teri Filan došao je uplakan i požalio mu se da ne može više da izdrži. Tada je Guld došao na ideju – znao je da je igrač brz, pa je danima na treninzima forisrao trčanje. Filan je uvijek bio brži od ostalih. Tako je zadobio povjerenje saigrača.

Ekipa je tih godina bila brutalna. Predvodio je Vili Dauns, legenda kluba. U Vimbldonu je proveo devet sezona (1979-1988) i odigrao preko 200 utakmica. Nakon njega došli su Vini Džons, Denis Vajs, Lori Sančez, Džon Fašanu, Dejv Besant. Mnogo ludih glava na jednom mjestu.

U brutalnosti je prednjačio Fašanu. Nije birao način da povrijedi protivnika. Dobro ga je upamtio kapiten Totenhema, Geri Mabat, kojem je u jednom duelu povrijedio vrat i očnu jabučicu.

Svojim postupcima isticao se i van terena. Ljubitelj borilačkih vještina odrekao se brata Džastina, kada je ovaj javno saopštio da je gej. Priznao je i da mu je nudio novac u zamjenu za ćutanje. Kada je mlađi Fašanu izvršio samoubitvo 1998, Džon se pokajao što ga nije podržao.

U stopu ga je pratio Vini Džons. Fudbalski nasilnik, veliki provokator i neprikosnoveni borac nije birao način kako da onesposobi rivala.

Suparnici su bježali od Džonsa kao đavo od krsta. Gari Stivens je nakon jednog brutalnog starta morao da završi karijeru. Pol Gaskojn i danas se dobro preznoji na pomen kostolomca iz Votforda. Čuven je njihov duel s kraja osamdesetih, kada je Džons tada mladog i talentovanog Gaskojna uhvatio za međunožje. Bilo je to mnogo prije onog ispitivanja muškosti i duela Mirkovića i Jarnija na Maksimiru 1999. Na fotografiji, na kojoj je zabilježen taj momenat vidi se kako Gaskojn vrišti, a Džons svu snagu koncentriše u ruci, dok hvata Gazu za genitalije. Vini je bio nemilosrdan.

“Prišao mi je i rekao: ’Moje ime je Vini Džons. Zubima ću ti otkinuti uho i ispljunuti ga na travu. Ti si moj’. Sve vrijeme sam osjećao dah za vratom. Bio je kao zmaj. Nikada se nijesam plašio izazova, ali svaki njegov start bio je čista agresija na moje tijelo. Drugi put mi se obratio sljedećim riječima: ’Ja idem na korner, ali ne brini, vratiću se.’ Uvijek ću pamtiti duele sa njim”, prisjetio se Gaskojn.

“The Crazy Gang have beaten the Culture Club“

Vrhunac Lude družine bilo je osvajanje FA kupa 1988. godine. Protivnik u finalu bio je Liverpul. Redsi su te godine osvojili prvenstvo i javnost je očekivala da sezonu kompletiraju osvajanjem duple krune.

Noć uoči utakmice nervoza se uvukla u igrače Vimbldona. Tada je Guld došao na ideju – dopustio im je da napuste hotel i odu do obližnjeg paba da se opuste. Bila je to mudra odluka menadžera.

“Bili smo kao mačke na usijanom limenom krovu. Stvar je bila u tome da smo svi bili svjesni koliko je sve to ozbiljno. Kako sada da idemo okolo i razbijamo sobe po hotelu? Nijesmo znali šta ćemo sa sobom. Bobi je to primjetio i dao nam je nešto novca da odemo do paba, popijemo poneko piće i smirimo se. Tek kada smo se spustili dolje, shvatili smo koliko zapravo navijača imamo“, prisjećao se Vini Džons.

Guld je još jednu zamisao uspješno sproveo u djelo. Prije velikog finala, njegovi igrači nijesu imali priliku da igraju na Vembliju. Odlučio je da podmiti radnika na stadionu da ih pusti da osjete travu u hramu engleskog fudbala. Ni on se nije razlikovao od igrača. Jednostavno - s kim si, takav si.

Javost na Ostrvu priželjkivala je pobjedu Liverpula. Bila bi to, kao u bajkama, pobjeda dobra nad lošim, priča sa srećnim krajem. Ali, bajku su ovog puta ispisali “loši“ momci.

Uoči utakmice počele su psihološke igre fudbalera Vimbldona. Prvo je gazda kluba, don Sem Hamam vratio sve časovnike u svlačionici nekoliko minuta unazad.

Igrači Liverpula nestrpljivo su čekali rivala, zvaničnici su urlali, ali to igrače nije brinulo. Zvijer u njima se probudila, izgledali u kao divlje životinje.

“Vidio sam strah u očima Liverpulovih igrača. Oni su znali šta će se dogoditi“, prisjetio se Džons.

Utakmica tek što je počela, a Džons je ponovo bio u prvom planu. Odmah je, grubim startom, poželio dobrodošlicu Stivu Mekmahonu. Igrač je poletio uvis, a kasnije je objelodanjeno da je taj start planiran nedjeljama unaprijed.

Pobjedonosni gol postigao je Lori Sančez u prvom poluvremenu, ali je u heroja izrastao golman Dejv Besant. On je u 61. minutu odbranio penal Džonu Oldridžu i postao prvi golman koji je odbranio jedanaesterac u finalu FA kupa i prvi čuvar mreže, koji je kao kapiten predvodio jedan tim do trofeja.

“The Crazy Gang have beaten the Culture Club“, uskliknuo je nakon meča komentator BBC-a, Džon Motson. Bila je to labudova pjesma jedne generacije. Osvojeno je i sedmo mjesto u ligi što je klupski rekord.

Ubrzo je uslijedilo rasipanje tima. Igrači su krenuli u potragu za novim izazovima. Vimbldon je opstajao u Prvoj diviziji, kasnije i u Premijer ligi. Sve do 2000. kada je ispao u niži rang.

Naredne godine podnijet je zahtjev za selidbu kluba u Milton Kins, 70 kilometara sjeverozapadno od Londona. Navijači su se protivili, ali su prevagnuli finansijski razlozi.

Fudbalski klub Vimbldon zvanično je ugašen 2004. Postao je Milton Kins Dons, koji je prikupio sve ranije uspjehe originalnog Vimbldona.

Navijači na te poteze nijesu gledali blagonaklono, pa su 2002. osnovali AFC Vimbldon, kroz koji živi duh starih vremena i sjećanje na najluđu družinu engleskog fudbala.

( Savo Njunjić )