Ponašanje diplomata

Diplomate, normalno diskretne ličnosti koje rijetko izazivaju publicitet, u posljednje vrijeme su puno prisutne u vijestima, iz potpuno pogrešnih razloga. Dva nedavna hapšenja diplomata od strane država domaćina su stavila akcenat na opravdanost, i ograničenja, imuniteta od lokalnih zakona koji takvi zvaničnici obično uživaju.

U prvom slučaju, Dmitrij Borodin, ministar savjetnik u ruskoj ambasadi u Hagu, uhapšen je kasno jedne noći u oktobru prošle godine, nakon što su komšije obavijestile holandsku policiju da Borodin, navodno u pijanom stanju, tuče svoje dvoje male djece. Stavili su mu lisice u njegovom stanu i odveli ga u policijsku stanicu.

Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima, diplomate ne mogu biti krivično gonjene u skladu sa zakonima zemlje domaćina. Tako je ruski predsjednik Vladimir Putin odmah zatražio zvanično izvinjenje od vlade Holandije za ignorisanje Borodinovog diplomatskog imuniteta. Ekscentrični ruski političar Vladimir Žirinovski je pozvao svoje pristalice da razbiju prozore holandske ambasade u Moskvi. Nakon nedjelju dana, naoružani razbojnici su pretukli jednog holandskog diplomatu u njegovom stanu u Moskvi (veza između ova dva slučaja nije dokazana).

Tajming ovih događaja je bio veoma nezgodan. Holandski kralj Vilem Aleksander je namjeravao da posjeti Rusiju radi proslave prijateljskih odnosa dviju zemalja u takozvanoj „Holandsko ruskoj godini“. Holandski ministar inostranih poslova se uredno izvinio Rusiji zbog ponašanja policije njegove države a Borodin je pozvan u Moskvu.

Zatim, u decembru, u Njujorku je uhapšena indijska konzularna predstavnica Devjani Hobragade zato što je svoju kućnu pomoćnicu plaćala manje nego što iznosi minimalna zarada u Sjedinjenim Državama i za falsifikovanje njenog zahtjeva za vizu. Zbog toga što konzularni službenici ne uživaju isti stepen imuniteta kao visoke diplomate, policija je postupila u okviru svojih ovlašćenja, čak i ako se njen metod – Hobragade je prilikom pretresa morala da skine svu odjeću - može smatrati pretjeranim.

Reakcija u Indiji, međutim, bila je mnogo žešća nego u Rusiji. Gnjev je izražen u štampi. Tražili su izvinjenja. Održane su demonstracije. Američkim diplomatama su oduzete uobičajene privilegije. Upućene su prijetnje hapšenjem istopolnih partnera američkih diplomata, jer indijski zakon kriminalizuje homoseksualnost.

Sve ovo možda djeluje pretjerano i djetinjasto. Međutim, diplomate su zvanični predstavnici svojih zemalja u inostranstvu, i stoga je njihova simbolična funkcija mnogo važnija od njihovih individualnih ličnosti. Oni su kao nacionalne zastave: kada ih uvrijedite, uvrijedili ste „naciju“. A kada je riječ o očuvanju nacionalnog „obraza“, Rusija i Indija su možda osjetljivije od većine država; Rusija oduvijek smatra da su zapadne evropske sile snishodljive prema njoj a Indija se i dalje suočava sa nasljeđem kolonijalnog ponižavanja.

Jedan komentator lista „Times of India“ sažeo je osjetljivost Indijaca: „Tužna istina je da se Indija sada u inostranstvu doživljava kao trećerazredna banana republika“. Nebitno je da li je to tačno. Mnogi Indijci, a posebno među elitom Delhija, vjeruju u to. Ponašanje njujorške policije je pobudilo njihove najdublje strahove.

Jedan od najinteresantnijih aspekata ova dva diplomatska incidenta je ono što nam govori o novoj ruskoj i indijskoj eliti. Diplomate su uvijek predstavljale lice svoje zemlje , ali su se njihova lica promijenila.

U prošlosti, diplomate nisu zapravo predstavljale nacionalne države, već dvorove (u većini monarhija to je zvanično i dalje slučaj). Kao rezultat toga, evropske diplomate, na primjer, uglavnom su bile aristokrate, i svi su međusobno komunicirali na francuskom.

Diplomatski incidenti su često bili povezani sa statusom kraljeva i kraljica. Jedan poznati incident krajem 18. vijeka bila je misija britanskog lorda Makartnija na dvoru u Kini. Makartni nije htio da se pridržava kineskog carskog protokola i odbio je da se pokloni caru, jer nije bio u obavezi da to čini pred svojim monarhom. Ovo je, takođe, bio slučaj „čuvanja obraza“: Kinezi su očekivali počast; britanski lord je insistirao na jednakom statusu svog kralja. Kao rezultat toga, misija je propala.

Diplomatski imunitet od lokalnog krivičnog gonjenja je bila ideja koja je potekla direktno iz drugog incidenta, skoro vijek ranije, u vezi da hapšenjem ruskog aristokrate Andreja Matvejeva, koji je predstavljao Petra Velikog u Londonu. Matvejeva su uhapsili i maltretirali sudski izvršitelji, koji su mu tražili novac. Rusi su se žalili. Britanija se izvinila. A britanski parlament je donio novi zakon kako bi spriječio izlaganje diplomata sličnom tretmanu u budućnosti.

Borodin i Hobragade nisu aristokrate. Daleko od toga. Oni predstavljaju jedno veoma različito doba, za koje bi se moglo reći da je demokratsko, čak i ako je Rusija danas više poput meke diktature. Možda je Borodin samo bio u rijetkom noćnom provodu, a inače je umjeren, ali njegovo razbojničko ponašanje možda nije potpuno atipično za novu klasu Rusa koja je nagomilala mnogo novca i moći nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Slučaj Hobragade zanimljiviji. Rođena je u kasti Dalit, „nedodirljivih“, koja se u davna vremena ne bi ni približila eliti, osim da joj čisti podove. Od indijske nezavisnosti, vlada je učinila mnogo na poboljšanju statusa Dalita a zamjenica generalnog konzula je među onima koji koriste prednosti te politike. Ona je član nove indijske elite, koja je sve bogatija i ponosna što u svijetu predstavlja silu u usponu.

Ako su tačni navodi da je Hobragade manje plaćala svoju kućnu pomoćnicu, to pokazuje da je ona u potpunosti usvojila običaje klase u kojoj je odrasla. U svim indijskim protestima zbog strašnog udarca koji su Amerikanci zadali indijskom samopoštovanju, jedva da je spomenuta uobičajena eksploatacija siromašnijih klasa. Kao što je slučaj i sa političarima, narod jedne zemlje, čini se, često ima diplomate koje zaslužuje.

( Jan Buruma )