Izvoz

Kako povećati izvoz i kome? Mnogi ovih dana pričaju o tome da je neophodno za crnogorsku ekonomiju da ima rast izvoza. Kao neko ko se godinama bavi povećanjem spoljnotrgovinske razmjene, kako na praktičnom, tako i na teoretskom nivou, mislim da je važno da se pozabavim ovom temom.

Da bismo mogli da izvozimo, prvo trebamo da proizvodimo. Zvuči logično, zar ne? No, da li Crna Gora ima dovoljan broj proizvoda i usluga koji posjeduju konkurentske prednosti za globalnu tržišnu utakmicu? Odgovorno tvrdim da nemamo. Da li je pogrešan razvoj našeg ekonomskog sistema velikim dijelom odgovoran? Itekako jeste, posebno praznim pričama da cijela Crna Gora može isključivo živjeti od tercijernog sektora.

Kao Nikšićanin svjedok sam poraznosti takve pogrešne ideologije. Niko nije smio dozvoliti da se već izgrađeni privredni i industrijski kapaciteti proćeradaju pogrešnim izborom partnera, tj. kupaca bivših društvenih preduzeća. Umjesto da se isključivo vodimo logikom strateških privatizacija, mi smo poklekli pod pritiscima tzv. finansijskih investitora, koji nikada nemaju motiv razvoja, već isključivo brze preprodaje. Nijesmo smjeli tako da proćerdamo društvena i prirodna bogatstva, koja su po svojoj ekonomskoj logici rijetka.

Dakle, osnovna supstanca za izvoz - dobri proizvodi nije sačuvana. Stoga, neophodno je stvoriti ambijent koji će privući nove investicije u proizvodnju, poštujući svjetski priznate kriterijume zaštite životne sredine. Bez proizvodnje nema konkurentske prednosti kontinentalnog dijela Crne Gore, a takođe ni održivosti primorskog dijela, koje bi logično trebalo da se naslanja na tradicionalne prozvode iz Crne Gore, kako bismo ispoštovali visoke kriterijume geografskog porijekla, koje je itekako važno za održivost turizma. O tome svjedoče sve etablirane turističke destinacije svijeta, jer je tzv.prošireni proizvod osnova turističkog menadžmenta.

Pored proizvoda, neophodno je imati dobre ljude (kadrove), prave partnere (kanale prodaje), optimalne cijene (koje u prvoj fazi moraju biti niže, jer smo mi relativno nepoznata destinacija), kreativnu promociju, maštovito pakovanje, pravilno pozicioniranje na mjestu prodaje, a ispred svega pametno planiranje.

Crna Gora ni dan danas, za razliku od zemalja regiona, a da ne pominjem EU, nema strategiju izvozne promocije! Imidž Crne Gore, koji najčešće ne postoji u globalnom smislu, nije u stalnom fokusu države, već je prepušten parcijalnim naporima pojedinačnih ekonomskih subjekata. To je velika greška, jer je potrebno planirati na duge staze. Proizvođači sa kojima se mi takmičimo dolaze iz zemalja koje imaju dugovorčne planove stimulisanja nacionalnih proizvoda. Npr. Australija je imala tridesetodogodišnju strategiju stimulisanja vinskog sektora, slična je situacija i sa drugim zemljama, poput Čilea, Francuske, Bugarske i sl. Važno je istaći da je ulaganje u imidž Crne Gore interes ne jedne, već svake vlade, jer od pozitivnog imidža imaće koristi svi: i naši proizvođači i naši potrošači, tj. turisti ili oni koji naše prozvode budu kupovali u domicilnim destinacijama.

Činjenica je da smo na svakom polju relativno tanki. Bez sagledavanja istine u oči, neće biti napredka. Pored oporavka proizvodnje, naš relativno rigidan sistem tržišta rada neosporno će povećavati troškove, koji će smanjivati našu konkurentsku prednost. Na polju kadrova je posebno važno raditi, a bez umrežavanja obrazovnih institucija i privrednih društava, neće biti kvalitetnih stručnjaka.

Partneri u inostranstvu, oličeni u uvoznicima, distributerima i agentima, moraju posebno biti stimulisani, jer su oni pravi preduzetnici koji snose veliki rizik u poslu sa proizvodima, koji dolaze iz nepoznate destinacije. No, oni se nikako ne smiju posmatrati izolovano, već isključivo kao produžena ruka proizvođača, koji na svojim lokalnim tržištima trebaju da pružaju sijaset usluga. Bez njih nema realne tržišne priče. Zbog toga je pažljiv izbor patnera neophodna pretpostavka tržišne ekspanzije i treba ga voditi strogo poštujući etablirana pravila međunarodnog marketinga.

Izvoz je, pored neophodnosti razvoja naše ekonomije, izuzetno važan jer će unaprijediti uslove domaćeg tržišta. Ovo samo pod uslovom da znamo da učimo i da vjerujemo “lokalnim Jovanima” koji su naučili nešto na Zapadu i imaju dobru volju da isto primjene. Dokazali smo da smo eksperti u nepraštanju tuđih uspjeha, mislim da smo potrošili taj “kredit” i da je krajnje vrijeme da počnemo sa transferom znanja iz svijeta, kako bismo i sami počeli da živimo kao “normalan svijet”.

( Dr Nikola Perović )