Viša sila

U stilu najvažnijeg bogoposvećenja, Sveti Stefan je, 9-i januar. Air Serbia, odnosno za malo počivši JAT. Let za Beograd sa Golubovaca.

Trebalo bi da je sve ok. Pun avion. Ljudi u svojim obavezama, što iz Crne Gore, mnogo više iz Srbije, i ko zna odakle. Nije važno odakle su putnici, važno je da im odgovorna i dobra kompanija obezbijedi dolazak na izabranu destinaciju udaljenu pedesetak minuta leta.

U ATR-u, preko ostarjelog zvučnika, slušate milozvučne birokratske i proceduralne poruke o tome kako je arapski partner važan, kako i kojom turom se leti; dobija se kesica sa papirnom čašicom i sendvičom. Počinje negdje među sjedištima, kojih po izgledu više nema ni na buvljacima, cetinjski humor jer sendviča na letovima prema/iz CG podavno nije bilo, bez obzira koja je kompanija. Stjuardese sa novim kapicama, maramama, i lažnjikavim punđama. Ono, moraju sada da ostave utisak smjernih tradicionalnih žena; vizija brenda koja odgovara tugaljivoj tradiciji nasilnika od muškaraca, i u zemlji čuvenog investitora, ali i u regionu.

Let je ok, jer je vrijeme lijepo. Stiže se nadomak Surčina. Kruži se oko Surčina skoro sat vremena, i potom se “tičica“ od ATR-a koji se već odavno trebao istopiti u Smederevu, a ne imati dozvolu za letenje, vraća u Podgoricu. Tada se inicira desetosatna saga neodgovornosti i nesposobnosti JAT-ovaca, koji se sada odazivaju na Air Serbia, sa sve inostranim partnerom, kojeg sada stalno moraju da pominju. Nacionalna kompanija u beskrajnim satima čekanja ne iskazuje minimum jednostavnog kompanijskog poštovanja prema svojim putnicima kroz organizaciju: šta i kako će im se obezbijediti za ispunjenje usluge za koju su već platili. Negdje u vrijeme ručka putnicima iz svih krajeva onoga što Europljani od milja tepaju Zapadni Balkan, pridružuju se armije sa letova iz Beča, Ljubljane, Pariza. Crnogorski aerodrom je tog dana bio pun, kao da je srce ljetnje sezone.

Tokom deset sati bivstvovanja na aerodromu, ni jedan ostarjeli od dvojice predstavnika JAT-a/ AS-a (odnosno arapskog čuvenog investitoira) ne pojavljuje se da pruži bilo kakvu vijest svojim putnicima (ako i imaju šeficu, nje nije bilo ni na obzorju). Posade, koje imaju odgovornost prema putnicima-cama dok ih ne dovedu na plaćenu destinaciju, besciljno lunjaju aerodromskim pistama, kao da su im lična prčija. Ni jednog trenutka se ne osjećaju odgovornim da bar moraju biti sa putnicima i uraditi sve da se što manje ljudi nervira, jer su njihovi šefovi iz beskrajno mnogo papira našli opravdanje za prodati: “viša sila jer je magla u Beogradu“.

Ako se sa pozicije biznisa marketinški neodgovorno sakrijete iza opravdanja “viša sila“ onda bi takvo što trebalo da važi za svaki let u/ iz Beograda. Ali, “viša sila“ ispostavlja se da je poslovno loše i očekivano opravdanje, pošto su “tičice“ JAT-a/ AS-a (odnosno arapskog čuvenog investitoira) slabunjave kada trebaju da se posluže navigacionim sistemima, jednostavnim naučnim kreacijama.

Kako se laž o “višoj sili“ može dokazati. Izađete iz aerodromskog prostora u koji vas je zatvorila kompanija koja je nesposobna, neobučena, poslovno neogranizovana da leti po lijepom vremenu; pa, kupite last-minute kartu druge kompanije i sletite u Beograd. Ovaj podatak da su drugi avio prevoznici i po magli slijetali na beogradski aerodrom saznate kad stignete tamo, jer se sve može vidjeti na displejima prikazanim kroz “Nikolu Teslu“. Tada se jasno svaki putnik-ca, koji je stigao na Surčin, uvjerava da je argument “više sile“ isprazno marketinško foliranje. Nije valjda da se treba povjerovati da su svi drugi avio prevoznici koji su slijetjeli tog svetostefanskog slavskog dana neodgorni prema svojim putnicima-cama.

Taj dan na podgoričkom aerodromu svoj posao odradili su zaposleni (od ljubaznog odgovornog g-dina Marka, do svih njegovih koleginica i kolega) sa podgoričkog aerodroma. Bez profesionalne i institucionalne obaveze bili su tokom svih deset sati sa svima koji su sjedjeli i čekali i grajali protiv avio kompanije, jer je njihova obaveza samo da objavljuju informacije koje im se dostave. Maltretiranje na podgoričkom aerodromu je trajalo više od deset časova zaludnosti, tokom kojih se tranjava kompanija nije udostojila da se obrati svojim putnicima. Crnogorski aerodromski radnici nisu mogli da iscijede poželjnu patrijahalnu drenovinu iz takve suvine.

Taj dan su crnogorski policajci bili veći ambasadori Crne Gore od bilo kojeg diplomate, jer su imali pažljivo razumijevanje za putnike na kraju živaca i smirivali opravdane “bune protiv dahija“.

Ni jedan domaći ni inostrani nepušač među putnicima tog dana nije osporavao pravo pušačima, iako je zakon jasan. Mnoga druga ljudska prava su bila poništena od kompanije koja nije umjela, ni znala, ni mogla, ni htjela da dovede svoje putnike na potrebnu destinaciju.

Svi oni putnici toga svetostefanskog dana koji nisu mogli uzeti kartu sa drugom kompanijom, su ličili, a bilo ih je prepuno za dokazivanje neodgovornosti avio kompanije, na one iz tridesetak sati putovanja tužnog voza od prije neki mjesec na istoj relaciji uvezivanja; za mnoge roditelje, studente, bebe, starce, poslovne ljude i sportaše slijetanje na Niš u kasnim noćnim satima upravo je značilo i tu dodatnu “avanturu“.

Tako da je na kraju zanimljivo, uz pozitivnu komičnost, sagledati suštinu poruka nedavnih međudržavnih posjeta javnih lidera, u regionalnim definicijama sakrivenih najvažnijim političkim pozicijama. JAT je odavno mrtav, ali Air Serbia ne može biti i nije održiva kompanija, čak ni za političke hvalospjeve; posebno ne kroz vještačke punđice i ornamentiku novog znaka, odnosno još manje kroz isprazne izvikane retorike o saradnji i nepostojanju regionalnog omalovažavanja. U ovim nedovršenim državama i u kompanijama građani-glasači, klijenti, putnici, potrošači su nevažni, osim da džabe daju svoj novac i slijepo svoj glas.

( Mila Kasalica )