Bijeg iz grada na selo: Nema kancelarija koliko je zainteresovanih

Mladima bih preporučio da se bave ovim poslom, posebno onima koji mogu da organizuju radnu snagu, jer ovo je posao budućnosti. Kakva industrija, sve što ima veze sa hranom mora opstati. Nema dovoljno kancelarija koliko ima zainteresovanih, a na selu ima dovoljno mjesta za sve. Velike firme se gase i bez njih se i može i mora. Ali, bez hrane se ne može, kaže Rade Joković iz Gornjih Brezana, najveći stočar u Pivi.

Kada je 1991.godine u zemlji počela da se osjeća kriza, kada su plate bile mizerne a on, kako reče, imao osjećaj da radi za džabe odlučio je da napusti Nikšić i firmu „Svjetlost“ gdje je radio deset godina i vrati se na selo. Počeo je da se bavi stočarstvom i u početku je imao pet goveda i dvadesetak ovaca. Danas njegovo stado broji 220 ovaca i 35 goveda.

„Iako je teško biti stočar, nikada se nijesam pokajao što sam odlučio da se bavim ovim poslom. Radno vrijeme i ljeti i zimi je 16 sati, nemam slobodnog dana, a godišnji odmor nijesam koristio 23 godine. O bolovanju nema govora. Ali, iako zarada nije spram uloženog truda ipak se isplati baviti se ovim poslom“, priča ovaj četrdesetdevetogodišnjak koji živi sam.

Priznaje da je za samoću vjerovatno sam kriv.

„Došla bi sigurno neka na selo. Ne bježe sve djevojke od stoke, ali mislio sam da će vrijeme sporije ići i dok sam stao i okrenuo se već je dosta godina proletjelo. Iako trenutno ne razmišljam o ženidbi nikad ne treba reći nikad“, sa osmjehom kaže Rade.

Oko stoke uglavnom radi sam jer teško je naći radnu snagu. A nije da nije pokušavao.

„Do sada sam promijenio veliki broj radnika, a većina je bila iz Crne Gore. Ljudi ostanu samo do prve plate i pobjegnu i od sela i od stoke“, kaže vrijedni stočar.

Ima veliko i dobro imanje ali priznaje da zbog stoke ne stiže da radi oko njega, a valjalo bi. Volio bi da budu veće otkupne cijene, da se, kako reče, poljoprivrednicima „pošteno daju krediti“, za koje je nekoliko puta konkurisao, ali nikada nije uspio da dobije.

Iako je bilo teških godina, nikada nije zažalio što se vratio na selo i odlučio da se bavi stočarstvom.

„Ove posljednje zime su bile teške, padao je veliki snijeg, ali navikne se čovjek na sve, pa i na to. Teško je bilo 2005. kada je bio veliki snijeg, ali lanjska godina je vjerovatno bila najteža. Ništa nije rodilo, teško je bilo doći do stočne hrane, ali opet sam se nekako izvukao. Nikada se nijesam pokajao što sam grad zamijenio selom. Vidio sam da u državi nema nikakvog boljitka, propada sve, a ovo je ipak posao koji mi daje sigurnost i koji, kakvo god vrijeme da dođe, ne može propasti. Dok sam živ neću prestati da se bavim stočarstvom. A kada umrem, ko zna“, uz osmijeh reče Rade i ode da radi oko stoke.

Otrovano pet ovčara

Kada je ekipa „Vijesti“ došla kod Jokovića, dočekao je prelijepi ovčar koji je, kao lijepo vaspitano pseto, pružio šapu da nas pozdravi i ispratio nas do gazde.

„Imao sam šest ovčara, ali neko iz sela mi je u roku od 15 dana otrovao pet kerova. Ne znam kome su smetali. Bili su vjerni, miroljubivi, čuvali mi stoku, a meni pružali sigurnost, jer planina je blizu i često svrate i vukovi“, sa tugom priča Rade dok mazi jedinog ovčara koji mu je ostao. Prije pet godina, kada je njega i komšiju napao bijesni vuk, i oni nekako uspjeli da se odbrane, njegovi ovčari su se dali u potjeru, stigli zaraženu zvijer, opkolili je i oborili na zemlju. „Policija je, na moj zahtjev, uradila uviđaj. Obratio sam se i raznim inspekcijama ali svi su mi odgovorili isto – da su moj slučaj primili k' znanju. Ne znam ima li u ovoj zemlji zakona. Što može ljudska zloba da uradi, to čovjek ne može ni da zamisli“, razočaran je Rade.

Sanja put na Kubu

„Imam želju da putujem i to bih sebi finansijski i mogao obezbijediti, ali nemam kome da ostavim stoku. Volio bih da otputujem na Kubu. Od ljudi koji su tamo išli čuo sam da tamo živi ljubazan i veseo narod, da ne žive baš bogato, i da je zemlja prelijepa“, kaže Rade.

Ako naiđe na srodnu dušu i oženi se, možda se nađe neko od rodbine i prijatelja ko će pristati da pričuva stoku, da bi Rade i supruga otputovali u zemlju Če Gevare i Kastra.

( Svetlana Mandić )