Seljak ili seljačina?

Ako bi se bavili etimologijom opšteprihvaćene riječi snob, mora se imati u vidu latinski korijen sine nobilitate, dakle, riječ je o ljudima bez plemićkog porijekla. Pri konstituisanju britanskog školstva, kada je prvi put građanska klasa uzela učešća u radu škola, plemići su ih okitili pogrdnom titulom snob.

Riječ karakteristična za period društvene transformacije, danas naravno ne opisuje isključivo ljude koji ne pripadaju plemstvu, već je riječ snob postala sinonim za ljude koji po svaku cijenu hoće da istaknu svoj društveni status, koji takođe ne odgovara njihovim vrijednostima.

Često je odjeća bila način razlikovanja društvenih klasa, stoga su snobovima nerijetko nazivani i krojači koji su se kicošili duplikatima haljina i odijela koje su pravili za plemiće. U našem jeziku, najbliži izraz riječi snob je skorojević, ili pokondirena tikva.

Međutim, skorojevićem se ne može zvati neko ko je već četvrt vijeka čvrsto ustoličen tamo gdje treba da bude pozicionirana elita. Nakon nekog vremena i odsustva prave elite, kvazi-elita, taj kremić društva, činjenicom da ne postoji ništa drugo, počinje da se pozicionira kao elita, dok dresirani građani počinju da ih oponašaju.

Kod nas je riječ snob imala sasvim drugačije transformacije, do te mjere da je naš ekvivalent, riječ seljak izgubila svoje primarno plemenito značenje i vrijednost, pa je od prvobitnog značenja zemljoradnik, riječ seljak danas označava seljačinu, odnosno osobu koja ne samo što se ne trudi da svoje primitivno ponašanje sakrije, već se njim ponosi, ističe se i čak ga nameće ostalima koji djeluju inferiorno.

Zašto – jednostavno, zato jer mu se može, društvene okolnosti su seljaku to omogućile. Sa tim ste se davno pomirili, svi.

Čitajući u novinama tekst koji za temu ima stil oblačenja pojedinih članova našeg parlamenta, najiskrenije žalim što nije moguće uvesti pravilo po kojem bi svaki parlamentarac morao isključivo sam da kupuje i bira garderobu, odnosno da ne nosi odijelo i kravatu. Bio bi to pravi cirkus.

Odmah mi na um pada čuvena fotografija iz devedesetih, onih ljudi koji su u turbulentnim godinama preuzeli kormilo naše države. Tad su ih neki zvali skorojevićima. Trio gušt, tri fantastiko, ili tri musketara, potpuno je svejedno kako je ko nazivao tu kultnu fotografiju, ali bitan je ležeran stil.

Tad još uvijek nisu dominitala skupa odijela, kravate i maramice koje vire iz džepa, već mokasine na bosu nogu, i široka majica uvučena u šortc. Jedan je nosio i brkove, ali su njega eliminisali. Već je bio old-fashion.

Groteskno izgleda naša elita u pokušaju da isprati novi svjetski trend, trudeći se da izgleda ležerno. Ukočenost čak dobro dođe, uskoče u odijela, crno do kraja ili teget, ne može da se promaši, ali potrebno je ponekad izgledati i malo opušteno. Svi su obučeni moderno, identično moderno. Tu se rađa problem, jer džemper svezan preko ramena dovodi posmatrača samo do histeričnog smijeha.

Međutim, taj histerični smijeh izazvan je kod malog broja posmatrača. Naša elita je proizvela nove generacije koje bi da slijede njihov put. Zastrašujuća je činjenica da previše ljudi upisuje fakultet političkih nauka sa razlogom da postanu „oni“.

To je novi snobizam, čisto crnogorski. Nošeni idejom da i oni mogu da se tako oblače, da se mršte i deklamuju, mladi hrle na smjer političkih nauka nebi li i oni što prije postali to. Imitacija falša, ili original falsifikata, kako je kome draže.

Student političkih nauka sebe vidi ili u parlamentu ili u nekoj ambasadi, obavezno u novinama i na televiziji. Istupaće javno, niko joj/mu neće biti ni do koljena, parkiraće službeno auto na bulevaru dok ruča u restoranu sa kolegama. Nije san samo pozicija, već tlačenje slabijih, divljenje rođaka, i kruna svega, Nova godina u Splendidu uz neku sadašnju ili novu Severinu. Tamo su svi. Tako naša elita determiniše društvo.

Da je spoljašnjost jako bitna govori činjenica da vam student političkih nauka može sa ubijeđenošću i pogledom Hitlerove omladine tvrditi za nekog crnogorskog državnika „To je gospodin“, iznoseći kao argumente državnikovu visinu i to što izvjesni nosi odijela marke Emilio Zegna.

U tom slučaju jedino što vam preostaje jeste da namjerno postavite potpitanje „Misliš Emilo Labudović?“, i tako povučete ručnu, i dokažete da ne pripadate eliti, namjerno determinišete sebe kao nešto potpuno drugo, što čeka neko novo ime, a do tad, može i seljak. Potpuno je svejedno, samo da niste elita.

( Đuro Radosavović )