Snijeg ofranio krovove nirnberške

Peti put sam u Nirnbergu. Boravio sam u ovom gradu još za velike Jugoslavije, kao sekretar Matice iseljenika Crne Gore, s Hazbom Nuhanovićem, članom Predsjeništva Crne Gore. Svake godine održavani su ovdje Majski susreti, gdje je naizmjenično domaćin bila neka od jugoslovenskih republika. Hazbo i ja smo u okviru crnogorske delegacije prisustvovali Susretima i govorili pred deset hiljada naših ljudi, te šarmantnom Renatom Šmit, predsjednicom Parlamenta Bavarske i potpredsjednicom Saveznog parlamenta Njemačke.

Slikar Ljubišnje, žena i pljevaljskih avlija, Hazbo Nuhanović, bio je divan čovjek; druželjubiv.

"Rado slikam Ljubišnju, u žuto-crvenim bojama“, govorio mi je. „Pa avlije i sokake, boje ćerpiča i ćeramide, koje je prekrila patina vremena, kao zlatom presvučena. Moji anđeli su žene. Na slikama sam, varirajući anđela, slikao današnju ženu, putnu, otkrivajući skrivene ljepote ženskog tijela...“

Hitler je pohodio Nirnberg, pa je proširio jedan most preko Pegnica, u centru, da bi njegove trupe paradirale, a on im otpozdravljao iz velikog crnog mercedesa kabrioleta.

I: evo me onomadne u Nirnbergu, na poziv Franačko-crnogorskog društva, da sa njemačkim ličnostima iz političkog, privrednog, kulturnog života i našim iseljenicima, prisustvujem završnoj tradicionalnoj proslavi Društva…

Dok zurim u sivomaslinastu, neveliku, tihu nirnberšku rijeku Pegnic, zabrađenu starim kejom, sjećanja na Hazba. Nema Bata Janketića; ni Kike Radunovića, nekadašnjeg golmana Budućnosti i Crvene zvezde, koji je karijeru završio u Njemačkoj. Umro je i Radoš Radosavović, običan, neobičan čovjek; samotnjak. Život proveo u Nirnbergu. Volio je umjetnost i Crnu Goru…

Čudesne su sudbine iseljeničke.

Svi dođu privremeno, da nešto zarade i da se vrate, ali, kad zaglaviče, ostaju zadovijek. Malo srećnika uspije, kako bi rekao Živko Nikolić, da se otme svemu tome i na vrijeme stigne u svoj zavičaj da se tamo bar na kraju lijepo sahrani, kako dolikuje čovjeku.

Đoša Šćekić, iz Kurikuća kod Berana, došao je početkom sedamdesetih u Nirnberg; imao je dvadeset godina.

“Naumio sam bio da se ženim i dođem u Nirnberg da zaradim za frižider i električni šporet, pa da se vrnem”, sjeća se Đoša. “Ali, dan po dan, dan po dan; još ovu godinu, pa još onu, i evo me ovdje preko četrdeset godina. U Simensu sam radio”.

Dva Šćekićeva sina završili fakultete. Jedan je stručnjak za pivarstvo svjetskog ranga. Putuje po svijetu, otvara pivare.

“Za Dan crnogorske državnosti, na svečanosti u zgradi opštine Nirnberga, kad je orkestar nirnberške policije izveo crnogorsku himnu, srce hoće da mi iskoči”, veli Đoša. “A poznaješ li Sloba Žarića? To je ljudina! Ako mogadnem, dojću na ljeto u Crnu Goru. Upuljao bih se da ne ojdem”.

Pitam osamdesetogodišneg Rada Milovića, koliko je dugo u Nirnbergu?

“Samo pedeset godina!”, reče.

Podizao se, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, u crnogorskim dječjim domovima, prvo u kotorskoj Slaviji, pa u Danilovgradu. Izučio za električara i niz godina radio na elektrifikaciji Crne Gore.

“Da, radio sam na elektrifikaciji kroz cijelu Crnu Goru, od Pljevalja do Ulcinja”, priča Rade Milović. “U Petrovcu upoznam Njemicu, vjenčam se u rodnom Dubrovniku i šezdesetpete pobjegnem u Njemačku. Imam internacionalni pasoš, nemam državljanstvo u tom pasošu. Svuda đe dođem, imam problem s tim pasošem. U stvari, ja sam Crnogorac. Žudim za crnogorskim pasošem. Živim na visokoj nozi, ne fali mi ništa. Naravna stvar, volio bih da imam crnogorski pasoš, ako je moguće. Ali… mogu da umrem i bez tog pasoša…”

Uđoh u taksi, a dežmekasti, pričljivi taksista, raspali sagu o Nirnbergu. Ovo vam je, veli, Opera, ovo vam je ono, ovo vam je ovo, pa me gratis povede do zgrade u kojoj je održan čuveni Nirnberški proces, suđenje ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, od 20. novembra 1945. do 30. septembra 1946. godine.

“Eto, to vam je čuvena zgrada Suda”, veli taksista. “Do nje je zatvor u koji se ulazilo kroz podzemni tunel”. Zatim okrenu kola pravo prema zatvoru, šeretski se osmjehujući; onda zavrnu lijevo i ubrzo iziđosmo na nirnberške ulice. Savršen red, niko ne trubi, niko ne juri. Svi stubići na mjestu. Nema besomučnih vožnji kao po crnogorskim drumovima i podgoričkim ulicama gdje su gotovo na svakom ćošku iskrljani stubići a željezne rešetke sa slivnika pokradene…

U Nirnbergu, koji se prvi put pominje 1050. godine, osnovano je 2003. Franačko-crnogorsko društvo koje se zalaže za sporazumijevanje među narodima; njeguje odnose između Franačke i Crne Gore na kulturnom, socijalnom, privrednom i sportskom polju, razvija prijateljstvo između svojih naroda i podržava integraciju Crnogoraca koji žive u Franačkoj. Predsjednik Društva je Ljubo Dabović, a tri potpredsjednika su Njemci, ugledni poslenici nirnberškog javnog i kulturnog života.

Ljubo Dabović, Baranin, od decembra 1966. živi u Nrnbergu. Dugo je radio u čuvenoj firmi M.A.N. Nosilac je najvećeg odlikovanja Njemačke, “Saveznog zaslužnog krsta s trakom”, kojim ga je odlikovao predsjednik Njemačke Joachim Gauck.

Sa suprugom Anđelkom iz Dugog Polja kod Splita, Ljubo nastoji da afirmiše Crnu Goru. Na čuvenom Božićnom trgu u centru Nirnberga, svake godine, od zadnjeg petka u novembru pa do 23. decembra, održavaju se svečanosti povodom Božića. Dolaze posjetioci iz cijele Njemačke. Štandove imaju Grci, Italijani, Rumuni, Česi, Škoti, Amerikanci… Štand ima i Crna Gora, zahvaljujući Anđelki i Ljubu. Tu su crnogorski suveniri, pića, zastave, grbovi, turistički prospekti… Sve što se proda ide u dobrotvorne svrhe.

“Mogućnosti su velike”, naglašava Ljubo Dabović. “ Želio sam da se ovdje Crna Gora šire predstavi. Napišem pismo i prijavi mi se petnaest crnogorskih gradova. Neko je trebalo to da koordinira u Crnoj Gori. I ništa od toga. Razgovarao sam sa Sašom Radovićem, direktorom Turističke organizacije Crne Gore. Iako je obećao saradnju, nije se više javljao…”

Svinu sunce. Zabjelesaše se krovovi nirnberški. Rodna kuća slavnog slikara i gravera Albrehta Direra (1471– 1528), jednog od najvećih predstavnika renesanse, pretvorena je u muzej. Vrvi od posjetilaca. U blizini, sivomaslinasti Pegnic; ne šumi, ne pušta glasa. Kao da se i on uklopio u prepoznatljivi njemački red i rad.

( Slobodan Vuković )