Januar

“Godine počinju januarom.” Sjećate se ko nam je to otkrio? Tako je sve počelo. Da dan počinje jutrom (po kome se poznaje, naravno), a da godine počinju januarom, rečenice velikim slovom i slično... Uzgred – to je najpouzdanija istina koju smo dobili sa te adrese. Stvarno, godine počinju januarom, ali to je bio januar kojim nije počela samo jedna godina, već dvadeset i kusur godina, četvrt vijeka, dakle – jedne jedine i nepromjenjive vlasti. Koja je u tih četvrt vijeka bila itekako promjenjiva u ideološkom smislu, mada, iz razumljivih razloga, ne vole da ih se podsjeća na to. U nečemu su bili i temeljno nepromjenljivi – u metodologiji. Po kojoj su danas već nadaleko poznati... Premda su formalno političari, to je metodologija o kojoj je mnogo više i temeljnije pisao Mario Puzo nego Karl Poper.

Ne vjerujem da su oni toga bili svjesni – nije pametno nekome poklanjati pameti više nego što je može podnijeti – ali i samo ime toga mjeseca nosi nešto od simbolike koja dobro ide uz ovakvu vlast. Naime, ime prvog mjeseca u godini dugujemo rimskom božanstvu, jednom od rijetkih koje nije tek puka prerada helenskih božanstava - Janusu (latinski Ianus), dvoglavom bogu, čuvaru kuća i puteva, ali i simbolu dvoličnosi. Bog sa dva lica – uvijek različita. Sad vam se uklapa, zar ne?

Janus je zapravo idealan simbol crnogorske vlasti koja je aktuelna već dvadeset i pet godina. Na istorijsku scenu su stupili kao izvođači radova Slobodana Miloševića i ljuti borci za srpsku stvar. Što im nije smetalo da kasnije postanu pečeni Crnogorci. Kao što su i Crnogorci i Srbi, već prema potrebi, tako su i za Amfilohija, ali i za Mihaila, za Ruse ali i za Amerikance, ”ljevičari” i ogavni konzervativci, socijalisti i žreci neoliberalnog ekonomskeog koncepta... zapravo, ne postoji precizniji znak za tu svijest nego što je Janus. Toliko ide uz njih da bi Janusa trebalo da proglase za počasnog predsjednika svoje partije.

U Rimu je nekada postojao Janusov hram čija su se vrata zatvarala samo u doba mira. Hroničari, pak, kažu da su u cjelokupnoj istoriji Vječnog grada, vrata Janusovog hrama bila zatvorena samo sedam puta.

Jedan rat u Crnoj Gori traje nesmanjenom žestinom. Rat protiv riječi... Da je napadnut novinar to u Crnoj Gori više i nije vijest. Vijest je ako prođe sedam dana bez napada na novinare. Nakon maltretiranja Darka Ivanovića, nakon bombaškog napada na Vijesti, da pomenemo samo događaje iz finala protekle godine, sada imamo i prebijenu novinarku Dana u Nikšiću. Ova priča o prebijanju novinara nekako je neodvojiva od ovog jubileja – dvadeset pet godina Milove vlasti. A kad ih god čujem kako oštro i samopouzdano obećavaju da će krivci biti kažnjeni, opet se sjetim rimskog boga sa dva lica... Taj bog je bio odista zanimljiv – to je i kod njega bilo moguće. Jedno lice vam šalje batinaše, drugo zaziva “pravednu” kaznu za bandite.

Negdje u nekom Borhesovom eseju, čini mi se, pronašao sam podatak da je nekada, do XVIII vijeka u Evropi postojao izraz “crni labud” kada se hoće reći da je nešto nemoguće. Metafora nečega što nipošto ne možete očekivati. Onda je časni britanski kapetan Džejms Kuk došao u Australiju i shvatio da tamo ne postoje drugi labudovi, osim crnih. Taj evropski izraz, dakle, u Australiji nije bio moguć. Odnosno, bio bi besmislen. Kada mi neko kaže nešto o januarskoj hladnoći, sjetim se da je za Argentinca jedino moguće kazati “januarska vrelina”. Eto, možda i to svjedoči prirodu januara i božanstva po kome je ovaj mjesec dobio ime.

Tu, u susjedstvu argentinskom, tu je i Januarska rijeka, najluđi grad Brazila. Tamo ćemo u julu gledati najbolje među najboljima. Bez Crne Gore, na žalost. Ali, kako se priča, kada bude svjetsko prvenstvo u Kataru, iz razumljivih razloga moglo bi biti održano u zimu. Možda i u januaru. Tada bi Crna Gora mogla da se kvalifikuje. Kao zemlja u kojoj jedan januar (ili jedan Janus) vlada već – četvrt stoljeća.

Uostalom, zamislte da vam je neko, tada, prije dvadeset i pet godina rekao – Prije će se zalediti Nijagarini vodopadi nego što će crnogorski janusovci otići sa vlasti... Kako bi ga zapanjeno pogledali. A, kao što vidjesmo ovih dana, bio bi u – pravu.

( Balša Brković )