Riječi i djela

Ja jedini moram da se vratim u ponoć, svi ostaju duže, niko ne mora da se javlja, pitaj moje društvo koliko oni ostaju … Teško da ima roditelja koji nije prošao kroz ovakva ubjeđivanja i dilemu o granici koja se mora postaviti između liberalizma i tvrde restriktivnosti. Kažu da nema tako dobrog društva koje može popraviti ono što propusti porodica. Ali, nema ni porodice koja može popraviti teške propuste društvenog okruženja.

Nedavna masovna tuča u kojoj su se kao oštećeni našla djeca dvoje visokih državnih funkcionera, donijela je promjenu u vrijeme božićnih praznika. U diskoteci su provjeravali dokumenta i odbijali da služe piće maloljetnima. Teorijski, neko punoljetan je mogao da za sebe poruči litar votke pa da piju svi za stolom. Međutim, osoblje je strogo poštovalo zakonske odredbe, jer je bilo izloženo strogim kontrolama nadležnih. Ovo je bila sjajna potvrda da društvo ima snage da se izbori za poštovanje zakona. Pitanje je samo da li su djeca funkcionera morala da budu kolateralna šteta i povod da se shvati da ni najbolja porodica ne može popraviti loš uticaj okruženja.

U Crnoj Gori se već tradicionalno izlazi tek poslije jedanaest sati, a čari tih izlazaka najviše privlače one maloljetne. Glavna zvijezda počinje da pjeva tek iza jedan poslije ponoći. Do tada se djevojke fotografišu u toaletima, svi zajedno se pozagriju alkoholom i hazard počinje. Teško bi bilo prebrojati maloljetnike koji su zbog ovakve paradigme pretučeni u crnogorskim gradovima. Uostalom, poznato je da najveći procenat problema svih vrsta nastaje par sati nakon ponoći. Iako imamo zakone koji ne dozvoljavaju prodaju

i služenje alkohola i duvana maloljetnicima, oni se rijetko poštuju. Izuzetak je ako inspekcija poželi da „slomi nogu“ nekom ugostitelju, pa ga ciljano kontroliše, ali ujednačena i uporna akcija ne postoji i prećutno se radi drugačije.

Nismo mi jedino društvo u kojem se ovo događa. Razlika je samo u masovnosti pojave, a reklo bi se da se čitav naš region guši u zagušljivoj tranzicionoj „krčmi“. Intervencije nadležnih su rijetke i iznuđene, nema javne debate roditelja, škole i državnih institucija, iako mladi zaslužuju „integralno upravljanje“. I pojedinačne akcije su rijetke, pa je zato lijep gest Nikole Radunovića iz grupe Perper. U novogodišnjoj noći, izazvan činjenicom da su djevojku pogodili u glavu limenkom piva, taj muzičar je sa bine zamolio da se ne pije i da nema bahatosti. Podsjetio je da su tu i „neka četiri policajca“, rizikujući da i njega zaspu limenkama i flašama. Ipak, to se nije dogodilo, što samo potvrđuje da je stav „ništa se nije moglo uraditi“ običan izgovor za kukavičluk i mirenje sa zlom oko nas.

Ovakve „zabave“ su uvod u maloljetničko prestupništvo. Uz to, kontinuirano siromašenje i dramatični jaz između bogatih i siromašnih dodatno su istrošili rezerve obzira, pa se naše države polako pretvaraju u „zvjerinjake“. Vjerovatno zbog toga najviše raste broj imovinskih delikata, sli i svih drugih oblika nasilnog ponašanja.

Čini se da je stanje najozbiljnije u BiH, gdje se sada kroz usvajanje Akcionog plana za prevenciju maloljetničkog prestupništva na „mala vrata“ uvodi neprekidna kontrola sve djece, uz ozbiljno kršenje ljudskih prava. Kritičari s pravom ukazuju da je trebalo pratiti problematične pojedince, a ne da se i krivi i nevini podvrgnu metodama koje će „pretvoriti škole u zatvore a djecu u poslušnike režima“. I u Srbiji se žale da su djeca bahata, da mrze svakog ko je drugačiji: gejeve, katolike, Albance, Mađare, Rome..., da se brutalno obračunavaju sa sportskim neistomišljenicima, profesorima, dižu ruku i na roditelje. Na sličan način mrze i mladi u Hrvatskoj, osobito ćirilicu, ali je tamo započeo pilot projekat prevencije maloljetničkog prestupništva po uzoru na Norvešku. Maloljetnicima se nudi mogućnost da zbog prestupa ne budu procesuirani, već da prihvate savjetovanje, trening ili rad u humanitarnim organizacijama, izvinjenje, plaćanje naknade štete žrtvi. Jedan član Obiteljskog zakona propisuje da roditelji imaju dužnost da djetetu mlađem od šesnaest godina zabrane noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje.

I Crna Gora se, nažalost, suočava sa porastom maloljetničkog prestupništva. Besmisleno je očekivati da svake noći budu napadnuta djeca funkcionera pa da se počnu poštovati zakoni. Mnogo bi važnija bila promjena paradigme ponašanja. Ali, kako do nje doći kad djeca najbogatijih i najuticajnijih često diktiraju upravo ovakva pravila. Teško je napraviti promjenu kad u jednoj crnogorskoj gimnaziji već dugo postoji VIP odjeljenje, za koje ne važe iste norme. Teško je mijenjati stvari kad se na svakom koraku mladima pokazuje da inteligencija i nadarenost ne mogu nadoknaditi uskraćenost u vidu toga da bogati imaju bolje polazne pozicije. (Na jednom podgoričkom zidu je dugo stajalo: „Ko vam je kriv što ste učili!“)

Maloljetničke delinkvencije je najviše u Podgorici, gdje fenomen subkulture i raskoraka između želja i mogućnosti najdramatičnije dolazi do izražaja. Istovremeno, protekle godine se u Crnoj Gori udvostručio broj onih koji žive ispod apsolutne linije siromaštva. To, međutim, ne znači da ostali žive dobro, već da se apsolutna većina suočava sa velikim ekonomskim problemima. Mladi imaju potrebu da pobjegnu, da zaborave, kasnije da ukradu, da zlostavljaju. Zato nije naodmet zapitati se otkud tako izražena masovnost onih koji su napadali dvojicu sinova funkcionera.

Pored toga, i crnogorski i regionalni mediji su puni afera u vezi sa policijom. Čak i nacionalna sapunica „Budva, na pjenu od mora“ ima taj problem kao jedno od „stajaćih mjesta“ u razvoju radnje. A ako vam je opšte mjesto da su kriminalci u sudstvu i u policiji, teško je očekivati da budete društvo koje pruža obrazac ponašanja mladima.

I dok roditelji smišljaju odgovore na ubjeđivanja maloljetnih „manipulanata“, osvježenje je emitovanje filma o Mariji Montesori. Poseban izazov za roditelje, učitelje pa i ukupno društvo je stav da dijete ne uči slušajući riječi, već sopstvenom aktivnošću i iskustvima. Kad Marija Montesori kaže da je dužnost učitelja da omogući okruženje u kojem će djeca i mladi sami moći učiti, teško je ne zapitati se kakve uslove pruža okruženje opustošeno nacionalizmom i mržnjom, korupcijom i kriminalom, bez lustracije i sa teško poremećenim sistemom vrijednosti. U nizu promašenih investicija, ova je ipak najznačajnija.

( Božena Jelušić )