Veliki povratak ježeva

Moj brat stoji na vrhu ponte i posmatra morske ježeve. Odavno ih nisam vidio toliko u u zalivu – kaže mi. Priča o bistroj morskoj vodi i velikom povratku ježeva, dok posmatram vitku plastičnu cijev što sprovodi kristalnu tečnost u ruku moje kćeri. Ima nepune dvije godine. Kada su nas zadržali u bolnici, prva dva dana je tražila vrata, izlaz iz nemilog mjesta, zatvora. Trećeg je dana odustala. Uznemirilo me je i rastužilo to njeno mirenje, iako je naš boravak tamo učinilo spokojnijim i lakšim.

Ponovo ležim na istom mjestu koje je u svoje hodnike pripustilo nešto prazničnog mobilijara. Trudim se da na trenutak potisnem oštre bodlje koje me neprestano probadaju iznutra. Dok ona spava, čitam božićne poslanice crnogorskih velikodostojnika: arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorskog, mitropolita crnogorsko primorskog, predsjednika države, premijera, predsjednika skupštine, političkih partija, viđenijih gradonačelnika… Čitam i ježim se, uvjerena – devedesete se, u svom porno-šik sjaju, vraćaju na regionalnu scenu. Vraća se sve ono što smo učinili i što smo propustili da učinimo, sa čim se nismo suočili i obračunali, za šta nismo preuzeli odgovornost, što smo gurnuli pod tepih ili prekrečili drugačijim piturama koje sve jednako smrde – po farsi. “Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”, tvrdi o ponavljanju istorije Marks slijedeći Hegela, a to tako dobro paše sretno vozdiglim devedesetim.

Sve je dakle na svom mjestu, blješti potenciranim, jasnim, radioaktivnim sjajem: Ceca ispred skupštine u Beogradu, porazbijane dvojezične table u Vukovaru, prebijena novinarka u Nikšiću, bačen eksploziv na novinsku redakciju, premlaćeni sinovi funkcionera na dočeku, štrajkovi glađu koji dobijaju sramotno malo medijske i druge pažnje, udvostručen broj apsolutno siromašnih u Crnoj Gori, badnjaci na dvije strane i, naravno, miroljubive božićne poslanice onih koji su nas, uz naš blagoslov dakako, doveli tu gdje jesmo. Poručuju da se posvetimo miru, ljubavi i solidarnosti, ovako osiromašeni i uniženi, poručuju da nađemo formulu zajedništva, oni koji se recikliranjem i ekploatisanjem svih mogućih podjela održavaju četvrt vijeka na vlasti u Crnoj Gori. Farsa.

Sve nam najljepše žele i duhovni oci, svaki svoju mantru ponavljajući, neko u tanjim, a neko pak u debljim oblandama hinjene tolerancije i miroljubivosti, svako svoju iskru bacajući na iscijeđen i ojađen narod, suv kao dren i spreman kao barut. Jedni uporno tvrde da nema crnogorske države bez crnogorske crkve, bez obzira na sekularni karakter države i blago kolidiranje sa stvarnošću, odnosno sa notornom činjenicom opstanka Crne Gore od 2006.

Drugi pozivaju na ujedinjenje one koji su “prisajedinjenjem” 1920. izgubili autokefalnost, nazivajući njihovo nalaganje badnjaka “simpatičnom logorskom vatrom, koju smo naučili da palimo u ona bezbožna vremena”. Dvostruke poruke bratske ljubavi i iskrenog prezira održavaju žar od badnjaka do badnjaka. Farsa.

Ne čudi da nema žena među ovim želiteljima lijepih želja.

Devedesete su svoju mačističku turbofolk kulturu transponovale u novi milenijum bez strukturnih promjena. Ne čudi da psihologija žrtve do te mjere dominira ovim sediranim narodom da ga ni sve nepodnošljiviji uslovi života, niti jetki sarkazam želitelja ne potiču na otpor i borbu za elementarno dostojanstvo.

Zastrašujuće je kako se lako odričemo onog što nas čini ljudima, koliko brzo odustajemo od slobode.Želeći malo, koliko da preživimo do sjutra, u neprestanom strahu od goreg, postajemo, polako, kratkovidi saučesnici vlastite dehumanizacije.

Kada su nas drugi put zadržali u bolnici, više nije ni pokušala da pronađe vrata.

( Paula Petričević )