Zašto se Putin i Si moraju više ugledati na Bizmarka

Dok se svijet ujedinjavao u iskrenoj i legitimnoj žalosti za Nelsonom Mendelom, postoji još jedna istorijska ličnost – njegova apsolutna suprotnost – čije se odsustvo žestoko osjeća, makar od Moskve do Pekinga. Bizmark, Čelični kancelar, čovjek koji je postigao ujedinjenje Njemačke oko Pruske, je državnik koji je znao da nekoliko decenija sačuva mir u Evropi zahvaljujući mudroj politici uzdržanosti. Vilhelm II ga je primorao na povlačenje jer ga je smatrao previše razumnim, što je otvorilo vrata pakla.

U najnovijoj knjizi, posvećenoj korijenima Prvog svjetskog rata, „Rat koji je okončao mir“, Margaret Makmilan je izabrala da ne ponudi zaključke o krajnjim uzrocima tog sukoba. Za istoričare, jedino što sa sigurnošću možemo reći je da su veliki državnici poput Ota fon Bizmarka očajnički nedostajali Evropi 1914. godine. Niko zapravo nije želio da uđe u rat, ali niko nije znao kako da ga izbjegne.

Politički i vojni lideri nisu bili u stanju da shvate da usred industrijskih i saobraćajnih revolucija, rat nije više mogao biti „nastavak politike drugim sredstvima“, kako glasi čuvena izjava Karla fon Klauzevica.

Na početku 2014. godine, čini se da ni Vladimir Putin u Moskvi ni Si Đinping u Pekingu nisu naučili Bizmarkove lekcije. Ruski lider zbog odnosa prema Ukrajini, a kineski zbog politike u vezi sa Kineskim morem.

Što se tiče Ukrajine, Rusija mora da izabere onu vrstu odnosa koju želi da postigne sa Evropom. Hoće li Rusija naglasiti svoj nacionalizam i traganje za identitetom, na štetu bilo kakvog uzimanja u obzir evropske ravnoteže moći? Ako se Kijev vrati pod skute Moskve, Rusija će gotovo automatski i mehanički rizikovati ponavljanje onoga što je Francuska predstavljala od 1643. do 1815. godine i Njemačka od 1870. do 1945: „Evropski problem.“ To je ono problematično stanje kada je država i „previše“ za svoje susjede i „nedovoljno“ za svoje ambicije.

Ukrajina, sa svojih 45 miliona stanovnika i teritorijom veličine Francuske, de fakto je karika evropske političke ravnoteže. Ne možemo je podijeliti, kao što se tri puta desilo Poljskoj u 18. vijeku, pri čemu bi se zapadna Ukrajina pridružila Evropi, a istok Rusiji. Ukrajinci su suočeni sa civilizacijskim izborom - između demokratske Evropske unije i autokratske Rusije, što nosi značajne geopolitičke implikacije za budućnost evropskog kontinenta.

„Biti taktičan i hrabar istovremeno znači znati dokle možeš da ideš, a da ne odeš predaleko.“ Ova formula Žana Koktoa se jednako može primijeniti i na Rusiju i na Kinu. I u vodama Južnog kineskog mora i na nebu iznad njega, izgleda da Peking gubi osjećaj za mjeru, demonstrirajući nestrpljivost koja, čini se, ide protiv dugoročnih interesa Kine. Pojačani globalni status Kine je očigledan i priznat od strane svih. Međutim, gdje je smirenost velike sile, sigurne u superiornost svoje civilizacije i u svoju svijetlu budućnost da „pušta da vrijeme ide svojim tokom?“

Demonstrirajući sasvim otvoreno, da ne kažem brutalno, svoje regioanalne hegemonističke ambicije, Kina uspijeva da protiv sebe ujedini tako različite države kao Vijetnam, Filipine i Indoneziju. Te države sada više nego ikad žele nastavak američkog prisustva SAD kao azijske sile. Izdižući se iznad istorijskih sporova sa Japanom, one nastoje da pokažu veće razumijevanje za retoriku japanske vlade - i njenu novu i snažniju odbrambenu politiku - nego za nedavnu kinesku demonstraciju sile.

Ponekad se kaže da istorija ne nudi nikakave lekcije jer sadrži sve. Ipak, pouke tradicionalne diplomatije su vjerovatno korisnije sada nego što su možda bile u 20. vijeku. Ako je era globalnih ideologija završena, ona nacionalnih interesa se vratila. Rat je zapravo promijenio više nego diplomatija i, nesumnjivo, na gore. Destruktivna moć oružja kulminira u trenutku kada „neprijatelj“ postaje rasprostranjeniji. Kako voditi rat protiv nestabilnosti? Kako se boriti protiv neprijatelja koji nestane u civilno društvo?

Čak i ako je tehnološki napredak promijenio posao diplomata, pravila diplomatske igre ostaju u suštini ista. Uspjeh pretpostavlja razumijevanje interesa i percepcija drugih. Takođe zahtijevaju onu vrstu urođenog osjećaja za mjeru i uzdržanost koji danas jasno nedostaje i Rusiji i Kini.

Nasuprot tome, neko će se možda pitati zar ne bi i američki predsjednik Barak Obama trebalo da uči od Bizmarka. Da li on pokazuje dovoljnu čvrstinu i jasnu viziju u politici prema Iranu ili prema Siriji? Hladnokrvna realpolitika, kao što je pokazao Bizmark, najbolji je način da se sačuva mir.

Autor je profesor na Institutu za političke nauke u Parizu, viši savjetnik na Francuskom institutu za međunarodne poslove (IFRI); trenutno je gostujući profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu

Prevela: A. ŠOFRANAC

Copyright: Project Syndicate, 2013.

( Dominik Moazi )