Tamo gdje se laž množi, živi tiranija

Upravo prošle godine Južni Sloveni slavili su Njegoševu dvjestogodišnjicu, a Francuzi stogodišnjicu Albera Kamija. O prvome, po svemu što je rečeno i objavljeno, može da se zaključi da je Njegoš shvaćen i proučen kao pjesnik i filozof.

A po onome što se otkriva i objavljuje o drugome, reklo bi sa da će biti potreban još jedan vijek da se različita tumačenja usklade. Zajedničko im je to što su bili osporavani za života, ali im je vrijeme bilo naklonjeno i oni su sa njime rasli. Danas im je renome neuporedivo veći nego za njihova života.

Brojna nova izdanja

Za stogodišnjicu Kamijevog rođenja Centar za dokumentaciju priredio je izložbu u Eksu-an-Provans (od 5. oktobra do danas). Njima se pridružio Institut imaža gdje se prikazuju adaptacije ne samo Kamijevih romana i velikih knjiga koje je volio, nego i njegovi politički angažmani i stavovi povodom smrtne kazne, nuklearnog rata ili totalitarizama. U dokumentarnom filmu Abrahama Segala može se vidjeti zaljubljenik u ljepotu svijeta i pejzaža - književnik i slobodan mislilac. Izloženi su rukopisi, originalna izdanja i fotografije. Riječi, slike i dokumenta - pokazuju Kamija kao građanina svijeta koji se brine za sadašnjost i budućnost, koji je plemenit, koji ne priznaje granice, koga nadahnjuje izoštren smisao univrezalnog bratstva.

Označavanje te velike godišnjice donijelo je brojna nova izdanja Kamijevog djela ili knjiga o njemu. Galimar je objavio u Plejadi cjelokupno Kamijevpo djelo u četiri toma. Objavljene su i Kamijeve Bilješke u tri toma, a takođe i zbirka njegovih novinarskih uvodnika i tekstova u listu Combat (Borba), zatim tri toma Korespondencije, gdje ćete naći i slavne pisce poput Rene Šara, Rože Marten di Gara, Luja Gijua i Fransisa Ponža... U kolekciji Quarto u jednom tomu sakupljena su sva piščeva djela (1536 stranica). Njegova kćer, Katerin Kami, otvorila je porodičnu arhivu za knjigu Svijet podjele - Put Albera Kamija. Neku vrastu biografije - Ko će svjedočiti za nas? Alber Kami naspram samog sebe, napisao je Pol Odi.

Najkompletniju biografiju Alber Kami, jedan život, objavio je Olivije Tod kod Galimara. Mišel Onfre je napisao veoma važnu knjigu Slobodarski poredak: filozofski život Albera Kamija u kojoj je na pravi način protumačio Kamijevu filozofiju. A Žaniv Geren je sastavio Rječnik Albera Kamija. Nemoguće je nabrojati sve knjige koje su mu posvećene. Sve velike novine, časopisi i revije mu odaju počast u vanrednim brojevima. Časopis Filozofija, s naslovom: Alber Kami - pobunjena misao, objavljuje tekstove dvadesetorice velikih pisaca koji su ga ili poznavali ili na koje je on uticao. Među njima su Česlav Miloš, Imre Kerteš, Atik Rahimi, francuski filozofi Mišel Onfre, Rafael Antoven, Andre Kont-Sponvil, Alen Finkelkrot... Po Kamijevim knjigama snimljeno je nekoliko filmova. Đani Amelio je snimio film po knjizi Prvi čovjek.

Paganin i pozitivni anarhista

Kami (1913-1960) se pojavio usred Drugog svjetskog rata i obasjao zamračeno francusko nebo književnosti knigom Stranac (1942, Galimar). Njegova putanja je bila uzlazna sve do dobijanja Nobelove nagrade (1957), poslije koje je ubrzo poginuo u saobraćajnoj nesreći. Kami - romansijer, dramaturg, reditelj, novinar, angažovani intelektualac, ali prije svega – filozof, ocijenjen na pravu način, aktuelniji je danas nego u svoje vrijeme. Bio je obožavan, a danas je to više nego ikada. Kami je postao nezaobilazna referenca na univerzalnom planu, propovjednik revolta i otpora. Bio je među prvima koji su odbacili staljinizam i dogme koje zatvaraju i siromaše misao. Ranije maltretiran, danas je mu se dive.

Iz pomenutog materijala ovdje će biti iznesena svjedočenja samo nekoliko ljudi koji su ga ili poznavali ili su se posvetili njegovom djelu i koji govore o tome šta je Kami značio za njih ili kako ga danas doživljavaju. Iako ga nijedna politika nije mogla prisvojiti, ipak, svako ima svoga Kamija.

Specijalno za ovu godišnjicu objavljena je i knjiga pod naslovom Zašto Kami? koja sadrži dvadeset priloga pisaca, novinara i Kamijevih obožavalaca.

Eduardo Kastiljo, novinar, koji je priredio tu knjigu, piše u predgovoru: „Zašto volimo Kamija? Šta volimo u njemu: čovjeka, intelektualca, djelo, angažman? Svi želimo da svjedočimo o našem divljenju, poštovanju i osobito ljubavi za tog čovjeka, za njegov polivalentni rad koji mu je omogućio da opiše, pronađe i shvati suštinu izazova njegovog doba. Jedan od ciljeva autora ove knjige je da podsjete na konstantni Kamijev angažman protiv zločina, nepravde i neshvatanja Drugog... Kako da se dâ smisao svijetu koji nema repera? Svijetu koji nema smisla? Po Kamiju ljudskom biću je potrebna etika koje se ne može odreći, ali i akcija... Pobuna može da dozvoli da se ode dalje od apsurda... Kod Kamija pisca postoji nešto suštinsko, nezaobilazno: važnost riječi, ili bolje, smisla riječi i njegove preciznosti. „Netačno imenovati stvari - znači povećati nesreću na svijetu.”

Mišel Onfre, veoma cijenjen i popularan filozof, napisao je kapitalnu knjigu Slobodarski poredak: filozofski život Albera Kamija kojom Kamija vraća svijetu („Ta knjiga je fantastični spomenik u slavu pisca Stranca,“ Franc-Olivije Žizber, direktor Poena). Mišel Onfre prikazuje Kamija kao antitotalitarnog proroka, slobodarskog hedonistu, pozitivnog anarhistu, pragmatičara, ničeanca, paganina, pravog filozofa i to u najvećoj tradicije francuske misli, i smješta ga na najvišu ljestvicu velikana 20. vijeka. On u njoj ističe četiri glavne teme: sukob Sartra i Kamija (gdje je potpuno rehabilitovao Kamija od Sartrovih napada i njegovih pristalica i na djelu dokazao da je Kami filozof u pravom smislu riječi), poredak slobodnjaka (libertera), pravdu i pobunu.

Onfre piše: “Kami praktikuje filozofsku književnost i književnu filozofiju. Prva definiše romane koji ne predlažu književnu igru zabave, nego formulišu pogled na svijet van ideja i koncepata, pomoću likova, priča, istorije, fiktivnih avantura. A druga podrazumijeva elegantnu, jasnu, preciznu, estetsku prozu koja ne žrtvuje istinu i dubinu formi. Stranac, Kuga, Kaligula i Pravednici ilustruju filozofsku književnost, Mit o Sizifu, Prvi Čovjek i Hronike književnu filozofiju... On izvodi estetske varijacije na jednoj misli - predložiti način postojanja svijetu i idejama u doba koje nihilizam razara.“

Oličenje Mediterana

”Kami zaslužuje Panteon zbog univezalne dimenzije koju sadrži njegovo djelo. Poruka tragedije je najstarija poruka upućena čovječanstvu. Ona je prisutna i kod Kamija. Kami je oličenje Mediterana, mjesta gdje je nastala tragedija, i izvjesna ideja o čovjeku. Sa Kamijem bi Mediteran, s njegovim nasljeđem kulture i njegovim razdorima, ušao u Panteon. Kami piše za sve ljude bilo kojeg doba, bilo kojeg porijekla. On ne slika svakodnevni život nego ljudsku sudbinu. Kami je bio majstor stila... Kami je bio romansijer koji je postigao ravnotežu između fikcije i ideja... Kamiju prebacuju što je prije svih predvidio propast velikih kolektivnih ideologija.»

Onfre takođe pokazuje da odgovor na famozno pitanje koje postavlja Mit o Sizifu, pitanje samoubistva, nije ništa drugo do izbor života, života na ovoj zemlji i to pod hitno, života koji pobuna stimuliše i kojemu pobuna daje smisao.

Anri Geno, bivši (vrlo pismeni) ministar, koji je napisao knjigu Kami u Panteonu, zamišljeni govor, kaže: „Zašto je Kami sveprisutan ? Zato što je pobijedio i paradoksalno je to što je on više mislilac našeg doba, nego svoga. Pobijedio je zato što su se velike ideologije srušile, i što su se veliki učitelji-mislioci diskvalifikovali. On je, znači, anti-model. On sam kaže : “Ja nisam filozof.” Ne predlaže nikakvu religioznu ili ideološku sigurnost. Sartr daje odgovore. Kami formuliše pitanja. Sartr hoće da konstruiše sistem razmišljanja. Kami kaže: »Želim da znam kako treba da se ponašam. Ili preciznije, kako se treba ponašati kada ne vjerujemo ni u Boga ni u razum.” On je za izbor života, života na ovoj zemlji i to pod hitno, života koji pobuna stimuliše i kojemu pobuna daje smisao. A to je anti-Sartr.”

“Naše doba je obilježeno ratovima za sjećanje. U 20. vijeku si morao da izabereš svoj tabor sjećanja. Kamija je bilo nemoguće staviti bilo gdje. Svako je želio da ima u svom taboru tog čovjeka koji je odbio sve tabore.”

U vrijeme sartrovske hajke protiv Kamija (1951) Česlav Miloš je prebjegao na Zapad, zatraživši azil u Francuskoj. Napustio je komfor diplomate da se ne bi klanjao staljinizmu. Tada je i napisao (svojom krvlju) Zarobljeni um. Prenosimo samo djelić teksta koji je on napisao kad je Kami poginuo: “...Kami je tretirao trenutne idole s nepovjerenjem za što je skupo plaćao, jer intelektualci ne opraštaju toliki nedostatak poštovanja za post-hegelijanske špekulacije... Kamijevo djelo je za mene imalo nešto blisko pri prvom kontaktu. On je bio fasciniran Dostojevskim i kao Dostojevski, imao je hrabrosti da se dotakne tema „lošeg ukusa“.

Kuga je najbolja knjiga o mogućem držanju pred totalitarnom bijedom modernih vremena. (...) Kami je bio jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji mi je pružio ruku kad sam pobjegao iz staljinističke Poljske 1951, dok su me drugi (intelektualci) izbjegavali kao gubavca, kao grešnika protiv Budućnosti... jer su moja gledišta bila preuranjena za nekoliko godina. Filozofija je stvar veoma putena: ona ili ohladi pogled ili, kao kod Kamija, unosi u čovjeka srdačnost jednog brata... Zato sam uvijek bio na Kamijevoj strani...”

Pisac solidarnosti

Imre Kerteš, mađarski nobelovac, piše: “Kamijeva knjiga Stranac me je zgromila. Jednostavno to bješe genijalna knjiga. Kad sam otkrio tu knjigu bilo mi je 27 godina i nikada do tada nisam bio naišao na genijalnog pisca. Bio sam toliko uzbuđen da nisam imao snage da uzmem olovku i zapišem prve utiske. To je trajalo pet-šest godina. Ne znam šta me je do te mjere iznenadilo u toj knjizi. Mislim da je to bila sloboda. Zahvaljujući Strancu shvatio sam da prava literatura treba da vam pribavi iznenadnu (naglu) slobodu. Ta mi je knjiga pokazala horizont koji mi je do tada bio nedokučiv: ona mi je pokazala šta znači sloboda jezika i misli. Njegov stil mi je pomogao da nađem svoj put… Volio sam Kamijevu slobodu, njegovu drskost takođe.”

Andre Brink, slavni južnoafrički pisac, učestvovao je u Parizu na skupovima na kojima se govorilo o Kamiju. Evo dijela iz intervjua: ”Kami je dokazao da su u životu neophodni radost i borba. Kami je za mene jedan od bodlerovskih farova moga života. Pored toga što ga obožavam, ja ga i volim… Njegova ideja permanentnog revolta na svim planovima me je duboko potresla. Kada sam bio mlad u Južnoj Africi u situaciji aparthejda, želio sam da napustim svoju zemlju, jer me je obuzimao neki bijes koji nisam znao da definišem i identifikujem. I Kamijeva knjiga mi je pokazala put. On je skovao moj politički osjećaj, pomogao mi da shvatim južnoafričku stvarnost. Ideja Kuge kao negacije čovječnosti i individue bila je u centru iskustva aparthejda. Čak i u najapsurdnijim uslovima on postavlja pozitivnu i stvaralačku dimenzija ljudskog bića u centar svoje misli. On je ono što sam ja želio da budem. On je odbijao beznađe, propovijedao nadu, iako je sam život besmislica. Njegov jednostavan jezik skriva istinsku kompleksnost i dubinu njegove misli.”

Oreli Filipeti, ministar za kulturu i pisac, izjavila je: “Kami nam je ostavio izuzetno veliko književno nasljeđe. To je pisac koga najviše čitaju mladi Francuzi, to je popularni pisac koji dolazi iz naroda. Uvijek se držao književnih zahtjeva, ali je odbijao hermetizam ideja i jezika koji ne bi bio pristupačan narodu. Trudio se da ostane vjeran svom porijeklu i radio je na jeziku da bi ostavio poruku svijetu: nikada se ne pokoravati poretku stvari onakvih kakve jesu, ali i ne podati se iluziji uzaludnog idealizma. Želio je da promijeni život, a ne svijet. Kami je pisac solidarnosti i prije svega humanista. Svakako da je i danas aktuelan. Kuga je metafora svega što je opasno za neko društvo. Ona danas može da se primijeni na više načina, a posebno na strah od politike. Kao odgovor na to, on nas uči akciji, i to zajedničkoj gdje individua ne nestaje iza kolektiva. U apsurdnom svijetu jedini smisao je akcija.”

Skepticima vraća ukus akcije

Kamijeva kćer Katerin kaže: “Sama činjenica da se danas i u malim selima mobilizuju čitaoci Kamijevog djela kako u Francuskoj tako i u Čileu, u Africi ili u Japanu, sasvim me zadovoljava. To znači da se Kami obraća svima ma kakva bila njihova nacionalnost, civilizacija ili društveni položaj. To me tješi, jer to znači da ljudska bića nisu dio tržišta. Među inicijativama koje su me dirnule jesu vijesti da je u Gvineji – Bisao za stogodišnjicu odštampana marka sa Kamijevim likom, a na Bajkalu je organizovan jedan dan za proslavu te godišnjice! Moj otac nije ikona, nego čovjek koji se obraća ljudskim govorom drugim ljudima. Danas je to, nažalost, rijetko. Prepušteni smo arbitrarnoj moći koja počiva na novcu i apstrakciji koju ne razumijemo i pred kojom smo nemoćni.”

Bualem Sansal, veoma cijenjen alžirski pisac (iz Kamijevog kvarta) kojeg objavljuje Galimar, kaže: “Kami je ogroman, on je u centru alžirske književnosti i u svakom slučaju, ovako ili onako, inspirisao je sve naše pisce. Za njega me veže njegova istina, pravda, poštovanje i jednostavnost. Kada sam obeshrabren, čitam Kamija. Da bi se borili protiv nepravde – rane svijeta, koja se stalno pogoršava, Kami je budućnost. E tu je potrebna velika pobuna. Kami je apsolutni heroj.»

Rafael Entoven, jedan od najpopularnijih filozofa u Parizu: “Kami uči ideologe da prvo vole ljude, a onda ideje. Skepticima vraća ukus akcije. Njegove knjige objašnjavaju apsurd marksistima, a ljepotu nihilistima. Sudijama on suprotstavlja -kreatore, anarhistima - pravo. Kad je u pitanju Pravda više voli majku. Teroristima pokazuje da je samo nasilje nepravda, najzad, revolucionarima dokazuje da “u srcu pobune drijema pristanak” i da je u tom pogledu neprijatelj radikalnog. Ne treba se čuditi što Francuska voli Kamija, nego se diviti čudu kolektivnog omaža razapetom čovjeku koji je znao da bude sam na svom poprištu… Kamija politika ne može da upotrijebi. Reakcionar u očima komunista, komunista u očima reakcionara, hrišćanin za ateiste, ateista za hrišćane, Kami je bio čovjek samo jedne “teške vjere” koji je tražio “pravilo ponašanja daleko od posvećenog i apsolutnih vrijednosti”.

Sartr i Kami

Poslije dugogodišnjeg prijateljstva Sartra i Kamija koji su se najviše sastajali u kvartu Sen Žermen u kafanama, ili pozorištima, nastupio je raskid među njima izazvan pojavom Kamijeve knjige Pobunjeni čovjek 1951. godine. Tada mu je Sartr, između ostalog, rekao: “A šta ako Pobunjeni čovjek svjedoči jednostavno o vašoj filozofskoj nekompetentnosti? A šta ako je ona napabirčena od znanja stečenog na brzinu i iz druge ruke? (…) A šta ako vi pogrešno rezonujete? A šta ako su vaše misli nejasne i banalne?”

Taj ubitačni Sartrov sarkazam Kami je izazvao time što se usudio da optuži revolucionarni nihilizam i sovjetski totalitarizam. I drugovi iz komunističke partije su osuli paljbu na njega za zločin protiv jedinstva i Kami je postao meta najoštrijih kritika toga vremena. Ta polemike mržnje i zavisti koja se rasplamsala, bila je uzrok duboke krize kroz koju je Kami prošao. U Padu on kaže:” Upoznao sam ono što je najgore, a to je - sud ljudi.” I ako je imao svjetsko priznanje, slavu, Nobelovu nagradu, napisao je u svojim Bilješkama: ”Moram ponovo da rekonstriušem jednu istinu, pošto sam čitav život živio u nekoj vrsti laži.” Kami je u Bilješkama napisao: „Ratujem protiv sebe i, ili ću se ubiti, ili ponovo roditi, i to je sve.” Razlozi toga rata protiv sebe su bili politički, ali i dublji. Pol Adi rasvjetljava ono što duboko dira Kamija kad ga Sartr okrivljuje da je postao buržuj.

Postavši slavan pisac, Kami nije samo osvetio svoje siromašno djetinjstvo, svoju majku koja je bila kućna pomoćnica, on ih je, na neki način, i izdao. Jer je tu majčinu figuru, nijemu – bez sredstava svake vrste, bez riječi, kao i bez novca – Kami uvijek povezivao sa osjećanjem otuđenosti. I misija koju je Kami sebi dao – misija svjedočenja - sastojala se u tome da prekine ćutanje, ubijeđen da riječ ispravlja, da ne dopušta indiferentnost. I tada je nastala drama. Pošto je bio pisac, onaj koji kaže ono što jeste, koji to najtačnije formuliše – Kami postaje izdajnik, i buržuj, ne samo sa socijalne tačke gledišta, nego i sa tačke svog mnogo važnijeg projekta. Zato ga obuzima osjećaj krivice što je uspio, koji nema veze sa mondenskim uspjehom, nego sa njegovim radom, pisanjem, angažmanom. Zato je kriza duboka, životna i zato on vodi rat protiv sebe. Na kraju te radikalne borbe protiv sebe, njegova renesansa-rekonstrukcija ga dovodi do zaključka da riječ popravlja, ali i razdvaja, da ćutanje nije samo ravnodušnost, nego i ljubav, da je moguće pisati - ne samo da bi se razbila tišina, nego da bi se i usavršila. Drugim riječima, bio je potreban sav taj put, ta kriza, taj dugi zaokret, i taj politički podsticaj, da se Kami pomiri sa svojom majkom, njenim siromaštvom i ćutanjem. Rad Pola Odija o Kamijevom intimnom konfliktu pokazao je put koji ga je doveo do Prvog čovjeka, kapitalne Kamijeve knjige.

Kami ostaje uvijek neuhvatljivo lice, po strani, ne dozvoljava da bude zatvoren u krute političke kategorije. To osobito držanje, neobični stav odgovara današnjoj omladinu, ne zato što je umro sa 47 godina, nego što on posjeduje nešto izuzetno za mlade. Generacije gimnazijalaca, studenata, stalno se prepoznaju u njemu, bivaju potreseni, probuđeni, sami sebe otkrivaju u njemu, uzbuđuju se. Bio je to Mediteranac koji je volio žene i bio voljen, bio je sunčan, dirljiv, puten i zato mladi i danas žele da liče na njega.

Kamijev citat: "Nijedno veliko djelo nikad nije bilo zasnovano na mržnji ili preziru. U nekom kutku svog srca, u nekom trenutku svog života, stvaralac, na kraju, uvijek postiže pomirenje. On pronalazi opštu mjeru u neobičnoj banalnosti u kojoj se određuje. Umjetnik ne može da odbaci stvarnost, jer mu je zadatak da joj dâ više opravdanja. Kako će je opravdati, ako odluči da je ignoriše? A opet, kako da je preobrazi, ako pristane da joj se potčini.»

“Sloboda znači ne lagati. Tamo gdje se laž množi, najavljuje se tiranija ili ona postaje vječna”, pisao je Kami.

Apsurd, revolt, ljubav

Metafizičko pitanje ga je mučilo čitavog vijeka. Ali uvijek je odbijao da žrtvuje život nekom drugom životu poslije života. Uvijek je prebacivao velikim religijama kao i velikim ideologijama što sve žrtvuju jednom hipotetičnom spasu na onom svijetu ili nekoj, tobože, blistavoj budućnosti. Identifikovati neljudsko (apsurd, nihilizam, mržnju, zlo), zasnovati ljudsko (pobunu, ljubav), predložiti nepoznati humanizam - bio je Kamijev filozofski i književni pokušaj. Stvoriti individualni, kolektivni i kosmički humanizam protiv svega što negira čovjeka i teži da ga smrvi, jeste ideja vodilja čitavog njegovog djela.

Tragična lucidnost ne isključuje potrebu za ljudskosti. Osnova Kamijevog ateističkog humanizma dakle jesu revolt - i - ljubav. Ili, po Andre Kont – Sponvilu, apsurd - pobuna- ljubav: 1) ne svijeta čovjeku (apsurd); 2) - ne čovjeka - svijetu (revolt); 3) da izvorno i krajnje - životu, bićima, zemlji koji preuzimaju oba ne u jedan dolazeći pristanak (ljubav). Kuga - Vrlo čudna priča Hiroši Mirnoa, dekana na Fakultetu književnosti u gradu Nara (Japan), povjerava nam da je katastrofa marta 2011. godine podsjetila na Riove riječi iz Kuge: “Važno je raditi svoj posao.” Mišel Onfre osvjetljava “podnevnu misao”: “Podne, vrijeme bez sjenke, najtopliji, najvrući, najusijaniji sat, suprotstavlja se judeohrišćanskom kultu tame.” Veličanstvena i univerzalna izjava ljubavi Kamijevih čitalaca pokazuje da je to uvijek aktuelan pisac i da će još mnogim generacijama biti model kako da gledaju na život i na koji način da ga prihvate.

Volio sunce, žene i sumnju

Katrin Golio, novinarka, u uvodniku specijalnog broja nedjeljnika Poen odgovara na pitanje naslova Zašto Kami?: „Zato što su se hiljade Japanaca bacile na Kugu kada je dio nuklearne centrale eksplodirao. Zato što je Kuga jedna od najčitanijih knjiga na svijetu. Zato što je Pobunjeni čovjek kultna knjiga u Ukrajini, na Kosovu, u Egiptu, u Iranu, u onim zemljama gdje se građani bune, po cijenu svog života, protiv diktarture, korupcije, nepravde ili fanatizma. Zato što je između majke i pravde izabrao majku. Zato što je htio da čovjek bude preči od istorije i zato što je mislio da jedan život vredi više od jedne ideje.

Zato što se suprotstavio staljinizmu, nasilju i terorizmu. Zato što je tražio Dobro. Zato što je razmišljao o svijetu živeći ga. Što je volio sunce, žene, ljubav, život. Zato što je sumnjao. Zato što se borio protiv smrtonosnog cinizma, što je odbijao nihilizam. Zato što njegova misao odgovara na pitanja našeg doba. Zato što je taj čovjek, rođen prije Prvog svjetskog rata, danas jedan od najvažnijih mislilaca 21. vijeka. Zato što nam pokazuje, i kad nema razloga za nadu, da uvijek možemo da se borimo. Ima toliko razloga da danas postavimo sebi pitanje o čovjeku, piscu i misliocu…“

“Unuci tvojih progonitelja izabrali su tvoju stranu”

Danijel Lekont, poznati filmski reditelj se ovako obraća Kamiju: “Zdavo Kami! Kako ti je gore? Kako se osjećaš kao stogodišnjak? I što si vječit u srcu ljudi i žena 21. vijeka? Dozvoli da ti kažem prvo da nam nedostaješ. Mnogo! Tvoj stil nam nedostaje. Tvoja literatura nam nedostaje. Tvoj intelektualni integritet nam nedostaje. Tvoj pogled na svijet nam manjka. A ipak! Treba da ti kažem da je vrijeme napravilo izbor.

Unuci ondašnjih tvojih progonitelja su izabrali tvoju stranu protiv one druge. Potpisuju bez žaljenja pobjedu tvojih ideja i tvog djela. Od velikana tvoje generacije, ti si, u stvari, jedini ili skoro jedini, koji se čuje. Tvoji romani, eseji, tvoji angažmani, jednodušno su prihvaćeni. Oni su inspiracija za sve nas.”

( Branka Bogavac )