Dragana Pešić-Belojević: Opet bih izabrala rukomet, ali ne ovaj današnji

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka entuzijazam rukometnih radnika iz tadašnjeg Titograda, koji su „kopali” dijamante po školama i igralištima, pretočen je u svenarodni rukometni pokret. Prekretnica je, pomalo paradoksalno, bila sezona u kojoj se Budućnost grčevito borila za opstanak.

Ali, dolaskom rukometnog maga Vinka Kandije, počela je era kluba koji je promijenio evropski, a slobodno se može reći i svjetski rukometni poredak.

U “Morači” nije mogla igla da padne, karte su se kupovale ali pare nisu pomagale da bi se došlo do njih, iz “naftalina su se vadili” dalji rođaci, zaboravljene komšije ili kumovi koji su imali “prolaz” do blagajne. Naravno, u atmosferi kakva se iz sadašnje perspektive teško može i zamisliti, izboren je opstanak i udaren temelj za nešto što će kasnije proslaviti klub, grad i državu.

Bila je to izuzetno talentovana generacija predvođena Olgom Sekulić, sestrama Ljiljanom i Svetlanom Mugošom, Katicom Janković, Mirsadom Ganić... Ali, za veće domete nešto je falilo. Naravno, maleni, strogi ali pravični, i nikad nasmijani Vinko imao je džokera u rukavu.

Bila je to Dragana Pešić...

Vratila se u rodni grad. Ovog puta dugim prstima nije milovala klavirske dirke, već rukometnu loptu, ali činila je to sa jednakim osjećajem, gotovo da nije bilo razlike između nje, kada bi dodavala loptu ne gledajući onoga kome je upućena, i pijaniste koji u ekstazi, žmureći, oslobađa najljepše zvuke.

Zbog nje su treninzi bili posjećeni kao današnje utakmice (Kandiji nije padalo na pamet da zabranjuje ulaz u dvoranu za vrijeme treninga), njena ljepota nije se uklapala u tako “muški” sport kakav je rukomet, ali mu je upravo i zbog toga davala dodatnu draž. Njenim dolaskom, kockice su posložene na svoje mjesto!

"Imala sam 19 godina, a došla sam prije svega zbog Vinka", počinje svoju priču za “Vijesti” čuvena Peša, koja je svoje prezime poodavno zamijenila prezimenom svog supruga Darka Belojevića.

I nastavlja:

"Nisam razmišljala o ekipi niti o bilo čemu drugom, iako sam znala Svetlanu iz juniorske reprezentacije, Olgu i Ljilju. Prije toga sam se super družila sa njima kada bismo imale vremena, ali najviše sam došla zbog Vinka. On je navalio na mog oca i na mene da dođem u Budućnost, a pošto sam ga obožavala i bio mi je prvi trener, nisam se razmišljala. I bilo mi je super".

Iako njegov strogi glas odavno odzvanja samo nebom, Draganina a i bilo čija druga priča o Vinku ne može stati u jednu ili dvije rečenice...

"On je najbolji svih vremena! Mislim da se nikada više neće roditi takav trener. Sve sam naučila od njega, i ne samo ja - napravio je generacije i generacije uspješnih rukometašica. Meni je bio drugi otac. Ja sam kod njega mogla i da griješim, pustio me da sazrim, učio me i naučio rukomet. Imam i jednu anegdotu vezanu za njega - kada smo poslije dugo godina sa reprezentacijom igrale u Beču, u postavi smo bile Maja Bulatović i ja, možda i Stanka Božović, mučile smo se sa Norvežankama, a on meni sa tribina vikne: „Pešo, odigrajte sedmicu”, što je bila neka naša akcija od ranije. Mi odigrale, ja dala gol, i nakon toga razbile Norvežanke... Jednostavno, nemam riječi kojima bih opisala takav kvalitet i čovjeka i trenera".

A Peša je jedina kod Vinka imala “popust”. Dok je “drilovao” Olgu, Ljilju, Svetlanu i ostale, njoj bi prećutao i kada bi napravila neku glupost u želji da akcija bude što efektnija...

"Ima i za to razlog - ja sam taj njegov “dril” već bila prošla kao klinka u Beogradu, sa 14 godina. On je vikao na mene, ali istovremeno prepoznao talenat. Tada sam trenirala i košarku, ali sam se definitivno odlučila za rukomet. Zbog visine su me gurali na pivota, govorili da imam dobar pregled da se sklonim od protivničke odbrane, a onda je došao Vinko i rekao: „Ljudi, ovo dijete ne može da igra a da lopta nije stalno kod nje”. I stavio me na srednjeg beka. Kako sam imala duge prste od sviranja klavira dok sam živjela u Podgorici, lopta me “svrbjela” i morala sam da je dodajem na neki neobičan, nenormalan način, uz štos. On je to pustio".

"Čak se i jedan kondicioni trener trudio da me nauči da hodam ljepše, govoreći da ja kao lijepa djevojčica moram lijepo i da hodam, ali Vinko mu je to zabranio: “Slušaj, zbog toga ima dobru fintu, nemoj da je učiš da hoda ljepše”"

"Čak se i jedan kondicioni trener trudio da me nauči da hodam ljepše, govoreći da ja kao lijepa djevojčica moram lijepo i da hodam, ali Vinko mu je to zabranio: “Slušaj, zbog toga ima dobru fintu, nemoj da je učiš da hoda ljepše”. Tako je kod svake igračice znao da prepozna talenat i da ga nadograđuje. E sad, tačno je da na mene nije vikao, Zorica Pavićević je govorila: „Viknuće i na Olgu i na Ljilju i na Cecu, a kad Peša pogriješi on se okrene na drugu stranu kao da ništa nije bilo”.

Bio je to početak rukometnog buma...

"Vinko je sve pokrenuo. To je bila talentovana ekipa, ali ekipa sa “sirovim” talentom. Da on nije došao, nijedna od igračica ne bi postala to što jeste. On nije izlazio iz dvorane, tražio je i da mu stan bude blizu hale. Radio je i sa pionirkama, i sa juniorkama i sa prvim timom, vrlo rano ubacivao mlade igračice u prvi tim. Kao što je mene sa 15 godina ubacio u prvi tim Radničkog, tako je u Budućnost ubacio Maju Bulatović i još dvije-tri djevojčice"

"Znao je da kad mi starije odemo, mora sve da se nastavi, da se lanac ne prekida, a ne da se čeka neka nova generacija. Najviše mrzim izraz “u naše vrijeme”, ali sada moram upravo tako da se izrazim - u naše vrijeme imale smo takve vježbe da ništa nismo radile napamet. Nikada nismo šutirale na gol napamet, ni pravile finte napamet... Svakodnevno mi je govorio da poslije treninga najviše treba da me boli glava! Nije moglo da se desi da golmanka krene “pet minuta” ranije i da ti odbrani, nego je dobro čekala da bi krenula na šut. Moja kuma je Katica Lješković, cimerka mi je bila Dragica Đurić, muž mi je golman i cijeli život provela sam sa golmanima, pa i oni to priznaju. Čekali su do posljednjeg trenutka da bi mogli nešto da odbrane. To je bilo nadigravanje..."

Tadašnja Jugoslavija bilježila je sjajne rezultate u rukometu, danas Crna Gora i Srbija kao odvojene države idu istim putem, osvajaju medalje na najvećim takmičenjima... Razlika ipak postoji...

"Nekada je bilo nezamislivo da se toliko griješi. Finale sam gledala u sali, Brazilke su igrale zaista lijepo, a rukometašice Srbija katastrofalno i opet su mogle da pobijede"

"Meni je drago jer se na prostorima Srbije i Crne Gore i danas rađaju talenti. Ali, po meni, fale treneri. Naročito u tom juniorskom uzrastu, kada smo mi sve naučile. I sada ima stvarno dosta dobrih igračica i volim da ih gledam, ali vidi se da nisu naučile sve što je trebalo. Bez obzira što sad kažu da je rukomet brži, a ja to ne smatram, nije normalno da bude toliko tehničkih grešaka. Jednostavno, te igračice nisu imale sreću da u mlađim danima nauče sve što je trebalo, od pravih trenera. Ali, ja navijam i meni je lijepo. Još kad bi Crna Gora i Srbija uvijek igrale finale velikih takmičenja, to bih najviše voljela".

Veliki broj tehničkih grešaka naročito je upadao u oči na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u Beogradu. Prednjačile su Dankinje, a od toga nisu bile imune ni Brazilke, koje su osvojile titulu, pa ni Crna Gora i Srbija...

"Nekada je bilo nezamislivo da se toliko griješi. Finale sam gledala u sali, Brazilke su igrale zaista lijepo, a rukometašice Srbija katastrofalno i opet su mogle da pobijede. Sadašnji rukomet je samo jurnjava i snaga. Kada bih mogla ponovo da biram, opet bih igrala rukomet, ali ne bih igrala kao što danas igraju. Nema štosa u igri, nema vica, nema poteza da digne publiku na noge. Nema cepelina, nema šuteva iza glave, nema „kokoške”, nisam to vidjela ni na ovom Svjetskom prvenstvu ni na Evropskom šampionatu".

Igrala je sa puno vrhunskih rukometašica, poput Svetlane Cece Kitić (izabrana za najbolju svih vremena), Danilovgrađanke Zorice Pavićević (za nju je Vinko Kandija svojevremeno izjavio: „Dajte mi Zoricu i pokoriću planetu”), sestara Mugoša, Olge Sekulić... Zbog toga je, kaže, nezahvalno izdvojiti neku od njih.

"Nezahvalno je, ali ako baš moram ja uvijek izdvojim pivota jer sam najbolje sarađivala sa njima. Uz njihovu realizaciju mogla sam da izvedem najviše štoseva koji dižu publiku i ekipu. To su Ema Erčić, pa Ceca Mugoša, pa Tanja Polajner. Voljela sam da su pored mene i borci, kao što je Mirsada Ganić, voljela sam Olgu Sekulić jer sam sa njom sve mogla da se dogovorim i radila je ono što treba. Sa Cecom Kitić je bilo super u timu jer su na njoj često igrali “flaster”, pa sam mogla da se naigram. Njoj mora da se oda priznanje jer je “izbacila” rukomet u prvi plan. Bila je i dobar igrač i lijepa žena. U suštini je dobrica, ali u rukometu smo bili različiti tipovi igrača. Ona je bila fajter, nije se libila da puno puta šutne, a ja sam više voljela suptilnije igrače, poput Mirjane Đurice, Maje Bulatović ili mene. Znale smo da šutiramo, ali i da razigravamo čitavu ekipu".

Razlika je, kako ističe, bila i u atmosferi u “Morači”.

"Sretnem ponekad Rada Zalada i Vladu Bulatovića, koji su igrali fudbal za Budućnost kada sam ja došla u rukometni klub, i prisjećamo se kako je nekada u Podgorici bilo više navijača na rukometu nego na fudbalu. To je za njih bilo nevjerovatno. Ali, u to vrijeme čitava ekipa bila je sastavljena od Crnogorki, svih 12 igračica. Ja jesam došla iz Beograda, ali sam ja Crnogorka, rođena u Podgorici, provela djetinjstvo tu, a zbog očevog posla se preselila u Beograd u 13. godini. Kada sam prešla u Budućnost, vratila sam se kući. Upravo zbog te činjenice da smo svih 12 bile Crnogorke, osjećala se pripadnost kluba gradu i grada klubu. A stvarno smo igrale i lijep rukomet. Uz to, jako je bitno što se klub tada dizao, od ekipe koja je izborila opstanak došle smo u situaciju da se borimo za titulu, da uzmemo Kup, pa izađemo u Evropu, pa osvojimo prvenstvo i evropski trofej... Mislim da do tada nijedan klub iz Crne Gore nije napravio takve uspjehe".

Danas Dragane Belojević praktično nema u rukometu. Jednu sezonu bila je predsjednica Radničkog, pa opet “zaronila” u anonimnost. Za RTS je bila stručni konsultant tokom finalnog meča SP, ali je to ipak premalo za rukometašicu takvog kalibra.

"Poslije finala sam rekla da bih, kao što sam govorila i prije 15 godina, voljela da dođu pravi ljudi na pravo mjesto. Sport je skroz na margini, sklonjen u neki ćošak. To se odnosi na kompletan sport, a naročito ženski sport u koji automatski spada i rukomet, najtrofejniji ženski sport. Probala sam da se borim kao entuzijasta, kao što je nakada radio Vinko, ali vidjela sam da ljude koji o tome odlučuju to uopšte ne interesuje, da samo gubim živce i vrijeme, da ne mogu ništa da promijenim, da ljudi sport gledaju kao način da se lako i brzo zaradi. A ja razmišljam kao u sportu - prvo moraš da se dokažeš, da nešto napraviš, pa da zaradiš i budeš plaćen. To se sada ne poštuje i ne voli, a ja sam i sa 20 godina bila takva".

"Iz klubova sam odlazila samo zbog toga jer nijesu poštovali obećanja i datu riječ. Meni je otac, između ostalih poslova koje je obavljao, bio i profesor istorije i odrasla sam na njegovom recitovanju Njegoša, pričama o istoriji, pa mi je obraz, čojstvo i junaštvo još tu negdje ispred mene. Tako živim, tako vaspitavam svoju djecu. Ne želim da uđem u sport da bih se reklamirala i bila na naslovnim stranama, jedino bih ušla u sport ako mogu da pomognem i nešto uradim. Zato sam se povukla. U posljednje vrijeme ima nekih komešanja u Srbiji, neki ljudi pokušavaju da nešto postave na pravo mjesto, pa sam se malo aktivirala. Ako bude kako sam zamislila, boriću se, ako ne bude - imam porodicu, djecu i muža sa kojima super funkcionišem, svoje prijatelje, pa u tom slučaju mogu samo ovako da komentarišem".

S obzirom na veliki, nesvakidašnji talenat, čini se da je u karijeri mogla da postigne mnogo više.

"I ja mislim da jesam. Mislim da je razlog što nisam jer sam odlazila iz klubova, uglavnom zbog neispunjenih obećanja a ne zbog toga što je meni nešto trebalo u materijalnom smislu. Živjela sam u porodici gdje sam imala mnogo više nego što mi je donosio sport, čak mi je tata davao i veći džeparac samo da ostavim rukomet, jer mu je bio grub. Meni od rukometa ništa nije trebalo, zato sam ga tako i igrala opušteno, ali nisam voljela kada neko nešto obeća a poslije ne ispuni. Mislim da je to uticalo, jer da sam ostala u jednom klubu bilo bi vjerovatno više uspjeha i mojih i kluba. Recimo, da nisam otišla iz Budućnosti jer sam bila mlada i luda, vjerovatno bih sada imala mnogo više medalja. Možda bismo tada osvojile Kup šampiona, a ne tek sada, prije nepune dvije godine. Imala sam i nesreću da sam pred Olimpijske igre u Los Anđelesu, gdje je Jugoslavija uzela zlato, operisala prepone i nisam otišla, a iz Barselone su nas vratili sa aerodroma. Koliko mi je bilo lijepo na individualnom planu, toliko nisam imala sreće sa reprezentacijom, iako sam 1988. u Bugarskoj na kvalifikacijama za Olimpijske igre proglašena za najbolju igračicu. Ali, ne žalim, opet bih igrala rukomet kakav sam igrala, ne bih ništa mijenjala", zaključuje Dragana Belojević.

Sve je po Darkovom

Darko je miran tip i sve je po njegovom Nekadašnji fudbalski golman i rukometni srednji bek - kombinacija je za srećan i dugovječan brak.

"Zaista imam srećan brak. Dok sam se bavila sportom zamišljala sam da ću da prestanem u 30. godini, da rodim djecu i sve se tako namjestilo. Normalno je, kao kod svih, da bude kriza u braku, ali mi sportisti se nekako dobro razumijemo, a moj Darko je uz to i smiren čovjek. Jedna moja drugarica je to najbolje opisala - Darko je, kaže, miran tip i sve je po njegovom. Fala bogu, stvarno imam dobar brak, dobro se razumijemo. I Darko je u sportu, i dalje je trener i sve nekako lakše funkcioniše. Možda i zato što zbog posla često nije kod kuće", kaže kroz smijeh Dragana.

Belojevići imaju kćerku Natašu i sina Matiju.

"Nataša ima 19 godina, igrala je rukomet ali više ne igra, upisala je fakultet. Bila je talentovana i jedno vrijeme razmišljala sam da je pošaljem kod Tanje Polajner u Sloveniju ili u Budućnost. Međutim, bilo mi je bezveze da odvajam dijete od 14 godina od mene, a u Beogradu je bila katastrofa. Matija ima 15 godina i trenira košarku. Kažu da je talentovan, mada ja ne idem da ga gledam jer neću da kažu kako ima protekciju. Voli košarku, a ja bih voljela da ostane u sportu. Žao mi je što i Nataša nije u sportu, jer je ipak sport prava stvar, kroz sport se pobjegne od ulice i steknu se prijatelji za čitav život".

Darko Belojević je nekada branio u Partizanu, pa bio trener golmana, da bi onda išao u Kinu, prvo sa Ljubišom Tumbakovićem a onda i sa Radomirom Antićem. "Nedavno se vratio iz Kine, trenutno ne radi, kaže da je zaslužio da se bar pola godine odmori".

Krila su super, Kneževićevoj je trebao Vinko

"Kneževićevoj je trebao Vinko Na pitanje koga je zapazila iz crnogorske reprezentacije, odgovara kao iz topa: - Krila! Obično uvijek počinjem da posmatram od srednjeg beka, pozicije na kojoj sam ja igrala, ali prvo sam zapazila onu malu ljevakinju, Jovanku Radičević. I drugo krilo, Majda Mehmedović je odlična. One su super, prava krila, hladnokrvne a srčane i pune želje. Katarina Bulatović je klasičan šuter, sviđa mi se Kneževićeva, ali ona je tip kao u Srbiji Andrea Lekić, kojima je, po meni, falio pravi trener kad su bile mlađe. Ima talenat, dobru fintu, dobar šut, ali fali joj trener kakav je bio Vinko meni, koji bi joj rekao da poslije treninga najviše treba da je boli glava a ne noge".

Živjećemo u Crnoj Gori i na Zlatiboru

Dragana i Darko su iz Crne Gore, često dolaze, a uskoro bi mogli da postanu i stanovnici naše zemlje.

"I Darko je Crnogorac, i ja sam Crnogorka, a i naslijedili smo od očeva neke kućice i imanja pa smo često u Crnoj Gori. Kad sin još malo poraste planiramo da živimo na Zlatiboru i u Crnoj Gori. Trenutno je u poslu sa sestrom Ljiljanom, koji nema veze sa rukometom. Ljiljana u Podgorici ima galeriju „Kontesa”, preko puta Delta sitija. Bavi se enterijerstvom i fenomenalno to radi, pa se i ja bakćem time kada joj nešto treba u Srbiji. Nisam u rukometu, nego u porodičnom biznisu".

Katicu sam zvala za kumu

U rodnoj Podgorici je tokom igranja, osim sjajnih uspomena, stekla i prijateljicu za čitav život - nekadašnju golmanku Budućnosti Katicu Janković, kasnije udatu Lješković.

"Kada sam došla u Budućnost bila sam strašno razmažena jer sam iz porodice u kojoj sam imala sve, i svi su vodili računa kada će šta da mi kažu. A Katica mi je uvijek, kao iskreni prijatelj govorila kada bih god pogriješila ili uradila nešto što nije trebalo da uradim. Nije se bojala da ću da se naljutim na nju. Takav smo odnos imale od trenutka kada sam ja došla u Budućnost dok nismo prestale da igramo zajedno. Ja sam je zvala za kumu, ona je bila moja kuma na vjenčanju. Iz punih usta za nju mogu da kažem da je - dobar čovjek! S druge strane kuma sam i sa Mirjanom Vermezović, nekadašnjom Đuricom, jer je moj suprug Darko kum Mirjaninom suprugu Vladimiru Vermezoviću, takođe bivšem fudbaleru i treneru Partizana.

( Aleksandar Vučković )