Obrazovanje ili ostručavanje

Odgovor na tekst Božene Jelušić

Opšte napomene

Govoreći o stasavanju duha na putu od vegetativno-animalnog “živovanja” do sposobnosti svjesnog zahvata stvarnosti, neminovno se nameće idealizam kao jedini adekvatan izbor. Štoviše, idealizam i nije izbor, već priroda stvari, a činjenica da je Hegel najpotpunije pisao o duhu, obavezuje nas da se ovom strujom i prožmemo, i da je čak, pragmatički, primijenimo. Ovaj paradoks bi trebalo da podstakne na razmišljanje, budući da danas, u momentu orgijanja ekonomsko-poslovne paradigme, za ničim ne postoji tolika potreba kao za razmišljanjem o duhu. Zato je potrebno da budemo oprezni kada nam OECD govori o znanju i plasira instrumente njegove procjene.

Nije riječ o nekakvom fatalizmu, već samo o neophodnosti postojanja opreza. Ljudski um ima jednu nepopravljivu manu, a to je nesposobnost momentalnog uvida u širu stvarnost; odnosno uočavanja obmane koja, danas, više nije ni ropstvo, ni eksplicitni fašizam, ni segregacija po rasnoj ili seksualnoj osnovi. Industrijalizacija duha i kapitalizacija obrazovanja danas otvaraju nove prilike za obmanu

Čitalačka kompetencija

Savršena demagogija OECD-a i PISA testiranja počiva na priči o takozvanoj “čitalačkoj” kompetenciji, odnosno sposobnosti pravilne interpretacije podataka.

“Čitalačka” sposobnost jeste, u suštini, pokazatelj našeg potencijala za djelatno učešće u postojanju (opstajanju) zajednice. Ona je, prosto rečeno, sinonim za: razmišljanje, uvid, pojmljenje, razumijevanje, svatanje, snalaženje itd. Kada OECD tvrdi da postignuće na testovima čitalačke sposobnosti bolje govori o tome kako će se pojedinac snaći u budućnosti, nego bilo koja ocjena ili diploma, ne kaže ništa drugo osim slijedeće: ako ne razmišljate, biće vam loše. Neobrazovanost danas nije nikakva “intelektualna insuficijencija” ili neinformisanost, već odustajanje od razmišljanja. Zato, ako ideolozi najbogatijih zemalja izbace “apoteozu” razmišljanja, pretendujući na istinu, onda moramo da se zapitamo o prirodi njihovog bavljenja.

OECD i prosvjetitelji

Ako se ekonomisti i prosvjetitelji čak i slože da je obrazovanje u samostalnom, autonomnom, mislećem pristupu stvarnosti, jednu vrlo bitnu stvar OECD ne problematizuje. A to je da bilo koji način mjerenja testiranja i rangiranja jeste sredstvo prisile.

Onesposobljena anksioznošću, pod pritiskom ambicije, svijest je u stanju da ostvari samo određen radni učinak, i da funkcioniše kao karika u timu koji, po prirodi stvari, denuncira individualnost.

Izbor je precizan, i samo od dvoga: ili biti dio tima, ili biti individua u punom značenju te riječi. Kompromisi uglavnom dovode do neispunjenja, frustracija i nekih čudnovatih ishoda. Iako smo im svi skloni, u našoj prirodi je očuvanje individualnosti. U protivnom, postajemo obična filmska ispraznica o klonovima u funkciji ostvarenja moći pojedinaca koji su sopstvenu individualnost zadržali i razvili.

Stavovi i pitanja o PISA

1. Da li je mjerenje kompetencija isto što i mjerenje učeničkih postignuća?

“Standardizacija, (normalizacija) i tipizacija, su procesi čiji je osnovni cilj sistematsko nastojanje da se uklone raznolikosti između pojedinih predmeta i pojmova koji su inače predviđeni za istu svrhu”. To znači odabir jednog činioca ili više njih koji ostale mogu u potpunosti “opisati i nadomjestiti”. Mjerenje, ili upoređivanje, znači rangiranje na bazi standardizovanih činilaca (i to je univerzalna definicija, kako u obrazovnom sistemu tako i u sistemu skladištenja “materijala, gotovih proizvoda, rezervnih dijelova i alata”), odbacivanje odstupanja od standarda i isticanje izvrsnosti. Standard, po svojoj prirodi, onemogućava ili zaustavlja socio i ontogenezu. Zauzimati određeno mjesto na rang-listi znači uvažavanje nametnutog standarda, i odricanje posebnosti.

2. Ako je standard i potreban, da bi se mijenjao, u cilju ostvarenja “progresa”, o kakvom ili kojem standardu govori OECD? Odnosno koji su to sadržaji njihove “stvarnosti” (koja je, samim tim što je “stvarnost”, i opšte obavezujuća, a na nama je da procijenimo da li je takva i održiva)?

Da li su vrijednosti poslovno-ekonomske oligarhije obavezujuće za djecu šumara Aljaske, ili stočara na crnogorskim katunima? Za profesora književnosti, slikara ili kompozitora? Ako jesu, kako će PISA uvažiti njihovo prožimanje sa svijetom, i da li će i to proći proces standardizacije? Da li takva standardizacija podržava planove OECD ideologa ka postizanju ekonomske konkurentnosti? Da li će svi zanatlije, farmeri, umjetnici, manjina koja prestaje da postoji sa uvođenjem paradigme tržišne ekonomije, da li će morati da pokleknu i istrpe travestiju onoga što je nekada bilo?

3. Sada zanemarimo sve to. Pitanje konkurentnosti. Da li OECD govori o konkurentnosti pristupa istini? Ili o ekonomskoj konkurentnosti? Odnosno najobičnijem imidžu moćnika. Ako je ipak u pitanju to prvo, kakve sadržaje OECD nameće kao obrazovni materijal koji će djetetu pomoći da razumije svijet? Evo kako izgleda test za procjenu čitalačke sposobnosti koji su radili đaci u Srbiji , budući da do istih testova, od nedavno, ne možemo doći na crnogorskom sajtu (ovaj link nije aktivan). Da li je OECD-ova stvarnost, o udobnosti patika, o čitanju grafikona, ili matematičkim proračunima rotirajućih vrata (na samom kraju, testova čitalačke kompetencije, nalazi se i čestica loše književnosti), da li je ona globalna? Da li je ona i naša? Ako nije, da li treba da je usvojimo? Što treba da uradimo u tom pravcu? Da li treba da je uvedemo u škole? Odgovor je, naravno, odričan. Naša je dužnost da se kritički osvrnemo na takvu tehnokratsko-ekonomsko-poslovnu stvarnost i zauzmemo stav kojim će raskoš posebnosti biti zaštićena.

4. Domisle li, ikad, ideolozi da uvrste i lijepu književnost i filozofiju u svoje testove, da li čitanje dobre literature može biti standardizovano i testirano? Ako su granice interpretacije ujedno i granice našeg postojanja, standard će ih odrediti.

5. Pravo pitanje: kako PISA mjeri individualna učenička postignuća? Odgovor je da je to nemoguće. Samo profesor može procijeniti jednog učenika, njegovu osobenost, talente i pomoći mu da stasa u samosvjesnu osobu (pogledajte obraćanje hrvatskih srednjoškolaca povodom PISA). Ako je cilj OECD-a obrazovanje samosvjesnog pojedinca, paradoksalno je, imajući u vidu prethodno navedeno, da je testiranje glavni instrument u pravcu ostvarenja tog cilja!

6. Problem: zašto je nekome uopšte važno zauzeti određeno mjesto na “obrazovnoj” ranglisti? Ako smo utvrdili da rangiranje ima izrazito anti-obrazovni karakter, čemu takmičarski duh u obrazovnom sistemu??? Jasno je sada da je, kada govorimo o mjerenju znanja, prepoznat jedan sasvim drugorazredni cilj, zahvaljujući kojem je pažnja skrenuta sa glavnog problema, a to je: rangiranje nacija, i kreiranje imidža. Budimo iskreni, histerija nije zbog toga što dijete ne razumije kako stvari stoje u svijetu (a nije riječ isključivo o produktima kapitalizma; a propos, jedan ruski ministar obrazovanja je izjavio nekom prilikom da je ciljano postignuće ruske prosvjete obrazovanje pametnog potrošača...), već što je Crna Gora na samom začelju. Iako se postizanje uspjeha doživljava kao motivacija za napredak, ambicije su, na našu žalost, dokazano, u opreci sa razvojem duha (pa pokušajte da osporite Vitgenštajna; podsjetimo se i Humboltovih riječi da je obrazovanje, „neprekidno, samo od sebe iznova oživljavano, ali neusiljeno i nenamjeravano bavljenje“).

7. Sad se tu, naravno, nameće i pitanje pragme, pa da se osvrnemo malo i na tekst prof. Božene Jelušić. Ono što bode oči i pamet jeste da profesorica vaga između prosvjetiteljstva i sadašnjeg momenta. Uvažava tekovine naših prethodnika, onih koji su udarili temelje obrazovanju, a koje kompromitujemo samim pozicioniranjem u opreku sa „sadašnjosti“. Profesorica, ipak, smatra da treba napraviti kompromis, i da je škola bogomdana za osposobljavanje naše djece za učešće u toj stvarnosti. Pitanje za profesoricu: da li je škola mjesto za obrazovanje budućih radnika (radnika u obrazovanju ili na industrijskom pogonu ili na njivi, ako njiva uopšte više i postoji u rasponu pojmova kojima raspolažemo u ovoj „stvarnosti“)? Tačno je da je Bolonjskom deklaracijom fakultet pretvoren u višu stručnu školu, budući da država nema sredstava za ostručavanje radnog kadra, u korak s vremenom. I čaplinovska metafora o proizvodnji (baš tako) stručnjaka na industrijskom pogonu, famozna hiperprodukcija, kao da postaje realnost. Neko je napisao da ne samo da industrijsko doba nije okončano, nego da poprima epske monstruozne dimenzije u vidu industrijalizacije znanja. Škola postoji, ali je ispražnjena od značenja, jer je nestala „normativna ili regulativna funkcija ideje obrazovanja“. Potemkinova sela.

8. Dakle, prof. Jelušić smatra da škola mora biti u kontaktu sa realnim potrebama. To bismo mogli nazvati pragmatizmom, koji je jedna od vodećih struja u filozofiji obrazovanja, nastala krajem XVIII i početkom XIX vijeka kao kontrastav tada aktuelnom prosvjetiteljstvu. Cijela istorija obrazovanja protekla je u smjeni idealizma i pragmatizma. Spontano se nameće slijedeće pitanje koje zahtijeva konačan i precizan rez: da li je obrazovanje u nadležnosti pragmatizma ili idealizma? Pri čemu treba jako voditi računa da se ne pobrkaju pojmovi ostručavanja, osposobljavanja za vršenje nekog konkretnog posla, i obrazovanja duha. Konkretan posao zahtijeva standard i automatizam (i rada i razmišljanja, po propisanim regulativama). Duh zahtijeva slobodu. Stoga, cijela ujdurma jeste upravo zbog toga što ljudi tek treba da postanu svjesni razlike između ostručavanja i obrazovanja. I jedno i drugo je potrebno. Školama obrazovanje, kompanijama i državama ostručavanje, i kraj priče i svi zadovoljni. Ali je problem u tome što ostručavanje traži dodatna sredstva, pa je mnogo lakše napraviti pritisak uzvišenim političkim sporazumima i rješenjima koja se demagoški služe imenima gradova učenosti (redom Sorbona, Bolonja, Piza), a onda formirati beskrajne komisije (sa beskrajnim honorarima) i timove za procjenu valjanosti, i dodatno stisnuti univerzitet i ostale obrazovne institucije, do gušenja.

9. Interesantan je pragmatizam. Iznjedrio je neke ključne okosnice, pa čak i simbole obrazovanja. Na primjer, ocjene i diplome. Što se dešava u 19. vijeku? Zahuktala industrijalizacija traži nove radnike, pa škola polako biva preusmjeravana na konkretne zanate. Djevojčice dobijaju domaćinstvo, a dječaci mjesta u tehničkim radionicama. Škole se masovnije uključuju u rad zajednice, i glavni smjer i cilj vaspitanja jeste priprema za život odrasle osobe. Da bi obrazovanje bilo „dostupno svima“ u granicama privrednog potencijala zemlje, počinje i ocjenjivanje. Ono je, naime, počelo upravo tada, u XIX vijeku, kada je masovnost obrazovanja podrazumijevala i veći broj nastavnog kadra. Što više učenika, to bolja plata. Vilijem Feriš (William Farish), koji je poznat upravo samo po tome, i možda po autorstvu izometrijske projekcije, izmislio je ocjene kao način da u što kraćem roku stekne uvid u znanje svojih studenata, s obzirom da ih je bilo jako puno, a veliki problem nastaje onda kada ih treba sve pojedinačno upoznati. Dakle, da bi skratio muke bavljenja velikim brojem individua, Feriš je uveo testiranje, koje se pokazalo kao savršen način za efikasno odbacivanje različitosti. Od traženog rezultata. Doduše, u egzaktnim naukama, mora postojati i egzaktan rezultat, ali što je sa humanističkim naukama? Testiranje od tada jeste sinonim za prisilu i za nuždu, i efikasan način da „procijenite“ nečije postignuće, a da se mnogo ne umorite. Savršen način za izbacivanje savršeno izmanipulisane radne snage. „Evo rezultata, vidiš da ne zna apslutno ništa“, „ona je izvrsna, ovaj nema pojma“. Testiranje i ocjene jesu način kojim se određuje pripadnost kategoriji.

10. Obrazovanje za sve. Parola koja se često javlja, a koja proističe iz pomenutih potreba „stvarnosti“. Obrazovanje naravno da jeste za sve, i niko ne može da polaže pravo na naše individualne potrebe. Marketinškim izraslinama ljudima se prenosi informacija: način na koji ćete se obrazovati nije vaše individualno pregnuće, već učešće u timu. Njima se osporava svaki pojedinačan izbor, bilo da je on lov na zečeve u sibirskim tundrama, ribarski zanat ili naučna karijera. Jedan je jedini izbor, a to je put do diplome (ne zaboravimo, međunarodno priznate) koja će sretniku donijeti kola, ljubav, stan i porodicu.

11. Kontrastav pragmatizmu, neorusoizam, počivao je na humboltovskim principima. Suština takvog podučavanja bila je u doživljaju (nastavnog materijala). Odnosno u aktivnom prožimanju sa takvim sadržajem obrazovanja koji bi pokrenuo sav naš potencijal, što nije bilo kukičanje, ni kupovina mjenica, a ni pitanje protokola, koje se danas predaje u okviru nekih modernih modulizovanih predmeta po principu spajanja nespojivog (npr. filozofija plus ekonomija jednako poslovna etika). Da li sadržaji koji postoje u OECD-ovim testovima stvaraju bilo kakav doživljaj? Građa koja izaziva doživljaj nijesu grafikoni, patike, ili čestica loše književnosti, već ona koja je nastala djelatnom aktivnosti najizvrsnijih kreativnih umova, i naravno da to znači i Vitgenštajn, i Gadamer, i Tolstoj, i Bucati, i Kalvino, Adorno, Zontag, Bart... Sva pomenuta imena su govorila o „stvarnosti“, o njenoj kompleksnoj fenomenologiji; no ona očito nijesu dovoljna, pa ni „hiljade stranica klasika“ koje više ne rade svoj posao, budući da su kapitulirale pred zakonitostima tehnokratije i kapitalizma. Stravična je nesvjesnost jedne profesorice književnosti, njena obamrlost (djeca nijesu obamrla) i defetizam pod pritiskom ovog zahtjevnog doba. Umjesto da problematizuje ono što učvršćuje takvu situaciju, umrtvljivanje obrazovnog sistema, kapitalizam, ideologiju, ona pristaje uz sve to.

Na kraju, žalosno je to što nacije hrle da implementiraju Pizino “obrazovno gradivo”, apsolutno neselektivno. Žalosno je, jer miriše na idoktrinaciju. Odlični rezultati na PISA testiranjima možda će nam i donijeti nove subvencije, ali po cijenu čega.

( Ivana Krivokapić )