Decenija od najveće pljačke dijamanata: Italijanski posao u Antverpu

(Bez greške: priča o najvećoj pljački dijamanata u istoriji - Flawless: Inside the Largest Diamond Heist in History; Scott Andrew Selby, Gregg Campbell; Union Square Press; New York/London, 2012)

U južnoafričkim Kimberli rudnicima dijamanata lupeža su kažnjavali odsijecanjem noge, jer je upravi trebalo da isti čovjek i dalje prekopava za dragim kamenjem sopstvenim rukama. Stoga je interesantno što je simbol svjetske prijestonice dijamanata, belgijskog Antverpa - ruka.

Zaštitni znak, gradska fontana, prikazuje rimskog vojnika Silvija Braboa koji se sprema da zafrljači amputiranu ruku jednog džina u rijeku Šelt. Fontana predstavlja omaž legendi o nastanku Antverpa circa 1200. godine, na čijem je mjestu džin iznuđivao kaparu od brodova u prolasku. Kapetani što bi odbili da plate globu izgubili bi ruku, sve do momenta dok džin nije ostao bez svoje; "antverp" je izdanak stare flemiške riječi za "baciti ruku".

Antverp je postao permamentna dijamantska prijestonica još tokom XV vijeka i od tada nije izgubio tu titulu, s obzirom da se većina svjetskih poslova sa dijamantima odvija preko firmi koje imaju sjedište u kvartu poznatom kao Dijamantska četvrt. Naime, obezbjeđenje u Četvrti je toliko pretjerano da posjeduje bezmalo utopijske kvalitete.

Pljačke Dijamantske četvrti su skoro nepostojeće, osim ako se ne obavljaju iznutra, odnosno od strane ljudi koji imaju autorizovani pristup sefovima

Četvrt se sastoji od tri kratke ulice povezane s kraja na kraj uglovima od po 90 stepeni, na taj način opisujući oštro slovo "S". Ova tri bloka postali su dom hiljadama poslova koji imaju veze sa industrijom dijamanata na neki način, uključujući u to i agenciju belgijske vlade za uvoz-izvoz dijamanata - bankama, mijenjačnicama, zlatarama, računajući i na četiri berze za ekskluzivne članove, odgovornim za najveći dio svjetske trgovine dijamanata. Grad ima i zamašnu jevrejsku populaciju.

Kao rezultat toliko skoncentrisanog bogatstva, opsesija ovog područja za obezbjeđenjem graniči se sa paranojom. Pomenute tri ulice - Schupstraat, Hoveniersstraat i Rijfstraat - zatvorene su za saobraćaj. Oba kraja kvarta zaštićeni su futurističkim sistemima za "zarobljavanje" i spriječavanje vozila, specijalnim neprobojnim cilindrima odakle samo tenk može da se probije; o prisustvu kamera i o fizičkom, kao i policijskom, obezbjeđenju možda je suvišno govoriti.

U stvari, bezbjednost u kvartu je takva da se tokom dana transakcije dijamanata odvijaju upravo na njhovim pločnicima, a podsjećaju na trivijalnu iz-ruke-u-ruku kupovinu cigareta na kisocima - ljudi hladno zagledaju dijamante čiji sjaj i sa pedesetak metara može da vam udari u oči poput snopa iz baterijske lampe.

Oni što se bave tim poslom znaju da im se ništa ne može dogoditi na tim ulicama, dok je izvan njihovih granica sve moguće. Zato i većina onoga što posjeduju u dragom kamenju s razlogom čuvaju u ogromnim trezorima u zgradama Četvrti i sa sobom nose samo ono najpotrebnije ili pak, kad zatreba, u blindiranim vozilima.

Od trenutka kad su ljudi odlučili da dijamante, pa i zlato, zbog njihove čvrstoće, sjaja i rijetkosti proglase vrijednim, postojali su oni koji su htjeli da ih prisvoje nezakonitim putem

Pljačke Dijamantske četvrti su skoro nepostojeće, osim ako se ne obavljaju iznutra, odnosno od strane ljudi koji imaju autorizovani pristup sefovima. Čak su i prevare rijetke, jer trgovac koji ukrade dijamante svog kolege koji mu ih je povjerio zbog procjene na taj način će neosporno lako zaraditi npr. pola miliona dolara, no kako će zbog toga zauvijek izgubiti reputaciju, njemu je otprilike jasno da će poštenim transakcijama tokom karijere zaraditi najmanje još deset puta toliko.

Dabome, kad je u pitanju crno tržište i dijamanti koji dolaze iz područja kojima se zapravo finansiraju ratovi, kao u afričkim zemljama poput Sijera Leonea, Angole i Kongoa, donešene su brojne mjere i zakoni kojima se zabranjuje kupovina tih dijamanata. Ipak, to ne mora ništa da znači, jer su dijamanti sa tih područja osjetno jeftiniji i ne bi trebalo da čudi da su pojedini trgovci, u tom slučaju, voljni da rizikuju reputaciju za nešto što je u načelu detektivima za dijamante veoma teško dokazati - a što se obično i samo nalazi u njihovim (tajnim) defterima.

Dijamanti kojima je Al Kaida, prema tvrdnji Vašington Posta (a što je potom i te kako odzvonilo u Antverpu), finansirala napade 9/11 i rat poslije toga, koriste se kao najidealnije sredstvo naplate zato jer se najlakše i najbrže pretvaraju u novac, dok, zahvaljujući familiji De Beer što je naslijedila južnoafričke rudnike Sesila Roudsa i šaku po šaku ih pušta u opticaj, oni nikada neće izgubiti na vrijednosti. Pošto, za razliku od novca, dijamantima je bezmalo nemoguće ući u trag.

Autorima ove knjige prvima je pružena prilika da naširoko pišu o tom slučaju iz perspektive specijalne policije za dijamante i ostalih prisutnih ljudi, jer su mjere bezbjednosti u Centru do sada sigurno izmijenjene nekoliko puta

Od trenutka kad su ljudi odlučili da dijamante - pa i zlato - zbog njihove čvrstoće, sjaja i rijetkosti proglase vrijednim, postojali su oni koji su htjeli da ih prisvoje nezakonitim putem (ruku na srce, dijamanti nastaju na dubini od 90-120 milja ispod površine i bespogovorno pružaju veliku pomoć industriji, ali zbog čega bi, kad je luksuz u pitanju, trebali da imaju iole veću vrijednost od raznobojnog morskog oblutka ostaće jedna od misterija ljudskog stanja).

Isto tako je zanimljivo što se do sredine XVIII vijeka, i pronalaska rudnika u Južnoj Africi, mislilo da je dijamante moguće naći samo u Indiji i u Brazilu, dok se i danas vodi polemika o tome gdje su oni prvi put izbrušeni i gdje su dobili onaj prepoznatljivi oblik - u Brižu ili u Antverpu.

Ono što je pošlo za rukom šačici provalnika iz Torina u februaru 2003. godine, vjerovatno će označiti posljednji put kad je nekome sa strane omogućen potpun ulaz u Dijamantski Centar, jednu od zgrada u Četvrti. Autorima ove knjige prvima je pružena prilika da naširoko pišu o tom slučaju iz perspektive specijalne policije za dijamante i ostalih prisutnih ljudi, jer su mjere bezbjednosti u Centru do sada sigurno izmijenjene nekoliko puta.

Kao u romantičnim komedijama, i u pljačkaškim filmovima uvijek postoji jedna deus ex machina na kojoj u suštini počiva cijela priča. Naravno, sve su ovo poslovi koji moraju da se izvedu samo poslije par sedmica brižljivog planiranja.

Ako tako gledamo na stvari, pljačka u Antverpu uopšte nema filmskog žara: Leonardo Notarbartolo, sitni provalnik iz Torina, utrošio je 28 mjeseci na šacovanje Centra, zgrade u kojoj je iznajmio kancelariju na račun svojih nekoliko draguljarnica u Torinu, svake sedmice moleći boga da se sistem obezbjeđenja ne promijeni kako bi nalikovao sistemima u ostalim zdanjima u Četvrti.

Neke pojedinosti oko pljačke i dalje su nepoznate, jer uhvaćeni sumnjivci nisu htjeli da imenuju ostale članove ekipe kao ni pojedinosti kako su prevazišli izvjesne prepreke

Pa i tada je trebalo uvući najmanje četvoricu svojih saradnika u Centar okružen kamerama i to na mjesto gdje se odmah iza ugla nalazi jedna policijska postaja; trebalo se zatim spustiti dva sprata ispod zemlje, do LIPS-ovog sefa, čija je vrata jedino mogla da izvali iz šarki eksplozija koja bi srušila čitavu zgradu; a čim se prevaziđu magneti u vratima, koji inače šalju signale u centar LIPS-ove fabrike, onda je trebalo ukucati kombinaciju za ista vrata i naći ogromni ključ koji ih otvara; nakon toga je, u sefu, bilo poželjno spriječiti seizmičke, svjetlosne i toplotne senzore; a odmah potom je trebalo nekako otvoriti 189 sigurnosnih pretinaca koje takođe otvara trobrojna kombinacija i ključ. Sadržina tih pretinaca su bili cilj Torinske škole.

U slučaju uspješno obavljenog posla i pod velikim teretom prilikom izlaska, trebalo je najposlije naći VHS-kasete koje snimaju hodnike i garažu te zgrade, kao i još neke kasete iz prethodnih sedmica, dok je šacovanje sefa bilo u toku. Ovaj film niko ne bi gledao!

Takođe treba imati na umu da je tzv. Torinska škola ekipa koja namjerno nije koristila prisilu i da je izbjegavala svaku opciju gdje je čak morala i da sputa noćnog čuvara; ne radi se ni o kakvom viteštvu, koliko više o logici da će, u slučaju da budu uhvaćeni, dobiti manju zatvorsku kaznu. Bilo kako bilo, neke pojedinosti oko pljačke i dalje su nepoznate, jer uhvaćeni sumnjivci nisu htjeli da imenuju ostale članove ekipe kao ni pojedinosti kako su prevazišli izvjesne prepreke. Bez ogrebotine su izašli sa plijenom vrijednim između 100-400 miliona eura.

A uhvaćeni su na način koji je najbolje opisao novinar torinske novine La Stampa, Ludoviko Paleto, koji je obično pisao o kriminalu u Torinu: "On je bio čovjek sa velikim snom", kazao je autorima, misleći na to što je Notarbartolo identifikovan kao mastermajnd bezmalo odmah nakon pljačke, očito je i dalje bio amater u srcu.

Kao što je provalnike pratila slijepa sreća (na kraju krajeva imali su 60 sati vremena da izvrše pljačku, unište sve dokaze i nestanu iz Belgije), i policiju je sigurno pratila neka vrsta sreće. Naime, nakon pljačke, provalnici su u Notarbartolovom stanu, nedaleko od Četvrti, izdvojili ono što im treba za povratak u Italiju i sve ostalo, zajedno sa alatom i otpacima iz stana, pretjerano ishitreno potrpali u ogromne kese za smeće.

Tri godine nakon izricanja presude od 10 godina Notarbartolu, uhapšena su i Belgiji isporučena tri Notarbartolova saučesnika, Elio D'Ornio, Ferdinando Finoto i Pijetro Tavano. Do ljeta 2009. svi su pušteni na slobodu

Zatim su se odvezli nekoliko desetina kilometara van grada do dijela Belgije sa velikom šumom i doslovno su bacili smeće nedaleko od puta. Međutim, od 40 km. koliko se pruža ta šuma, oni su, igrom slučaja, odabrali baš ona dva kilometra kojima je svakodnevno na biciklu patrolirao penzioner u ulozi lovočuvara i prezervatora prirodnog staništa. I ako je taj starac išta prezirao u životu, to je bilo smeće.

Međutim, ovo smeće je bilo posebno. U kesama su se, osim alata, našli i računi iz prodavnica gdje su provalnici kupovali gvožđuriju, hranu i piće. U smeću je bilo i Notarbartolovih trivijalnih dokumenata koja u ovom slučaju i nisu bila u tolikoj mjeri trivijalna. No ono što je zagolicalo radoznalost penzionera bile su kesice i dokumenti i sertifikati o dijamantima iz Dijamantske četvrti, za čiju pljačku tog dana on još nije stigao da čuje - ali jeste njegova žena koja je nekako povezala da opisano smeće možda ima veze sa zbivanjima u Antverpu od prošle noći.

Navodno je njemu smeće postalo sumnjivo čim je nasred livade našao hrpu indijskih rupija (koje provalnici nisu htjeli da nose sa sobom, zajedno sa drugim manje vrijednim valutama).

Policija je pročešljala dio pokraj puta; tu su pronašli i VHS-kasete iz Centra. Provalnici bi bacili kućište iz kola i onda traku vukli za autom sve dok se ne bi istrošila, nadajući se da će da je uništi vlažno vrijeme. Policija je fino sakupila svu traku i poslala je na zamotavanje u kompaniju Sony. Ostalo je samo da iznude priznanje od Notarbartola. Ali kako? On je bio u Italiji. Trebalo je vremena da se pribave dozvole za esktradiciju i sredi politička birokratija, obzirom da se radilo o nenasilnom prekršaju.

Da zaplet bude komičniji, Notarbartolo se nekoliko dana docnije, pošto je u Antverpu postao sumnjivac broj 1, ležerno vratio u Dijamantski centar da otkaže kancelariju i svoj sigurnosni pretinac, i da tako stavi tačku na čitav posao. Tu je i uhapšen na licu mjesta, ali policiji nije pošlo za rukom da iznudi priznanje - draguljar je imao polu-plauzibilan odgovor za sve.

Ipak, jedan dijamant koji je nađen u njegovoj kući, u selu Trana pokraj Torina, na svu sreću imao je sertifikat da potiče iz nekog od pretinaca iz Centra - neoborivi dokaz da je sudjelovao u pljački. No kako Notarbartolo nije razgovarao sa policajcima, niti sa sudom, uslijedila je velika istraga da se otkriju ostali počinioci, koji će, u skladu sa belgijskim zakonom, čak i u odsustvu, biti kažnjeni sa najviše pet godina zatvora za pljačku bez obzira na iznos.

Tri godine nakon izricanja presude od 10 godina Notarbartolu, uhapšena su i Belgiji isporučena tri Notarbartolova saučesnika, Elio D'Ornio, Ferdinando Finoto i Pijetro Tavano. Do ljeta 2009. svi su pušteni na slobodu.

Plijen nikada nije nađen.

Kako do sefa?

Da bi, u filmu Oušnova jedanaestorka, ekipa dobila pristup podzemnom sefu u hotelu Belađo, prethodno su morali da ukradu magnetni superprovodnik sa obližnjeg naučnog instituta kako bi ugasili struju čitavom Las Vegasu. U Italijanskom poslu, ekipa Majkla Kejna je morala da se infiltrira u torinski saobraćajni centar kako bi kontrolisala sve semafore u gradu za vrijeme bijega nakon pljačke zlatnih poluga.

U trileru Plijen, plan Roberta De Nira da ukrade neprocjenjivo francusko žezlo iz sefa u podrumu carinske zgrade u Montrealu, zahtijeva da on bespogovorno vjeruje čovjeku kog uopšte ne poznaje da hakuje sigurnosni sistem. Pored svega toga, naš junak mora da obije sef za 15 minuta i da se naposljetku suoči sa prevrtljivim partnerom.

( Ratko Radunović )